Cranberrie - under construction

Dakle, nemojte eksperimentirati s kosom.
Sigurna sam da sam već nekoliko puta pisala o kosi, frizurama i bojama, ali ovaj put se post odnosi na moju glupost.
Već sam neko vrijeme plavuša onak na pramenove i dobro mi stoji.
Kako sam od proljeća kratka i bojam cijelu kosu, zaključila sam (mudro) da bezveze plaćam Tomiju 150 kn više za bojanje i da bi se ja mogla i sama doma bojat.
Sreća me služila sve do jučer.
Uvijek sam uzimala istu boju i kako su još uvijek postojali tragovi pramenova, tako je i moja kosa i dalje izgledala pramenasta.
Malo je bilo kritično kad sam došla s mora jer sam bila ful ful svijetla od soli i sunca i onda sam se još pofarbala sa istom bojom koja je i sama svijetla, ali je na moju tamnu put izgledalo dobro.
Neki dan sam kupovala boju i nije bilo te "moje boje" pa sam uzela neku koja mi je izgledala poprilično isto.
Trebala sam odmah znati da nešto nije u redu čim sam u pakiranju pronašla dvije male vrećice sa plavim prahom koji je valjda bio amonijak ili što već, ali ja kad nešto naumim - eh... onda ne odustajem, ponekad je to na žalost.
I tak se ja pofarbam, držim boju sve kak piše, isperem, operem šamponom, stavim regenerator i zamotam se ručnik.
Nakon par minuta skinem ručnik i pogledam se u ogledalo. Eh, tu mi je već bilo ful sumnjivo jer mi je kosa izgledala narančasto, ali mislim si - bit će bolje kad ju osušim.
Ali ta divna narančasta se pretvorila u divnu žutu.
Da, žutu.
Žuta sam skoro ko suncokret. Osim tjemena koje mi izgleda svemirski blijedo i bijelo. Katastrofa.
I šta sad?
Nedjelja je navečer, ništa živo ne radi, a sutra trebam na posao.
Kako je tjeme stvarno izgledalo najstrašnije a nosim frizuru na razdjeljak, nije bilo druge nego staviti maramu oko glave i praviti se da mi je to novi image.
Na poslu je bilo par komentara u stilu: baš ti je dobra ta boja za Uskrs i tak, ali preživjela sam.
Nakon posla je bilo - trk u DM po boju.
A sad opet problem - koju nijansu uzeti.
Ove svijetle nisu dolazile u obzir, zaključih mudro. Ja, kao veliki znalac o bojama za kosu.
Trebam definitivno nešto tamnije.
I uzeh neku zlatno plavu koja mi je izgledala prilično tamno za zlatno plavu, ali obzirom na naše prijevode - niš čudno.
Kad sam zamješala boju stvarno je izgledala zlatno plava ali se s vremenom na mom tjemenu pretvarala u nekakvu crvenkasto smeđu.
E pa takva je i ostala - nekakva smeđa sa laganim crvenkastim odsjajem.
Mislim da će me Tomi ubit kad me vidi
A i sad znam zašto njegovo bojanje košta, i obećavam da ću bez pogovora plaćat koliko god bude rekao... do kraja života...

Do maloprije je ovdje bio jedan drugi post ali sam ga obrisala iz osobnih razloga. Ne pitajte kojih.

Vezano uz moj prošli post - ipak sam rekla istinu. Ja na kraju krajeva uvijek kažem istinu pa onda kako bude.
Sad je tako da sam prekinula komunikaciju sa tom osobom što je vjerovatno i najbolje.
Dečko je jako drag i sve, ali ozbirom na njegove komplikacije, a i moje od prije par večeri ( ), zbir naših komplikacija mi zaista ne treba u životu.

Nekako me ta iskrica više uopće ne zabavlja.
Ma ionako sam tamo samo zbog jedne stvari, željela ja to sebi priznati ili ne, a to nije upoznavanje komada... ali o tome nekom drugom prilikom.

