SOULFUX by Colorblind

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Reklamacije On/Off

something about

IZMEDJU IDEJE
I STVARNOSTI

IZMEDJU GESTE
I ČINA

IZMEDJU ZAMISLI
I KREACIJE

IZMEDJU OSJEĆAJA
I REAKCIJE

IZMEDJU ŽELJE
I GRČA

IZMEDJU MOGUČNOSTI
I POSTOJANJA

IZMEDJU SUŠTINE
I SILASKA

JER ŽIVOT JE
TOLIKO DUG
...

apsurd
Rodjeni u pogrešnome vremenu.
Osuđeni na usamljenost.
Okruženi glupošću.
Oni prolaze
kroz ovaj svijet
sa svojim aureolama
što izazivaju mješavinu
zavisti i podsmijeha.
Univerzalni redikuli.
Rođeni
u pogrešnome vremenu,
jer svako bi bilo i prerano
i prekasno,
oni su suviše blizu saznanju
kako ih svijet
u kojem egzistiraju
ne zaslužuje.
I kako tome svijetu
nije ni potrebna
njihova istina.
Blago siromašnima duhom.
Oni već stoljećima
vladaju ovom Zemljom.
A kažu da je njihovo
i Kraljevstvo nebesko.

*SURI*


Trenutno: . online

E-mail

Linkovi
građevinska dozvola
ifUneed
DA

webcam


USPAVANKA ZA UMORNOG
(time out)

Ne okreći se
sjeno.

Ovo je posljednja prilika
da zbunimo
pisce
svih povijesti.

*SURI*
_________________

MSN msg: myownclouds@hotmail.com
_________________

DAME & GOSPODA :



Uzdasi nisu profitabilni, teško da ih možeš proslijediti uredništvu...


Trebam tuđu jačinu da se osjetim normalnom. Trebam nekog tko će me zaustaviti i dopustiti mi da napokon osjetim svoju ovisnost.


Koliko sam ti drag od 1 do 2?


Ponekad se pitam što mi je sve to trebalo.Mogla sam biti blagajnica u Konzumu ili službenica u banci,mogla sam biti bilo što.Mogla sam si nać dečka s nekog brega,napustiti sve svoje prijatelje i dopustiti mu da mi totalno ispere mozak,mogla sam svaki tjedan tri večeri provesti na narodnjacima i čašom u ruci,mogla sam se opiti već milijun puta i u tome naći svoj smisao života.Ali ne,ja sam morala upisati najbesmisleniji faks u državi,moram prolaziti sve faze prokletog sazrijevanja i još k tome trijezno i svjesno donositi odluke za koje nisam sigurna da su prave.


Ponekad imam osjećaj da mi je duša stara stotinama godina a ponekad da sam najobičnije dijete pa se pitam kada ću odrasti i s velikom nostalgijom se prisjećam djetinjstva u kojem sam se osjećala sigurno i veselo i bezbrižno i poželim otići nazad tamo kada mi je cijeli dan znao proći u maštanjima i gledanju bijelih oblačaka na nebu pronalazeći razne oblike u njima.Taj dio mene je uvijek tu i ne znam trebam li ga se sramiti ili ga prigrliti :)


Psi su u blizini, uvijek spremni. A jedna stvar je daleko gora od guljenja mesa s kostiju. To je užas rastrgane savjesti. Psi znaju rastrgnuti čovjeka, a da mu ne puste ni kap krvi. To je bio moj najveći strah, iskusio sam ga u tih pet dana neznanja. I nikad mi više bijesna, krvožedna pseta neće biti zapreka da reagiram. Jer ja planiram biti LUD. Što prije.


Trebala sam ići pööödeset nečega (možda metara, možda kilometara, možda njutna, a možda i litara) u smjeru hüüüle i onda kroz meeeelega presijeći na kööjnar. Rastali smo se u slozi, bratstvu, koledarenju i pjesmi, a ja sam tek nakon pööödeset metara shvatila da ih i dalje kurca nisam razumjela.


Ako je šepava, nije ćorava! Vidi da ide auto, kaj ne stane? Ali ne, ona samo piči naprijed, u svijetlu budućnost! A gle ovog - šeće preko zebre, kao da je na šumskom puteljku i bere gljive. Ili one šmrkavice - sjatile se niotkuda, ko kokoši u brišućem letu! Cccc, ti pješaci! Da naša policija nekaj vrijedi, uveli bi pješački ispit. Tko ne položi - nek čuči kući!


