Kako proteklih tjedan dva uglavnom boravim na poslu, a vikendima u nekim privatnim aranžmanima, danas sam prvi puta bila u centru otkada je grad okićen.
I lijepo je. Sve svijetli sve u šesnaest.
Dobro je da nema više onih degeneričnih licitara po trgu jer je to već stvaro isfurano.
Nemojte me krivo shvatiti, obožavam licitarska srca, zaista. Ali bilo ih je maaaaalko previše i predugo vremena.
Dakle - svjetlucavo je, glamuzorno i elegantno.
Međutim, nešto drugo me jako pogodilo.
Sjedile smo večeras prije Kerempuha u Floresu na kavi.
Jasno mi je da svi žele imati dekoraciju koja će nadmašiti sve ostale i bla bla bla...
Kad smo ulazile, taman su postavljali vani neke velike velike fensi tegle koje su me oduševile svojim izgledom.
Ali kad smo ušle unutra - strava.
Okitili su malim lampicama breze. Puno breza. U unutrašnjosti kafića je bilo 16 breza.
Kasnije kad smo izašle van, vidjele smo da su u svaku od četiri velikih velikih fensi tegli stavili 4 breze.
Ne znam koliko je vremena potrebno brezi da naraste na visinu od 3-4 metra, ali nekaj me gadno stezalo dok sam to sve gledala.
Sveukupno su posjekli 32 breze da bi napravili dekoraciju za novu godinu.
Meni je to stravično...
Sustigla me sjećanja...
Hodam sinoć Ilicom, sve blješti, sve neki parovi, sretni, drže se za ruke...
I pritisla me sjećanja na prošli Božić i Novu kada je i mene grijala nečija topla ruka i nečije oči su me gledal kao da sam jedina na svijetu...
I bila sam prilično tužna što on više nije u mom životu, i što je sve tako kako je.
I još sam uvijek tužna jer je hrpa osjećaja prema njemu još uvijek u meni. Još uvijek ga volim.
Čak i nakon toliko vremena. Baš tužno...
Sada sam išla potražiti stare postove iz tog doba ali sam ih očito u nekom svom napadu ludila obrisala.
Napomena samoj sebi: nemoj nikada brisati postove, ni zbog kojeg razloga...
Svaki post je dio mene i dio nečega i uvijek ih je lijepo pročitati nakon dugo vremena.
Post je objavljen 17.12.2006. u 00:47 sati.