Pregled posta

Gdje je nestalo ljeto?!?!

Svih proteklih godina otkada radim (a ima ih) nekako je ispadalo da sam išla prilično kasno na godišnji, uvijek ili zadnji tjedan u kolovozu, ili početkom rujna, a ponekad čak i polovicom rujna.
Tada mi je bilo normalno na povratku kući, odmah iza Klisa navući majicu sa dugim rukavima i ući u kišu i tako do Zagreba.
Ove godine sam išla puno ranije (za moje pojmove) i zaista nisam očekivala da će me kišurina prvo potjerat sa mora, a drugo, da će dani biti ovakvi i da se moja bojica neće baš nimalo vidjeti.
Nemojte se zavaravati sa ovim - bojica. To je boja samo u mom svijetu. Drugim ljudima je to normalna boja kože. Ali meni, koja sam inače ko duh... to je itekako boja :)

Dakle, ljetovanje u par riječi:

Ne moram ni napominjati da je taj petak padala kiša? Ne moram. To se već kao podrazumjeva.
Zato sam fino na poslu uzela taksi i ravno na autobusni. Moj autić i nije nešto pouzdan za dulja putovanja, plus ne volim dugo voziti sama, plus totalno nepoznat kraj = autobusne kompanije širom Hrvatske su bile uposlene sa mnom ovo ljeto.

Relacija 1. Zagreb - Nerezine - 216,00 kn, polazak u 18.00 sati, dolazak u 23.15 sati.
Tegobe putovanja ublažene Draminom, vrijeme skraćeno spavanjem (uslijed Dramine).
Društvo u busu - starija fina gospođa sa Velog Lošinja - ugodno, tu i tamo neki komentar i bez neugodnih mirisa.
Vozači: poslovično neugodni. Nakon što smo prošli trajekt, i po mom mišljenju smo kasnili, zamolila sam ih da mi kažu kada predviđaju dolazak u Nerezine, a odgovor je bio: pa stići ćemo već. Na to sam malo višim glasom rekla da me ljudi čekaju i da vidim da ćemo kasniti pa da bi ih ljubazno molila da mi kažu koliko ćemo kasniti, i na to su mi se udostojili odgovoriti. Klasika. Jednom dečku su na isto pitanje odgovorili: eto samo što nismo stigli, da bi se do prve stanice (njegove) vozili bar još 20 min.
Ocjena samog puta: +4 (valjda zahvaljujući Draminama)

M. i R. su me dočekali na stanici u Nerezinama i odveli u naš topli dom.
Kuća im je divna, nalazi se cca 50 metara od najljepše nerezinske plaže Globoke. Čuje se more kako šumi - divno. Taj me šum ujutro i probudio, samo sam ja krivo mislila da pada kiša, ali kad sam otvorila vrata dočekao me šum mora, a po mokrom okolišu se dalo zaključiti da je kiša padala noćas.

Nerezine su malo mjestašce i svakome tko voli mir i tišinu i duge šetnje uz obalu mora, svakako preporučujem da ga posjeti.
Sve što od noćnog života možete očekivati je piće na nekoj od terasa, a svakako preporučam Mornara, jer je to kafić u koji idu svi koji drže do sebe. Nije fensi šmensi, ali ako niste popili kavu u Mornaru, kao da i niste bili u Nerezinama.
Uz obalu je napravljena dugačka šetnica, koja je poprilično zamračena tako da je onak poprilično zgodna za duge romantične šetnje zaljubljenih parova, što ja naravno nisam mogla iskusiti. Ove godine.

U subotu smo se nakon doručka na suncem okupanoj terasi uputili u razgledavanje. Plan je bio Mali Lošinj, Veli Lošinj i navečer roštilj sa susjedima.
Stigli smo do Malog Lošinja, obišli malo uokolo i sjeli na piće se odmorit kad je odjednom počela kišurina iz oblaka koje smo mi onak poprilično dobro ignorirali.
Nakon što smo skoro sat vremena čekali da prestane, R. je otrčao po auto (jadničak). Nakon toga više nije bilo smisla ići do Velog Lošinja jer nebo nije dobro izgledalo. Iz tog smo razloga krenuli u shopping u Konzum, ali i iz Konzuma smo se jedva probili jer je nastupio drugi udar kišurine. Mjestimice je na kolniku bilo i po 10-15 cm vode. Užas užas.
Predvečer je kiša malo sustala pa smo sa M. mamom i njenom prijateljicom izašle u šetnju.