ON tha Air


Bio je to post dostojan pera Marka Twaina ili Georgea Orwella. Jedan od rijetkih Velikih postova, koji je u naše živote donio jednu novu, nadasve originalnu viziju - koja će još generacijama inspirirati blogersku zahednicu u Hrvata. Putevi koji su otvoreni ovim postom, još dugo će biti staze kojima će kročiti samo oni hrabri i nadahnuti...Njegova klasična ljepota, epska snaga i gotovo nadnaravna jednostavnost će nas još dugo, dugo inspirirati.


One dobre stare želje tipa oči ti iscurile, ruke ti usahle i tako to mi je malo too much. Ne želim baš da umre.


K vragu, cure, možete li ponekad reći što hoćete a da to nije šifrirano u negaciju?


TARIK, JESI NORMALAN? WC PAPIR U LISTIĆIMA? I TO JOŠ KREP?


Muškarci imaju potrebu sve žene, pa tako i svoju, nazivati glupačama. To je nešto što ne mogu iskorijeniti, baš kao i erekciju. No, ako su sposobni ne nazivati vas glupačom u javnosti, ipak im uspijeva kontrolirati se, što je znak istinske ljubavi.


Vratili smo se sa snimka ja i Džole Klunij. Radimo opet na Okeanima, verzija 13 ovaj put. Nisam spavao kako treba. Idem natrag. Paparaci pod prozorom. Smeta mi, Andželina nije tu. Idem u WC ga izdrkat.


Muškarci se prema kuhanju odnose kao ljenjivci s talentom da se popnu na vrh stabla, ali imse ne da pa zaspi viseći na prvoj grani za koju se uhvati. Pitate se u čemu je kvaka? U tome što ako zaspite na prvoj grani i kojim slučajem padnete na tlo, puno manje boli nego da ste opali s vrha stabla.


Brzo je lupite s lopatom po glavi, jer se to pokazalo kao najučinkovitije oružje protiv kobne bolesti. Ako nemate lopatu, javiti se u najbližu veterinarsku stanicu, oni sigurno imaju još još par komada.Bolje je spriječiti nego liječiti, pa malo češće gledajte svoju kravu.


Kad mi je ovakav dan odem i kupim blok i olovke, 3 ili 4, ali nikad jednu.


Želite li umrijeti u skladu s vremenom i globalnim trendovima – umrite po top listi prema Dnevniku. Dakle top kolekcija smrti za sezonu jesen-zima '04:


Možda sam ja freak/of/nature, netipična ženska koja na samo spominjanje odjeće, obuće i kupovine tih doslovce poludi?


Sunce na ovom Putu ne zalazi, samo ga ponekad zamijene zvijezde...


Baš sam si super danas. i sutra. i preksutra sam si baš super.


Sleepless


Zvali su me Nečujni. Jednog dana sam morao početi vrištati


Tako to valjda ide... Nekom sreća, nekom geleri u stakla – ne može se pobjeći od svog komada pakla


I kak bi on bil jako srečen kad bi mogel živeti na selu kak i mi na čiztome zraku i da on to obožava i to.


mrak je...
ne vidim./tisina je...
ne cujem./svjeze je...
ne drhtim.
nocno sljepilo?/odslusana playlista?
zatvoreni prozori?/prljava stakla?
kriva muzika?/ukljuceno grijanje?
kriva dioptrija?/poklopljene usi?
vreli dlanovi?/ili jednostavno/ili jednostavno
ili jednostavno-ne zelim vidjeti.
-ne zelim cuti./-ne zelim pregoriti.


Jede po kućama, otvara vidike, zatvara rolete, hoda lijevom stranom, naginje u desno.


**Želim si, ne postavljati ciljeve nego ih otkrivati njihovim ostvarenjem.
**Želim podrezati ovu nedjelju,skratiti joj rep,oduzeti joj sumrak...

19.02.2006. nedjelja

vrijeme, mjesto & razlog



Svaki put kada
rijetko/nadobudno
upalim ICQ
naletim na nekog idiota...
Nevjerojatno.
Ili vrlovjerojatno.
Mislim..

STVARNO!

A 3 best frendšip in lajf započeh na taj način...
Ccccc...
A jesam sentimentalna
I predugo onlajn,
za nevjerovat!

I ovaj blog prostor mi je postao
skroz smiješan
i paradoksalan,
s vremenom...
Više ne znam kome i zbog čega pišem.
Sve se izmješalo.

SVE.

Vrijeme i mjesto i razlog.
Tako to valjda bude.
Zato više ne pišu meni dragi ljudi....
A onih par što ih je ostalo-
Pokušavaju se snać,
I još gore:
Osjećam se kao uljez kad se odvažim na komentar.

