Cranberrie - under construction

Svih proteklih godina otkada radim (a ima ih) nekako je ispadalo da sam išla prilično kasno na godišnji, uvijek ili zadnji tjedan u kolovozu, ili početkom rujna, a ponekad čak i polovicom rujna.
Tada mi je bilo normalno na povratku kući, odmah iza Klisa navući majicu sa dugim rukavima i ući u kišu i tako do Zagreba.
Ove godine sam išla puno ranije (za moje pojmove) i zaista nisam očekivala da će me kišurina prvo potjerat sa mora, a drugo, da će dani biti ovakvi i da se moja bojica neće baš nimalo vidjeti.
Nemojte se zavaravati sa ovim - bojica. To je boja samo u mom svijetu. Drugim ljudima je to normalna boja kože. Ali meni, koja sam inače ko duh... to je itekako boja :)

Dakle, ljetovanje u par riječi:

Ne moram ni napominjati da je taj petak padala kiša? Ne moram. To se već kao podrazumjeva.
Zato sam fino na poslu uzela taksi i ravno na autobusni. Moj autić i nije nešto pouzdan za dulja putovanja, plus ne volim dugo voziti sama, plus totalno nepoznat kraj = autobusne kompanije širom Hrvatske su bile uposlene sa mnom ovo ljeto.

Relacija 1. Zagreb - Nerezine - 216,00 kn, polazak u 18.00 sati, dolazak u 23.15 sati.
Tegobe putovanja ublažene Draminom, vrijeme skraćeno spavanjem (uslijed Dramine).
Društvo u busu - starija fina gospođa sa Velog Lošinja - ugodno, tu i tamo neki komentar i bez neugodnih mirisa.
Vozači: poslovično neugodni. Nakon što smo prošli trajekt, i po mom mišljenju smo kasnili, zamolila sam ih da mi kažu kada predviđaju dolazak u Nerezine, a odgovor je bio: pa stići ćemo već. Na to sam malo višim glasom rekla da me ljudi čekaju i da vidim da ćemo kasniti pa da bi ih ljubazno molila da mi kažu koliko ćemo kasniti, i na to su mi se udostojili odgovoriti. Klasika. Jednom dečku su na isto pitanje odgovorili: eto samo što nismo stigli, da bi se do prve stanice (njegove) vozili bar još 20 min.
Ocjena samog puta: +4 (valjda zahvaljujući Draminama)

M. i R. su me dočekali na stanici u Nerezinama i odveli u naš topli dom.
Kuća im je divna, nalazi se cca 50 metara od najljepše nerezinske plaže Globoke. Čuje se more kako šumi - divno. Taj me šum ujutro i probudio, samo sam ja krivo mislila da pada kiša, ali kad sam otvorila vrata dočekao me šum mora, a po mokrom okolišu se dalo zaključiti da je kiša padala noćas.

Nerezine su malo mjestašce i svakome tko voli mir i tišinu i duge šetnje uz obalu mora, svakako preporučujem da ga posjeti.
Sve što od noćnog života možete očekivati je piće na nekoj od terasa, a svakako preporučam Mornara, jer je to kafić u koji idu svi koji drže do sebe. Nije fensi šmensi, ali ako niste popili kavu u Mornaru, kao da i niste bili u Nerezinama.
Uz obalu je napravljena dugačka šetnica, koja je poprilično zamračena tako da je onak poprilično zgodna za duge romantične šetnje zaljubljenih parova, što ja naravno nisam mogla iskusiti. Ove godine.

U subotu smo se nakon doručka na suncem okupanoj terasi uputili u razgledavanje. Plan je bio Mali Lošinj, Veli Lošinj i navečer roštilj sa susjedima.
Stigli smo do Malog Lošinja, obišli malo uokolo i sjeli na piće se odmorit kad je odjednom počela kišurina iz oblaka koje smo mi onak poprilično dobro ignorirali.
Nakon što smo skoro sat vremena čekali da prestane, R. je otrčao po auto (jadničak). Nakon toga više nije bilo smisla ići do Velog Lošinja jer nebo nije dobro izgledalo. Iz tog smo razloga krenuli u shopping u Konzum, ali i iz Konzuma smo se jedva probili jer je nastupio drugi udar kišurine. Mjestimice je na kolniku bilo i po 10-15 cm vode. Užas užas.
Predvečer je kiša malo sustala pa smo sa M. mamom i njenom prijateljicom izašle u šetnju.

