Cranberrie - under construction

Dragi moji, iako sam svima (manje više - nemojte se ljutiti ako sam propustila) ponaosob čestitala Božić, eto učinit ću to još jednom - SRETAN VAM BOŽIĆ.

Nadam se da ste ga proveli u miru i veselju, kao što sam to ja učinila.

Protekli tjedan mi je bio užasno naporan i vrlo sam malo spavala.
Nakon svakodnevnom 12-satnog radnog vremena, još su me navečer čekale i nekakve društvene obaveze.
Tako smo u srijedu svi iz firme išli na predbožićni domjenak u jedan restoran čiji je suvlasnik ujedno i jedan kolega s posla.
Klopa je bila ok, niš specijalno, vino se pilo, naravno naše - chardonnay reserva po mojoj molbi direktoru i pokazalo se kao idealno bijelo vino, te cabernet sauvignon reserva kao prilično zanimljivo crno vino.
Ekipa se naravno strogo separirala - tj. moja ekipa je bježala što dalje od direktora i to se pokazalo kao izvrsno rješenje, iako je i on imao par blistavih trenutaka i čak je ispričao par smješnih pričica. Tolko o tome.

U četvrtak je bio puno bolji party - baš po mom ukusu. Bilo bi još bolje da smo mogle to napraviti u subotu ali šta je tu je.
M., H. i ja kod V. doma na turbo predbožićnom partiju
Malo smo papale, pa smo malo pile, pa smo papale kolače, pa smo plesale, pa smo se slikale sa božićnim kapicama i rogovima sa zvončićima i na kraju smo otvarale poklončiće... I baš je bilo sve slatko ko bombonček i da bog da se ponovilo uskoro - može i bez poklončića

Nekako sam izdržala i posljednja dva dana i onda je bilo turbo spavanje na repertoaru.
Badnjak sam provela uglavnom u horizontalnom položaju, te u raznim poluhorizontalnim položajima, i u svim mogućim varijacijama položaja između tih dva. Pročitala sam započetu knjigu do kraja i skidala s neta božićne pjesme.
Na polnoćku nisam išla, već sam se u pol jedan samo onesvjestila u krevet.
U božićno jutro, sneno i tmurno sam se probudila tik pred ručak. Mama me zvala da postavim stol. Strava...
Na ručku smo imali seku sa njezinima i kako se ručak oduživao ja sam sve više tonula u stolici, da bih se nakon ručka (hvala Bogu na perilici za suđe) samo prevrnula pod dekicu i probudila se čila i nasmijana negdje oko 6 navečer. Sad je već bio problem što ću raditi ostatak večeri (noći) ali našao se pokoji frend i yahoo messenger je bio u pogonu do otprilike 4 ujutro
Usput sam saznala da je Gibo tu večer u Karlovcu.
Dakle preostalo je samo ustat se jučer, nazvati V. i reći joj da je Gibo u Karlovcu i naravno - išlo se u Karlovac.
Pa nije ni Karlovac prek svijeta.

A kako to izgleda kad dvije turbo ziherašice dobiju poluinformaciju? Eh... čitajte dalje...

Ja: E čuj, Gibo je večeras u Karlovcu. Idemo?
V.: Wow super. Gdje?
Ja: Errmmm.. nemam pojma.
V.: Pa kak znaš?
Ja: Pa reko mi neki tip na khm khm...
V.: A kaj ak nije koncert? Mi odemo a nema ništa...
Ja: Idem vidjeti jel ima kaj na netu....
......
Ja: E fakat ima, evo našla preko stranice od radio Mrežnice.
V.: E super. A gdje?
Ja: (sad sam puna informacija) U Dvorani Mladost.
V.: Gdje je to?
Ja: Na Rakovcu.
V.: Super. A gdje je to?
Ja: Jebi ga, ne znam. Pitat ćemo a i našla sam neku kartu pa ćemo nać već.
V.: OK. A kaj ak nema karata?
Ja: Ma to je Karlovac, sigurno će bit karata.
V.: OK. Kad da krenemo?
Ja: Pa bolje da krenemo ranije jer dok mi to nađemo... Radije da tam negdje popijemo cugu ili nekaj...
V.: U 5? (a koncert je bio u 8)
Ja: OK, u 5.

I krenule mi u 5 prema Karlovcu.
Naravno da smo uz njenu vožnju od Dubrave do naplatnih kućica u Karlovcu došli za 40 minuta i pitali stričeka gdje je dvorana mladost i veli on - četvrti semafor lijevo, odmah iza autobusnog kolodvora.
I tak smo mi već prije 6 bile pred dvoranom, sa autom sparkanim na tubor mrak mjestu i sa kupljenim kartama (50 kn - prava sitnica) i gledale smo se ko dvije luzerice i naravo cerečile se ko sumanute. Prošetale smo do centra, popile topli napitak i oko pol osam sjedile u dvorani na strateški mrak mjestu - poučene mojim dugogodišnjim obilascima koncertnih dvorana - dobar pogled, ne preblizu, ne predaleko i sa dovoljno mjesta za ples.