U nedjelju sam sa zebnjom otvorila oči, ali kroz rupice se smješilo sunce.
Nije baš bilo najvedrije ali postojala je šansa.
Plane je bio: Lubenice i Osor.
Osor me je oduševio. Mali slatki gradić, sa zanimljivom prošlošću, sa puno slikovitih građevina, ali najviše su me oduševile skulpture koje prikazuju ljude koji sviraju neki instrument. Osor je inače poznat po glazbenih večerima, a u njemu se prvi puta spominje kuna kao novčana jedinica, jedino sam zaboravila koje godine... tisućuosamnaeste... ili tisućudvadesetprve... tako nešto.
Još su dvije zanimljivosti vezane uz Osor, a to je da je opasan zidinama, velikim zidinama za tako mali gradić. Do danas su ostali samo ostaci naravno. A druga je da ima most koji se podiže i propušta jedriličare iz jednog kanala u drugi i time im skraćuje put. Taj most je prije bio od presudne važnosti, ali danas je to ustvari više atrakcija za turiste, čini mi se. Osor također razdvaja otoke Lošinj i Cres.

Uslijedila je živopisna vožna do Lubenica.
Lubenice su kameni grad koji se uzdiže na klisuri 387 metara nad morem.
Pogled je fantastičan - vidi se dobar dio obale istre... od Rapca pa sve do rta Kamenjak...
Šteta je što dan nije bio čistiji.
Posve je neobičan osjećaj biti tako visoko. Kao da su i oblaci bili niže od nas.
Ispod, niz strminu se nalazi plaža Luka koja mami na spuštanje, ali nismo imali ni volje ni opreme ići sati pol dolje, i dva i pol sata gore. Možda neki drugi put.
Dugo smo sjedili na zidiću dok je M. fotkala, a onda je R. ostao čuvati mjesto u kafiću a M. i ja smo krenule u obilazak u pratnji njenog fotoaparata.
Svaka kuća kao da ima svoju priču, a sve priče povezuju uličice načinjene od kamena koji je uglačan tisućama stopala koji su preko njega prošli kroz sve ove godine.
Sve je tako autentično, tako staro, tako lijepo. Tako mami na doći opet u Lubenice.

Pri spuštanju smo se navratili i do Valuna. Nije red da ne posjetim mjesto iz svoje bivše adrese kad sam već tako blizu. Na žalost, putokazi do ploče i nisu najjasniji ali nismo bili ni previše zainteresirani.
Inače, samo da vas informiram, Valunska ploča je po starosti odmah iza Baščanske ploče.

Navečer je uslijedila roštiljada sa susjedima Slovencima koja je trejala do kasnih noćnih sati, a vjerovatno bi trajala i dulje da nije bilo zaista jako hladno.

Slijedeći dan smo se ipak malo kupali i sunčali, a popodne smo išli u posjet Cresu.
Svidjelo mi se u Cresu iako je puno toga podređeno turizmu. Vidi se da se gradski oci brinu o svemu. Fasade su uređene, sve tende na kafićima i restoranima su tamnoplave boje (što je R. oštroumno primjetio), i baš je sve poprilično skockano.
Navečer smo išli na ribe kod M.-ine mame, a nakon toga smo se spustili do trga gdje je neki bend pokušavao napraviti atmosferu, koju su uporno i uporno gušili nekim besmislenim laganicama. Taman im se ljudi podižu iz kafića, a oni lupe sentiš... ne kužim... nakon nekog vremena ljudi su se razišli.
Uglavnom, pod utjecajem crnog vina, plesale smo u ponoć, bose, pod zvijezdama, na glavnom nerezinskom trgu... niiiiiiiiiiiiiiiceeeee

U utorak je uslijedio neminovni povratak na kopno.

Relacija 1. Nerezine - Kraljevica - 120,00 kn, polazak u 17,25.00 sati, dolazak u 19.35 sati.
Zbog kratkoće putovanja mislila sam ne uzeti Draminu, ali sjetila sam se onih zavoja do Cresa i ipak se odvažila na taj korak. Tu je ujedno moje spavanje i završilo, iza Cresa je bila prevelika gužva.
Društvo u busu - do Cresa nitko, a nakon toga neki zgodan komad kojemu su kroz prozor mahali žena i djeca. Kako ja nemam sreće...
Vozači: malo nervozni jer je bila velika gužva, a netko je (ma zamislite) prodao više karata nego što autobus ima sjedala...
Ocjena samog puta: +4 (zbog kratkoće)

Zamolila sam vozače da me ostave na kraju krčkog mosta gdje me dočekala V.

Nastavak slijedi.
Fotke mi još nisu došle u posjed tako da za sada vidite samo moje nogice koje se sretne bacakaju u moreku...




Post je objavljen 30.08.2006. u 17:34 sati.