Protekla 4 dana sam bila doma jer su me napali neki virusi.
Provela sam ih uz tv i knjige. Hvala Bogu na knjigama jer bi kraj našeg tv programa ispalila na mozak.
Mogu zaključiti da uz chick lit volim i poludječje knjige, jer sam Prava američka cura od Meg Cabbot pročitala u nekoliko sati. Ta je spisateljica napisala i Princezine dnevnike, možda ste za to čuli ili su vam kćeri to čitale

Danas mi se desilo nešto zbog čega sam na tren pomislila da ću ugasiti ovaj blog.
Ali sam sad ipak odlučila da neću jer ga pišem već dosta dugo, pišem ga za sebe i u stvari me ne bi trebalo biti briga tko ga sve čita.
Ako nekoga veseli čitati ovo - neka čita.
Iako sam ga zamolila da ne čita i obećao je da neće.
Uglavnom, ne gasim blog

Da li je pošteno dopisivati se sa nekim na Iskri, sms-ati se, čuti se telefonom i možda mu gajiti neke nade iako mi je u glavi još uvijek netko drugi?
Znam da nije.
Ali je to možda dobar način za ovog prvog izbaciti iz glave?
Možda.
Ali nije pošteno.
Ili da budem sebična?
Pa muško je, preživjet će.
Reći će da sam gadura i nazvat slijedeću.
A šta ako je osjetljiv i nježan kao i ja i ako ga to jako povrijedi?
Hm...
Ili da budem poštena pa mu kažem pa nek on odluči da li se želi vidjeti sa mnom ili ne?
Možda...

Nemreš imati i ovce i novce... nikak...

Vidim da je moj prošli post izazvao razne zanimljive komentare.
Najviše mi se sviđa: ljubav ne poznaje granice.
Tu se slažem.

Dakle, bijah na koncertu Gibinom.

Koliko ljudi stane u Dom sportova?
E pa upravo toliko ljudi je bilo večeras na koncertu. Dvorana je bila dupkom puna.

Ljudi moji... to je nešto divno divno divno... Još uvijek sam pod emocijama.
I još uvijek mi bubnja u ušima. Naravno.

3 sata i 15 minuta.
Svo to vrijeme ja nisam zatvorila usta - pjevala sam, vrištala. Sutra će biti kuku lele.
Svo to vrijeme nisam prestala vrtiti guzom i mahat/pljeskat rukama. Sutra će biti muskulfiber.
Ne pitajte me koje su mi boje dlanovi.
Ne pitajte me koje će mi boje biti sutra oči kad se ustanem u 6.

Gibo je bio divan kao i uvijek.
Jednostavan, topao, ganut do suza.
Bilo je puno spontanih improvizacija što je bilo jako simpa.
Bilo je klapskih glasova, crnačkih glasova, zanimljivih soliranja na gitari, bubnjevima.

Bare je sam sebe nadmašio u Anđeo u tebi iako nisam baš bila sigurna da je znao tekst.
Na drugom bisu je Gibo uzeo gitaru i rekao da mu je želja oduvijek bila svirati gitaru u Plaćenicima, i svirao je, a Bare je pjevao: Gdje je nestao čovjek.

Tri put se vraćao.

Ne mogu odvojiti koja mi je pjesma bila bolja večeras, ili najbolja, sve su bile odlične.
Gibo je cijelo vrijeme pokušao riječima iskazati koliko mu ovo znači, što za njega znači ovakva publika, ali nije mu baš išlo, stalno se smotao pa zamuckivao, pa su emocije krenule... a mi smo mu vikali: samo pjevaaaaaaaaaaaaaaaaaaj...
I pjevao je.
Itekako.
I čitav Dom sportova je pjevao s njim.

Znam da je u trendu imati puno mlađe dečke ali mene to nekak, iskreno, ne privlači.
Smatram da je u vezi dovoljno da jedno bude ludo i spaljeno.
A u nekoj potencijalnoj vezi - to bih bila ja. Pa mi ne treba onda još jedno takvo.
Naravno da ne tvrdim da su svi mlađi ludi i spaljeni ili neodgovorni, ali uglavnom je tako.

Povod ovom postu je... pa pitam se i sama.
Prvo ono s Tanjom Tomić i njenim osamnaestogodišnjim prezgodnim komadom, onda moja frendica na moru i hrpa dečkića oko nas koje smo se drznule čak i komentirati, pa jučer je ona glumica Jelena prošla kraj naše firme ruku pod ruku sa nekim full mlađim tipom, ali iskreno, odnedavno imam svakodnevni pogleda na jednog predivnog dečka koji je jasno puno mlađi od mene. Mislim da je negdje na 4. godini faksa.
Pa to onda i nije neka prevelika razlika, zar ne?
Mali je preeeeeeeeedivaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaan. Zaista. I to ne samo meni.
Danas su nam naši kolege rekli da će nam donjeti one role papira da si sline obrišemo.
A ja sam neki dan skoro opala koliko sam buljila.
A mali nas je totalno skužio i drži se skroz cool.
Ah pusti snovi... a ionak ne bih znala što bih s njim.