Koncert je bio super. Iako mi je na početku izgledalo da neće biti puno ljudi, ipak su sva sjedala bila popunjena a i na parketu nije baš bilo previše mjesta. Ipak, bilo je dosta obitelji sa djecom pa su uglavnom sjedili na tribnama, ali sam ja skakutala i vrištala za sve njih
Čak mi je bilo možda i mrvicu bolje nego u Domu sportova. Možda.
Jedino nikak da otpjeva Priznaj. Morat ću si za slijedeći koncert napraviti neki natpis sa molbom da to otpjeva...
Baš sam rekla V. na kraju - još malo pa ću mu postati groupie

Do Zagreba su se naravno prašili Gibini cd-i i dernjalo se iz sveg glasa.
V. je donjela pravi zaključak: ovo je bilo najpametnije utrošenih 100 kuna u poslijednjih godinu dana
Moja V.

Istinita je ona stara narodna: ne znaš što imaš dok to ne izgubiš...
Ili tako nekako.
Sister srela neki dan mog ex husbanda.
Kaže da joj se nikad u životu nije tako razveselio kao prilikom tog slučajnog susreta.
Rekao joj je da smo se rastali zato što ga ja nisam više voljela a da se sve ostalo moglo popraviti.
Možda.
Možda ne.
Nikad nećemo znati.
On se nije baš pretrgnuo od pokušaja popravljanja.
A ja sam odustala, priznajem to.
Bilo je jednostavnije i lakše odustati od svega nego (opet) krpati nešto što već dugo nije valjalo.
Da li sam ga voljela?
Jesam. Voljela sam ga. Zaista. Svim srcem.
Ali ljubav se troši ako se ne održava, ne njeguje... Ljubav nije vječna.

Sada znam kako mu je teško moralo biti što ja nisam više htjela biti s njim.
Znam jer je meni teško što netko ne želi biti sa mnom. A iza nas čak i nije 10 godina...
10 jako lijepih godina...

Znam da me povremeno čita, iako sam ga zamolila da to ne čini, i zato ću sada, u ovo doba mira i ljubavi reći:

Oprosti za sve loše što sam ti učinila, za svaku ružnu riječ i za svako ružno djelo, bilo namjerno ili nehotično.
Ja sam tebi oprostila. Pamtim samo lijepe stvari kojih je bilo jako puno. Uvijek ćeš biti u mom srcu i uvijek ćeš u mojim mislima imati posebno mjesto.
Hvala ti za sve.

Kako proteklih tjedan dva uglavnom boravim na poslu, a vikendima u nekim privatnim aranžmanima, danas sam prvi puta bila u centru otkada je grad okićen.
I lijepo je. Sve svijetli sve u šesnaest.
Dobro je da nema više onih degeneričnih licitara po trgu jer je to već stvaro isfurano.
Nemojte me krivo shvatiti, obožavam licitarska srca, zaista. Ali bilo ih je maaaaalko previše i predugo vremena.
Dakle - svjetlucavo je, glamuzorno i elegantno.

Međutim, nešto drugo me jako pogodilo.
Sjedile smo večeras prije Kerempuha u Floresu na kavi.
Jasno mi je da svi žele imati dekoraciju koja će nadmašiti sve ostale i bla bla bla...
Kad smo ulazile, taman su postavljali vani neke velike velike fensi tegle koje su me oduševile svojim izgledom.
Ali kad smo ušle unutra - strava.
Okitili su malim lampicama breze. Puno breza. U unutrašnjosti kafića je bilo 16 breza.
Kasnije kad smo izašle van, vidjele smo da su u svaku od četiri velikih velikih fensi tegli stavili 4 breze.

Ne znam koliko je vremena potrebno brezi da naraste na visinu od 3-4 metra, ali nekaj me gadno stezalo dok sam to sve gledala.

Sveukupno su posjekli 32 breze da bi napravili dekoraciju za novu godinu.
Meni je to stravično...



Sustigla me sjećanja...
Hodam sinoć Ilicom, sve blješti, sve neki parovi, sretni, drže se za ruke...
I pritisla me sjećanja na prošli Božić i Novu kada je i mene grijala nečija topla ruka i nečije oči su me gledal kao da sam jedina na svijetu...
I bila sam prilično tužna što on više nije u mom životu, i što je sve tako kako je.
I još sam uvijek tužna jer je hrpa osjećaja prema njemu još uvijek u meni. Još uvijek ga volim.
Čak i nakon toliko vremena. Baš tužno...

