Moja ljubav je ljubav starog kova, ljubav iz prošlog stoljeća.
Ona je nježna i strastvena u isto vrijeme.
Ona je predana.
Ona je tajanstvena. A opet je i javna. Ne sramim je se.
Ona je trajna. Kad mi netko zarobi srce, onda ga ima na dulje vrijeme.
Ona ne dijeli vrijeme na jutro i večer.
Ona traje cijeli dan. Svaki dan.
Traje i dok spavam. I ujutro čim se probudim. I kad sam na sastanku. I kad radim račune. I dok vozim traje.
Smješim se cijelo vrijeme. Smješim se jer volim.
Ipak, tijekom dana leptirići spavaju. Tu su, znam to, ali spavaju.
Kad ga vidim, oni se probude. I kao da se još malo razmnože. Sve ih je više svakim danom.
Neću lagati - želim sve. Mrzim ga djeliti sa poslom, svojim i njegovim. Sa obavezama svojim i njegovim.
Znam da moram, ali svejedno mrzim.
Želim svaki mogući trenutak provesti s njim.
Želim mu biti u zagrljaju. Ili makar u istoj prostoriji s njim. Barem gledati tv program. Šetati gradom.
Jer svejedno znam da je tu. Diše kraj mene. Miriši kraj mene. Znam. Postoji kraj mene.
Takva je moja ljubav.
Jedino što je sada malo usamljena.
Ali čeka.
Još uvijek čeka onog pravog.
Post je objavljen 02.08.2006. u 08:27 sati.