U nedjelju sam sa zebnjom otvorila oči, ali kroz rupice se smješilo sunce.
Nije baš bilo najvedrije ali postojala je šansa.
Plane je bio: Lubenice i Osor.
Osor me je oduševio. Mali slatki gradić, sa zanimljivom prošlošću, sa puno slikovitih građevina, ali najviše su me oduševile skulpture koje prikazuju ljude koji sviraju neki instrument. Osor je inače poznat po glazbenih večerima, a u njemu se prvi puta spominje kuna kao novčana jedinica, jedino sam zaboravila koje godine... tisućuosamnaeste... ili tisućudvadesetprve... tako nešto.
Još su dvije zanimljivosti vezane uz Osor, a to je da je opasan zidinama, velikim zidinama za tako mali gradić. Do danas su ostali samo ostaci naravno. A druga je da ima most koji se podiže i propušta jedriličare iz jednog kanala u drugi i time im skraćuje put. Taj most je prije bio od presudne važnosti, ali danas je to ustvari više atrakcija za turiste, čini mi se. Osor također razdvaja otoke Lošinj i Cres.

Uslijedila je živopisna vožna do Lubenica.
Lubenice su kameni grad koji se uzdiže na klisuri 387 metara nad morem.
Pogled je fantastičan - vidi se dobar dio obale istre... od Rapca pa sve do rta Kamenjak...
Šteta je što dan nije bio čistiji.
Posve je neobičan osjećaj biti tako visoko. Kao da su i oblaci bili niže od nas.
Ispod, niz strminu se nalazi plaža Luka koja mami na spuštanje, ali nismo imali ni volje ni opreme ići sati pol dolje, i dva i pol sata gore. Možda neki drugi put.
Dugo smo sjedili na zidiću dok je M. fotkala, a onda je R. ostao čuvati mjesto u kafiću a M. i ja smo krenule u obilazak u pratnji njenog fotoaparata.
Svaka kuća kao da ima svoju priču, a sve priče povezuju uličice načinjene od kamena koji je uglačan tisućama stopala koji su preko njega prošli kroz sve ove godine.
Sve je tako autentično, tako staro, tako lijepo. Tako mami na doći opet u Lubenice.

Pri spuštanju smo se navratili i do Valuna. Nije red da ne posjetim mjesto iz svoje bivše adrese kad sam već tako blizu. Na žalost, putokazi do ploče i nisu najjasniji ali nismo bili ni previše zainteresirani.
Inače, samo da vas informiram, Valunska ploča je po starosti odmah iza Baščanske ploče.

Navečer je uslijedila roštiljada sa susjedima Slovencima koja je trejala do kasnih noćnih sati, a vjerovatno bi trajala i dulje da nije bilo zaista jako hladno.

Slijedeći dan smo se ipak malo kupali i sunčali, a popodne smo išli u posjet Cresu.
Svidjelo mi se u Cresu iako je puno toga podređeno turizmu. Vidi se da se gradski oci brinu o svemu. Fasade su uređene, sve tende na kafićima i restoranima su tamnoplave boje (što je R. oštroumno primjetio), i baš je sve poprilično skockano.
Navečer smo išli na ribe kod M.-ine mame, a nakon toga smo se spustili do trga gdje je neki bend pokušavao napraviti atmosferu, koju su uporno i uporno gušili nekim besmislenim laganicama. Taman im se ljudi podižu iz kafića, a oni lupe sentiš... ne kužim... nakon nekog vremena ljudi su se razišli.
Uglavnom, pod utjecajem crnog vina, plesale smo u ponoć, bose, pod zvijezdama, na glavnom nerezinskom trgu... niiiiiiiiiiiiiiiceeeee

U utorak je uslijedio neminovni povratak na kopno.

Relacija 1. Nerezine - Kraljevica - 120,00 kn, polazak u 17,25.00 sati, dolazak u 19.35 sati.
Zbog kratkoće putovanja mislila sam ne uzeti Draminu, ali sjetila sam se onih zavoja do Cresa i ipak se odvažila na taj korak. Tu je ujedno moje spavanje i završilo, iza Cresa je bila prevelika gužva.
Društvo u busu - do Cresa nitko, a nakon toga neki zgodan komad kojemu su kroz prozor mahali žena i djeca. Kako ja nemam sreće...
Vozači: malo nervozni jer je bila velika gužva, a netko je (ma zamislite) prodao više karata nego što autobus ima sjedala...
Ocjena samog puta: +4 (zbog kratkoće)

Zamolila sam vozače da me ostave na kraju krčkog mosta gdje me dočekala V.

Nastavak slijedi.
Fotke mi još nisu došle u posjed tako da za sada vidite samo moje nogice koje se sretne bacakaju u moreku...