E danas nam je Gibo prošo kraj firme a ja sam se instiktivno zaljepila za staklo.
Dobro da diša nije naišo. Ajme sramote.
I dobro da se Gibo nije slučajno okrenuo.
Kao što vidite moja firma je na vrlo frekventnom mjestu i ima velike prozore

Slikice nemam jer nisam ništa prigodno uspjela naći a i nemam baš vremena

I svaki dan bi bio sretan da se ima love za trošenje.
No ovo nije bilo baš trošenje trošenje, već više onak trošenje trošenje.
Ma znate kaj sam htela reći, ne?

Uglavnom, kupljeno je:
- karte za Gibu - kom 2
- cipele (na slici) - kom 2
- srebrna narukvica za poklon V - kom 1
- mini zottarela - kom 1
- jogurt Vindija - koma 2
- jogurt Vindija od jagoda i vanilije - kom 2
- puding od vanilije Vindija - kom 2

I sutra nikak ne smije zaboraviti poslati još jedno iznenađnje za M!!!
Odmah pišem u planer u mobu

Povod izlaska - M.-in ročkas, ali kao da nama treba povod... za neke stvari nam baš i ne treba povod

20,00-21,00 - kod M. doma, čavrljanje, upućivanje u situaciju, čaša pjenušca i dogovor da večeras lunjamo po gradu pa gdje nam se svidi

21,00-22,30 - odlazak do Jamon Jamon na večeru, ali bilo je zatvoreno pa smo okušali sreću u Jaderi i na kraju pojele ukusnu salatu od dimljene tume i riblju paštetu. Vino smo pile neko njihovo domaće crno - ne preporučam. Papica je fina i povoljna - preporučam.

22,30 - odlazak u Piranhu
E sad, ili je bilo full rano ili je stvarno banana, ali poluprazan Jarun i "elitna" mjesta su bila deprimirajuća pa smo krenule dalje.

23,00 - dolazak u Khala bar i Jackie Brown
Eh, tu nam je pak bila prevelika gužva, a komadi i nisu bili nešto, pa smo htjele u Cohibu bar na piće ali zbog zavrzlame sa štengama i kruženjem okolo (čitaj napikavanjem u štiklama) sjele smo u auto i pravac Mouvie pub.

23,30 - dolazak u Mouvie pub
Mouvie je klasično bio krcat. Muški komadi su bili skoncentrirani u prvom dijelu do vrata ali je tamo pod jako neravan za plesat, pa smo lovile naše staro mjesto do banda.
Band je upravo otišao na pauzu a DJ je imao povratak u prošlost i to u neke lude dance godine iz 90-tih na koje nam se baš i nije plesalo. Popile smo sok i odlučile navratiti do Big mamme.

00,00 - dolazak u Big mammu
Odmah nam je bilo sumnjivo jer nije bilo auta parkanih naprijed a kad smo čule muziku prva asocijacija je bila - svadba. I tako je i bilo.

00,30 - dolazak u Mouvie pub - klap II put
Sad smo odlučile pit. Jedino nas je alkohol mogao spasiti od lošeg provoda i banda koji je očito bio u nekoj gadnoj depri jer toliko laganica nisam čula ni na bilo kojem tulumu pred zoru.
Svirali su bar jedno 5 pjesama od Valjka. OK, volim ja njih ali ne kad sam vani. Nije preostalo ništa nego ljuljat se u ritmu, cucalat svoj akohol i živjeti u nadi da će biti bolje.
Bolje je postalo iza 2,00 kad se rulja ispraznila. Valjda su otišli na narodnjake u Labirint ili negdje drugdje. A i muzika se bar malo popravila oko pola tri pa smo si mogle napokon dati oduška.
Skakutale smo sve u 16. Ma nas dvije smo super kad smo raspoložene i opuštene, ne zanima nas tko nas gleda, mi plešemo i isključimo ostatak svijeta. Najviše nam pašu naravno latino stvari - onda poludimo.
Uporno nam se pokušao uvaljati neki Grk, koji je meni izgledal ko lokani cigo ak mene pitate, i neki čudni likovi, po običaju. Prvo sline cijelu večer a u četiri bi se razgovarali. Jeah right. U četiri je bilo vrijeme za odlazak.

Naravoučenje: otići ili u Mouvie ili u Big mammu i odmah po alkoholu - od švrljanja okolo nema kruha

Osvrt na Big Brother:
"Mladež u našem selu je europski orjentirana".
- ja kažem: blago nama

Buđenje u 8,30.
Zaključih naravno da je prerano za ustajanje iako je svjetlost koja se probijala kroz rupice na roletama dala naslutiti da je vani divan sunčan dan.
Buđenje II u 11,50.
OK. Ustajanje.
Odlazak u pekaru sa sunčanim naočalama nataknutim na nos i prvoj odjevnoj kombinaciji koja se našla pri ruci, po neki tamni kruh, mlijeko i pola litre jogurta.
U kući - mir i tišina.
Oko kuće - mir i tišina.
I sunce.
Doručak pripravljen za pola minute:
- dvije kriške kruha kojima imah na umu pojest samo mekano
- neki mliječni namaz
- jogurt (ovaj iz pekare)
- Nesscafe vanilija napravljen s mlijekom i izmućen onom spravicom da se napravi bogata pjena.

