Cranberrie - under construction

Ništa, ali baš ništa, ni najmanja sitnica na njemu me ne smeta.
Zar nije to tužno???

Nakon što sam cijelo veče provela u kafiću na Strossu, uživajući u svježem zraku i laganom strujanju zraka... negdje iza ponoći nebo su počele obasjavati munje.
Polako smo se počeli spuštati prema Zrinjevcu gdje sam parkala auto, kad se odjednom podigao strašan vjetar koji je doslovce savijao stoljetno drveće.
Prizor je bio zaista kao iz filmova.
Zrakom su letjeli papiri, vrećice, hrpe lišća i granja izmješano sa prašinom.
Dok sam ja napravila krug oko Zrinjevca za frenda odbacim do njegovom auta, na cestu mi se ispriječilo drvo koje je koliko sam ja vidjela poklopilo i par automobila, tako da sam se morala voziti u suprotnom smjeru da bih se izvukla van.
Na putu do istočnog dijela grada u kojem stanujem vidjela sam desetak onih velikih kanti za smeće razbacanih po ulicama, i hrpe i hrpe grana (velikih grana) po kolniku.
Kod kuće su me naravno dočekale mreže za komarce razbacane po dvorištu i bili smo bez struje do maloprije.
Međutim nakon sve te halabuke, kiša je padala samo možda petnaestak minuta i to laganim tempom, ali je ipak lijepo sve to rashladila.
Sister i ja samo uz svijetlost svijeća ispijale porto i klaf klaf do četiri sata, a onda smo išle objesiti njen veš da joj se posuši jer danas idu na more

Sjedim jučer u Golf klubu Zaprešić na kavi s jednim frendom, kad stazicom dolaze dva dečka otprilike nekih 22-24 godine. Meni je naravno odmah za oko zapelo kako imaju identične košulje, bijele na ljubičaste kockice i to sam odmah iskomentirala na glas:

Gle, dečki su se malo zanjeli u obleki, valjda misle kak su si super.

Najveći šok je uslijedio kad su se okrenuli od nas.
Naime, njima je na leđima crnim slovima pisalo: PRIJATELJI

Tu sam ja crkla od smjeha, bitter lemon mi je skoro izašo van kroz nos... a frend je umirao od smjeha meni jer sam ja doslovce umirala od smjeha...

Baš svašta...


P.S.
Post je u kategoriji zdravlje, jer je smijeh dobar za zdravlje, a ja se još uvijek smijem pri pomisli na PRIJATELJE

.

.

.

.

.

.

.

...

.

.

...

Nisam neki veliki ljubitelj Shakire ali eto, ponukana nekom znatiželjom da vidim kako to svjetski poznata žena radi, otišla sam na koncert ne očekujući baš previše, i naravno, iznenadila se.
Odaziv publike i nije bio kakav sam očekivala (krcat stadion), pa su na kraju ljude sa tribina puštali dolje kako bi bar prividno popunili stadion. No do početka njenog dijela koncerta, ipak se popunilo puno više nego je na početku izgledalo.
Zamjerke organizaciji: ne puštati štandove na travu već ih držati van stadiona jer ljudima sa tribina zaklanjaju pogled na pozornicu i ne oduzimati ljudima vodu na ulazu. To s vodom nikad neću shvatiti. Mislim kužim ja da je cilj da se voda kupi unutra, ali onda bar nek prodaju hladnu vodu a ne toplu kao što je to bilo danas. Nekih ostalih zamjerki na samu organizaciju i nemam: WC-a je bilo dovoljno, redara isto tako, nijšta nije pretjerano kasnilo i po mom sudu sve je bilo skroz OK.

Kao predgrupa je svirao Toni Cetinski koji je podigo atmosferu sa svojim trabunjanjem unatoč nozi u gipsu. Najbolji mi je bio kad je neku svoju stvar (sorry ne znam koju) odpjevao u narodnjačkom aranžmanu - tu sam umrla od smijeha. Ak niš drugo - bar je showman...

Nakon laganog zagrijavanja slijedilo je montiranje drugih instrumenata što je potrajalo.
Ipak čekanje nije bilo teško jer je svirala dobra glazba i kratila nam vrijeme, nije bilo niti prevruće niti prehladno, cuge i grickalica je bilo u izobilju ako ste bili voljni izdvojiti malo veću cifru od normalnih, ali tako je to.

I onda je izašla Shakira - u jednostavnim crnim hlačama i crnoj majici, sa grivom frčkave kose i bosa.
I show je počeo. I zaista je bio show i vrijedio je svih 290 kn koje smo platile za kartu.
Nizali su se Don't Bother, Inevitable, La tortura, Whenever, Underneath your clothes...
Nakon početne crne kombinacije, uskoro je uskočila u opravicu za trbušni ples - kak ju mi zovemo - dakle sve šljasteće i prozirno i počela je vrtit bokovima i radit nemoguće stvari trbuhom i M. i ja smo zaključile da smo mi sa našim tečajem trbušno plesa jedna velika nula, jer ovo je bila masterica na djelu i zaista je vrhunska.

Jedna velika pohvala za zvuk.
Znate ono kad dođete na koncert i to jednostavno zvuči puno lošije nego na CD-u, pjevač/ica pjeva drugačije, uglavnom lošije i sve to skupa??? E pa to ovdje nije bio slučaj. Sve je zvučalo izvanredno, kao da slušam CD u intimi svog doma, a Shakira pjeva u živo jednako dobro kao i u studiju.

Tko nije bio magarac je bio...

Slikice su naravno glupo stavljene ali malo mi je kasno da se sad idem na drugi način mučiti pa se nadam da ćete mi oprostiti...

Da li je u redu provesti popodne u društvu dobrog krimića, sladoleda s bademima i dobre čaše porta?


Update:
Jedna čaša porta je divna, ali dvije čine čuda

Izgleda lako izbrisati tragove.
Pobacati stvari.
Ukloniti nekoga iz svog života.

Ali prošlost nisu samo stvari.
Ni pisma.
Ni fotografije.

Prošlost su imena.
Nadimci.
Misli.
Slike u glavi.
Dejavu.
Praznina.
Bol.
Sreća.
Tuga.

Ne mogu izbrisati sjećanja.
Ni situacije koje su se desile.
Ni lijepe stvari.
Ni ružne.
Ni obične.
Ni neobične.

Ni ne trebam ih brisati.
One su dio mene.
I čine me jačom.
Trebam ih samo spremiti na pravo mjesto.
Da znam gdje su kad ih zatrebam.
Da se podsjetim ponekad.
I da se neke ne zabunim ponoviti.