Nakon jedno 4-5 promjena termina, raznih planova i svega ostalo što se moglo iskomplicirat oko mog godišnjeg - konačno je - na godišnji idem od 14.8. i to dva tjedna.
Mogu samo lijepo zahvalit direktoru (i jesam) na svemu tome, jer ako ćemo pravo, mogao je reći da ne mogu ići i ja bi rekla dobro. Ovako mi je puno više na top listi. Za sada.

Dakle plan je ovakav:
Lošinj - Nerezine - 4 dana
Dramalj - 4 dana
Omiš - ostatak - nekih 7-8 dana

M. me već neko vrijeme poziva da dođem i evo napokon prilike. Čula sam mnoge priče kako je Lošinj divan otok, a naravno da će me vodit vidjet i Lubenice jer mi je to davna želja. Lubeniceeeeeeeeeee here I come... M. je naravno moja fotografica najdraža tako da ćemo ugodno s korisnim povezat, jer kaže da nije baš puno fotkala i lunjala okolo - čekala je mene!

Nakon toga idem kod V. nadoknadit protekla 2 mjeseca koliko smo bile razdvojene.
Nisam mogla ni zamisliti da ću se s nekim tako brzo i tako duboko povezati. Zaista.
Ali jesam. I nedostaje mi i jedva čekam da se vrati u Zagreb u rujnu.
Prekinula je s dečkom i sad se cerečimo da ćemo najesen ugovarat double datove na iskri :)))
A kaj, ak se koji meni ne svidi, možda se svidi njoj, a štedimo i vrijeme... :)))
Dakle ova 4 dana će biti pričanje pričanje pričanje... uz puno smijeha i zabave. Naravno ona će morati raditi, ali ću joj ja praviti društvo. Dok se ne bum kupala :)))

Na kraju se od svih tih avantura idem odmoriti kod mame i tate.
Sister i njena bagra bi trebali do tada otići pa će biti mir i tišina, ali i malo dosadno, jer klinci su mi super kad su na moru. Možda mali ostane pa ćemo se maziti :)))

Znam da će mi to vrijeme brzo proletiti, ali nadam se da ću i uživati. Ma sigurna sam da hoću.

Danas sam išla po neke stvari u Konjščinsku za V. i njen kisok.
I tak kod jednog janjevca bili dobri parei pa pitam ja jel mogu kupit, a kaže on: a ti možeš kad si mušterija. I kupim ja tri dugačka velika parea za 50 kn.
Sva sretna odem kod drugog kod kojeg sam uzimala maske i dihalice, kad se ja okrenem a ono moooore cekera. Za oko mi odamah zapeo jedan crni, ali mi bio premali. Pitam ja jel se može kupit, kaže on da može.
Kad sam zaronila u to more cekera, našla sam onakav crni ali veći, i uzela sam još jedan za M. i još jednu narukvicu od školjki.
Dakle dva cekera i narukvicu sam platila 60 kn. Sva sam bila sretna.
Nakon toga sam još ubola neke crne kožne japanke u Pitarellu za 127 kn.
Dođem doma i naravno odmah otvorim ceker da si preselim stvari, kad u njemu još onaj mali ceker koji sam prvi gledala - ostao im unutra.
Tri cekera sam dobila za 50 kn
Sve u svemu - dobar shopping!!!

Moja ljubav je ljubav starog kova, ljubav iz prošlog stoljeća.
Ona je nježna i strastvena u isto vrijeme.
Ona je predana.
Ona je tajanstvena. A opet je i javna. Ne sramim je se.
Ona je trajna. Kad mi netko zarobi srce, onda ga ima na dulje vrijeme.
Ona ne dijeli vrijeme na jutro i večer.
Ona traje cijeli dan. Svaki dan.
Traje i dok spavam. I ujutro čim se probudim. I kad sam na sastanku. I kad radim račune. I dok vozim traje.
Smješim se cijelo vrijeme. Smješim se jer volim.
Ipak, tijekom dana leptirići spavaju. Tu su, znam to, ali spavaju.
Kad ga vidim, oni se probude. I kao da se još malo razmnože. Sve ih je više svakim danom.
Neću lagati - želim sve. Mrzim ga djeliti sa poslom, svojim i njegovim. Sa obavezama svojim i njegovim.
Znam da moram, ali svejedno mrzim.
Želim svaki mogući trenutak provesti s njim.
Želim mu biti u zagrljaju. Ili makar u istoj prostoriji s njim. Barem gledati tv program. Šetati gradom.
Jer svejedno znam da je tu. Diše kraj mene. Miriši kraj mene. Znam. Postoji kraj mene.

Takva je moja ljubav.
Jedino što je sada malo usamljena.
Ali čeka.
Još uvijek čeka onog pravog.