Danas sam u jednom od onih stanja kada
ne težim ničemu.
Ne gravitiram.
Lebdim
I to
Bez ikakovih stimulansa.
To se u današnje vrijeme mora naglasiti.
I tako- TU SMO.
I ja sam sretna.
Sve je suludo,
Izmješano,
I baš onako
Kako meni odgovara.

Doma sam.
jer se tako sada osjećam.
Neraspakirane kutije,
a prošlo je već preko par mjeseci,
grozna sam.
Možda...
A možda samo znam i predobro
kada je Tajm za Setldown.

I kolike su šanse da se tako nešto
Uistinu desi.





- 06:10 - Reklamacije (6) - Dokazi - Teleporter

17.02.2006. petak

uzimam cipele za šetanje kroz snove...



Već se zabrinuh, nikako da krene username i pass,
ja ko tuka blejim u monitor i ne preostaje mi drugo no da se pomolim....
But! Pojavilo se! Živila memorija kompova!!!
Još da proradi i moja i sve je kao nekada,
moći ću se logirati ko u davna dobra vremena, kad i gdje hoću.
Neovisna.
Slobodna
i kad mi dotični server to dozvoli.

Sad došla doma.
Morah odraditi neku: potencijal-katastrofa-zabavljaj-poslovni-partner-mission,
ali sve je ispalo super.
Tip, komada jedan, neki talijanos što putuje svijetom i pun je priča i starog kavalirskog šarma,
a nije sam od sebe star, ma.... What a nice surprise :D
Nakon pripremnog zijevanja na putu do susreta i smišljavanja quick strategije bijega,
eto me na, sad tek stigoh doma.

Baš je bilo super, osim što me tip pokušao efikasno zbariti pred sam kraj, ali...
Ja sam već velika cura, to se smatra pod normal.
Nema uzrujavanja, niti popuštanja.
Kako sam samo postala elegantna u tim odbijancima,
sve me milina slušat & gledat.
Na svaki prijedlog imam instant negaciju, na svaki nježni look, bacam protuparangal...
Već pomalo plašim i sebe samu... mislim... dokle jedna žena može ići?

Bojim se kako sam već preduboko zagazila putem bez povratka.
Cijeli, nekad tako impresivan svijet spolova,
postao je samo predvorje moga srca.
Prlagodljiv, ako ništa drugo- lako prekoračiv.
Treba mi neka trzalica, podhitno.
Postajem bahata i introvertna.
Nije dobra kombinacija, nikako.
Nema smisla igrati se u pješčaniku, nakon svega, malo sam ga pretjerala.
Mislim- super je sve to, ali...
Ja bih, ja bih, ja bih neko muško U a ne ispod kreveta.
Tko je upoznat sa terminom, znati će o čemu pričam.

Ne znam u čemu griješim, tj,
ne kužim koja je kriva komponenta za kojom se povodim.
Priznajem, doživljavam skroz uzbudljivo/zanimljiva poznanstva, ali...
Ništa od toga nije TO.
Koliko ja to muškaraca točno moram upoznati ili
ne upoznati da bi naišao onaj jedan (brojkama 1) ,
ništa extraordinary, samo da je OK.
Netko tko je zanimljiv i kompaktibilan i nakon cijelih 3 tjedna poznanstva.
Briga me za više/manje sve kriterije koje možete smisliti, ma koliko bolesni bili,
ja i iz tog explicite probranog društva rušim sve norme svezi razočaranja.
Možda sam ipak ja u pitanju.
Možda ja moram biti sama.
Ali ne vjerujem.
To baš i nema prevelikog smisla s obzirom na to koliko volim muško društvo.
I.. Psssst.

Smiješno je...
Nisam sigurna, ali...bojim se... poprilično sam blizu onima
zbog kojih sam ja ko balavica plakala.
Možda sam imala predobre učitelje.
Small edition ali dobra roba.
Sad ih kužim
i tako mi i treba.

Sada sam... onako...

Bačena sred Arizone ko iz spejs šipa,
otvorena sam za svaku vrstu prijedloga,
jako mudra i istovremeno ful tupava.
Ali teško, jako teško očarana.

Dragi bože
Više ne znam
Ko je ovdje lud,
Oni
Ili ja.

Dragi blože
Obećajem
Jedan od ovih dana
Više neću razmišljat'
Ni pričati s ikim,
Samo ću hodat'
I radit'
I spavat'

I sve
SVE
Baš sve
Će biti
Kao nikada.