Na brzaka sam potrpala veš u vešmašinu i uključila je, te se uputila sa gore navedenim doručkom i knjigom chick lita na terasu okupanu suncem, mirom i tišinom (mobitel je bio stišan).
13,00 h - doručak pojeden, Ness popijen do pola, ležim na ljuljačci i čitam.
14.00 h - selim se na ležaljku na sunce, sa glavom strateški smještenom u hladovinu ruže čiji gornji dio sestra uzaludno pokušava formirati u nekakvu kuglu. Na njenu žalost, ruža se tome silom opire.
15.00 h - još uvijek čitam i uživam promatrajući svoje divne, izpedikirane i izmanikirane nogice, te noktiće namazane tamnocrvenim metalik lakom (jučer bila ) na pozadini od lijepe zelene travice, i razmišljam kako bih se trebala pokrentu, skuhati ručak, bar malo pospremiti kuću, te se polako ići spremati za večerašnji izlazak. Na kraju sam to i učinila.
A o izlasku - sutra

Danas sam shvatila.
Ovisnica sam
O... chick litu.
Čim moja noga kroči u knjižnicu zakeljim se za nešto što je blješteće roze boje sa nekim kolažnim slikicama gore pokeljenim.
Sve je počelo sa Dnevnicima jedne dadilje, nastavilo se sa Vrag nosi Pradu, a usljedila je serija Shopingoholičarke, Lubenice, Anđeli, Savršena kućanica i Neodlučni muškarac (ovo je valjda onda boy lit ili nešto), da bi danas dograbila Za čim traga Alice Thrift.
Ruka mi se povela za još jednom sličnih korica ali sam se svladala i uzela nešto od Leonarda Cohena.
Moram hitno na odvikavanje.

Nije da ne čitam i kvalitetne stvari. Mislim da su dva Coelha (u mom privatnom vlasništvu ) sasvim dovoljno pametna i poticajna za razmišljanja o životu. Moram ih pročitati još jednom jer ipak su me valovi i krici galebova malo previše dekoncentrirali u čitanju. Knjige sam naime kupila u Omišu za 20 kn komad. Ako mene pitate - jeftino - toliko skoro košta i neki trač magazin.

Postavlja se pitanje zašto toliko volim chick lit?
Kao mala sam čitala sve i svašta, ali ljeta su bila preduga a knjiga nikad dovoljno nisam mogla ponjeti i uvijek bi mi onih zadnjih mjesec dana ponestalo literature pa bih od sestrične usidjelice (baš sam grozna jer ću možda i ja ostat usidjelica. ustvari ako sam rastavljena onda nemrem biti usidjelica, mogu biti samo stara raspuštenica, kaj ne?) uvijek posuđivala hrpetine ljubića.
Sjećate se onih starih ljubavnih romana koji su izlazili svaki tjedan u određeni dan? E to su bili ti.
I tak bi ja svaki dan pročitala nekih 2-3 komada i tu se vjerovatno rodila ta ljubav prema:
- romantičnim junakinjama
- ljubavnim zavrzlamama
- happy end-ovima

Da. Sad sam sretna. Našla sam razlog.

Sad se samo još treba odviknuti.
Ili ne.
Što ustvari fali chick litu?
Ništa.
Pročitam ih za jedan dan.
Zabavni su.
Nasmijem se.

OK.
Čitat ću ih i dalje.
Ali samo po jedan u rundi.
Jedna misaona, jedan krimić i jedan chick lit.
Otkrila sam pravu formulu

Danas besciljno vrtim daljinski...
Na RTL-u nekakva sudnica, na Novoj opet nekakva sudnica.
Ako mene pitate, obje su grozne: od glume, do izražavanja, do argumentiranja...
Nametnula su mi se naravno neka pitanja:
Što su nam trebale dvije sudnice i to u isto vrijeme?
Zar nisu te glupe emisije mogli staviti u neki gluplji termin?
Zašto itko troši novac na snimanje takvih emisija?

Osvježenje je bila emisija Direkt sa temom Dress code.
Tema zanimljiva, emisija dokumentarna, snimljena sa vrlo malim novcem i vrijedna pažnje javnosti za razliku od kvazipompoznih sudnica na nekim drugim kanalima.