Sada sam išla potražiti stare postove iz tog doba ali sam ih očito u nekom svom napadu ludila obrisala.
Napomena samoj sebi: nemoj nikada brisati postove, ni zbog kojeg razloga...

Svaki post je dio mene i dio nečega i uvijek ih je lijepo pročitati nakon dugo vremena.

Sve je počelo u petak.
A završilo u nedjelju.
Baš kao i svaki vikend.
Ali ovaj... ovaj je bio zaista za pamćenje... Tako sve isplanirano, a opet se uplela hrpa malih spontanih trenutaka i događaja koji su mu dali dodatni šarm.

Petak nakon posla, i moje vinske kolegice i ja hitale smo u Lisinski na Festival vina.
Dobile smo svaka svoju degustacijsku čašu i kušanje je moglo početi.
Naravno da nisam isprobala sva vina jer bi inače bila totalno pijana, a ovak sam bila samo malo pripita.
Probala sam ono što imamo u vinoteci, čisto da znam što prodajem.
Najveće otkriće je bio Korakov Sur lie - definitivno. Fino, pitko, nježno vino, punog okusa i baš fino klizi niz nepce.
Najveće razočarenje Zlatan Plavac Gran Cru - pretrpko, preoporo... definitivno se previše osjeti barrique, kao da sam si komad hrastove bačve stavia u usta. Nemam pojma zakaj to svi kao jako vole. Puno mi je bolji Cattunarov Teran barrique... puno nježnije vino.

U petak navečer je bilo jedno malo slatko druženje (čiji ću opis ipak zadržati za sebe) ali koje je na žalost (moju posebno) vrlo brzo završilo. Ne negativno završilo, nego jednostavno prebrzo završilo.

Nakon toga sam se pridružila sestri u njenom poslu.
Naime u MUO je, na Ericksson party-u, u ponoć puštala 500 balona iz mreže, a u 10 balona se nalazila ceduljica i na ceduljici ime najnovijeg Sony Ericksson mobitela. Ne pitajte me kojeg jer ne znam.
Dakle prvo, pad tih balona je bio doživljaj, a još veći doživljaj je bio gledati fensi šmensi komade i komadice kako krvoločno buše te balone u potrazi za ceduljicom. Baš smjeh.
Nakon toga smo išli na piće pa sam smlatila par martinija.
Što se i nije baš pokazalo pametnim rješenjem jer sam morala ustati u 8 ujutro jer sam se pametna ja, ranom zorom naručila kod Tomija frizera. Opet. Some people never learn...

Nakon 4-5 sati sna bila sam lagano u banani, jer sam se iz nekog razloga u petak probudila u 4,45 i nisam više mogla zaspati pa sam u pol šest odustala od prevrtanja po krevetu i išla oprat kosu i stavit french. Bože bože... šta mi bi...

Dakle, bilo vam je jasno kak sam izgledala ujutro? Ok, idemo dalje.

Naime, inicijalni plan je bio nakon frizera otić malo do posla pozavršavat poslove i kupiti poklon za domaćina party-a večeras, ali nekak su mi se oke previše sklapale pa sam samo kupila poklon i otišla doma.
Fakat sam koma zgledala kad mi je mama rekla da nek si idem leći.
I to me spasilo... 3 sata sna koja su mi konstantno nedostajala u protekla dva dana.

Navečer sam pokupila M. (V. nije htjela ići s nama) i krenule smo u Svetu Nedjelju kod mog prijatelja G. na predbožićni Vitin piano koncert. Neki stari čitači će se možda sjetiti da sam i prošle godine u ovo doba bila na takvom koncertu.
Ove godine je bilo duplo više ljudi, nekih 60-tak, bilo je sira (raznih vrsta pa sam se baš fino iznajela), bilo je vina i bilo je čak tu i tamo nešto za pogledati... Fakat se palim na starije frajere... ovi mojih godina mi ni najmanje nisu zanimljivi... Jedino ak poneki prerano posijedi.... Luđakinja sam sto posto...

Koncert je bio divan... a svirao je neke meni vrlo drage stvari... Alla Turca, Yesterday, Summer Nights, Ako Me Nosiš Na Duši (ovime me totalno oduševio), Funiculi Funicula...

Ovom prilikom vas sve pozivam na tradicionalni božićni koncert u velikoj dvorai crkve Sveta mati slobode na Jarunu, u nedjelju u 20:00 sati - ulaz je slobodan.
Ili, u Dvoru Golubovec u Donjoj Stubici, 21.prosinca u 20:00 - dvorana će biti grijana

Koncert je prilično dugo trajao jer mu nismo dali da prestane, i zaista, nije se ni muha čula, ni šušanj. Svi smo u miru i tišini uživali u svakoj noti.