(Iopet mi je kasno za spavati.... blu, mogle bi ugovoriti neku najt kofi;-))

Evo prigodne stvari pa ko živ ko mrtav
(počinjem sa recoverom starih stvari s bloga, nenamjerno ali izgleda da da):

KAD HODAŠ* RIBLJA ČORBA mp3

Veče ne miriše na rakove i školjke,
mesec je bleda fleka boje cimeta.
Uzimaš cipele za šetanje kroz snove,
ulica voli ritam tvojih koraka...

Vetar se provlači kroz nepoznate reči,
asfalt se miluje sa tvojim štiklama;
suviše mekan da bi mogao da spreči,
ovo je veče puno tvojih tragova...

Kad hodaš ne zastajkuješ
i zemlju
ne dodiruješ,
a mene ne primećuješ...
I uporno se trudiš
da ne prođe požuda,
još drhtim od tvog pogleda
iz nekih,
starih razloga
ne mogu da se sredim...


P.S.
Krajnje je vrijeme za promjenu dizajna, nemogugavišegledat




- 05:08 - Reklamacije (3) - Dokazi - Teleporter

08.02.2006. srijeda

I am ready



S vremena na vrijeme, osjećam se...
Jakojako loše.
Naizgled bez razloga.
Duhovi prošlosti progone svoje žrtve vjekovima,
nisam ja nikakva iznimka.
Za sve što je bilo- plaćati ću u life/lasting ratama,
dok se moj mali privatni svemir ne proširi
do krajnjih granica,
dok se ne razleti iznutra i izvana,
dok ne spoznam svaki i najsitniji razlog i detalj...
Tek onda, i samo onda
-Ja ću pronaći mir.

Jedan ili stotine života,
jedan ili bezbroj svemira,
JA SAM SPREMNA.
Ja zahtjevam TAJ mir.

A do tada... Nisam dobra za druge.
Nisam.
Ne funkcioniram kao osoba koju želite viđati svakoga dana,
kao ona koju želite čuti svako malo i pitati
- ej, kako si, što ima?
Nisam podobna za žene jer me iscrpljuju igricama,
nisam podobna za muškarce jer žele kontrolu.
Nemam tog vremena i nemam volje za malverzacijama, makar bile pozitivne za sve upletene.
Ja bih disala, lutala, plesala, grizla, plakala, smijala se,vrištala, igrala... kada mi dođe.
I to i činim.

Ispravna sam ili za sebe ili za druge.
Nema presedana.
Nema pomirenja, nema isprika, nema kompromisa.

Nisam još posve sigurna jesam li požurila ili kaskam za trenucima.
Ne znam je li mi mjesto na nekom istraživačkom projektu
sred vatrometa friških ideja
ili sam do sada već trebala stvoriti neki empaire
i živjeti vlastito kraljevstvo, svjesna svega..
Nisam sigurna.
Ali nekako ne pripadam tu gdje sam.
Nikako i nikada ne pripadam.
Ne paše mi međuzemlje.
Želim prostor.

More srca,
Panteon misli
bez građevinskih dozvola.
Kreacija koja završava prikladnom manifestacijom.
Ubija me groblje ideja.
Uškopljeni racionalizam.
Mrzim osjećati se krivom
kada sam bezobrazno sretna.
Bez ikakvog povoda i opravdanja.

Živim svoje male uvrnute spirale svjetova,
križam ih, presjecam i super je
svaki puta kad se iz toga izvučem živa.
Letim putem simbola beskonačnosti
kako bih izigrala skučenost pristojnog prostora.
Vrhunski iluzionista koji slavi svoj najbolji show do sada
ili entuzijasta čistog stvaralaštva?
Ni to ne znam.
Nedostaje mi onih par sati čistoga, ljudskog, smirenog sna.
Da mi je samo jedna noć SNA, možda...
Možda bih pronašla odgovor na sva svoja pitanja.





I am colorblind
Coffee black and egg white...
Pull me out from inside,
I am ready
I am ready
I am ready.

I am taffy stuck and tongue tied,
Stutter shook and uptight...
Pull me out from inside,
I am ready
I am ready
I am ready,
I am fine.

I am covered in skin,
No one gets to come in.
Pull me out from inside....

I am folded
And unfolded
And unfolding
I am...
Colorblind

Coffee black and egg white...
Pull me out from inside,
I am ready
I am ready
I am ready...

I am fine.

- 23:15 - Reklamacije (5) - Dokazi - Teleporter