Nakon koncerta smo se spustili u "podrum" gdje je igraonica: stolni tenis, stolno nogomet i bilijar.
Vrlo brzo smo se skompale i upustile u borbu i vrijeme je prozujalo kraj nas, ali smo se ipak u jedan u noći uputile na ples, jer tome smo se veselile dva tjedna ranije - Mouvie pub.

Podgrijane finom papicom i još finijom žlahtinom (eh da, u petak sa skužila da više volim žlahtine nego malvazije ) krenule mi hrabro kroz kišu i maglu do Mouvie puba. A kad tamo, red za ulaz... strava... koliko ljudi van - toliko pusti unutra.
Zaključile smo da smo prestare za ovo ali nije nam se dalo riskirat sa Big mamom pa samo ipak malo pričekale i usput se napričale sa tipom na ulazu

Unutra - pakao. Milijon ljudi. "Naše" mjesto kraj banda gusto popunjeno, a nismo se čak ni mogle probit do tamo. Onda je naišao konobar pa smo se odšlepale za njim do šanka i kao čudo, neko društvo od njih 5-6 se pobralo iz našeg ćoška i otišlo van. Mi smo se naravno presretne uguzile u trenu i samo mrko gledale bilo koga tko nam je htio oteti koji centimetar prostora.
Onda je do nas došlo neko društvo od tri dečka i jedne cure i malo po malo počela spika, pa smo im dale malo mjesta, pa su oni platili cugu i tak, uslijedila je zajebancija i zafrkancija do ranih jutarnjih sati.
Svim ljudima oko nas je uvijek fascinantno kak mi plešemo full bez prestanka i baš na svaku stvar.
Na kraju kad je muzika prestala, neki tip kaj je isto cijelu noć bio kraj nas sa svojim društvom kaže: Gle ove dvije male! Nisu stale cijelo veče... Ko navinute su


U nedjelju je naravno bio lagani glavoboljček, ali ništa što dobar mamin ručak ne bi izliječio.
Poslije kolači kod seke povodom nećakovog 14. ročkasa:
L. sretan ročkas
I navečer lagani trač sa V. koja je sve ove radosti propustila - na našu, a sad i na njenu veliku žalost.

Uf, baš je bio gadan ovaj vikend report

Razmišljam puno u zadnje vrijeme.
O sebi, o ljudima koji me okružuju, o ljudima koje volim, o ljudima koje ne volim.
Trenutno su u mom životu dvije prijateljice bez kojih se ne bih mogla ni htjela niti zamisliti.
To su žene koje su i snažne i krhke u isto vrijeme, baš kao i ja.
Žene koje znaju što žele i što ne žele u životu, baš kao i ja.
Volim ih i one vole mene.
Zašto ne reći da ih volim kad je tako? Volim ih kao da su mi sestre, jer na neki način i jesu. Na neki način su mi i bliskije od sestre.
Uvijek su tu kad ih trebam. I ja sam uvijek tu za njih kad me trebaju.
One znaju sve moje tajne, i one najskrivenije, i ja znam njihove.
Bez njih bi u mom životu nastala velika praznina i ja ne bih znala što bih.
One mi kažu svoje mišljenje o nečem i kad se ne slažu sa mnom, ija kažem njima svoje.
One će mi reći da mi frizura stoji loše ako mi stoji loše, i da sam se zdebljala ako se jesam zdebljala. Primjetit će da sam kupila nove cipele ili stavila novi ruž.
Kritiziraju me ako smatraju da me treba kritizirati, i ja kritiziram njih. Znam da je njihova kritika za moje dobro, ali odluka što ću napraviti je uvijek na meni. One će biti uz mene i ako napravim dobro i ako napravim loše. Veselit će se sa mnom i bit će tužne sa mnom.
Zahvalna sam njima što su uz mene, što su dio mog života i zahvalna sam onom nekome koji ih je poslao u moj život.
M. i V. volim vas

Došao kraj sveg što smo stvorili
Pitam se gdje tugu svu pospremiti
Prepuštam se praznom vremenu
Predajem se pustom trajanju
Ima li smisla ikom reći da?

Bilo je sveg u čudnoj priči toj
Razmišljam sad gdje sam sve pogriješila
Kako bih još da sam mudrija
Da zavolim, da sam hrabrija
još uvijek nekom mogla reći da?

Na ulici ljudi jednaki
Sivi, preslični
Moje oči ne vide
Al znam da ga ima, postoji
On će dodati boje

Osjećaj taj koji si donio
On nije tvoj, ja ga mogu stvoriti
A ti si znak da to postoji
Možda ne sad, mogu čekati
I onda nekom drugom reći da

M. Vučić

Dakle, od druge kave s onim tipom nije bilo ništa a ni neće biti.
Gdje ih ja samo nalazim??? Gdje?
Časna riječ, ispisat ću se s Iskrice pa nek ostanem sama do kraja života svoga bijednoga...