Heroji ne plaču, no ja nisam heroj... :(
DA... UJUTRO SE BUDIM ONAKO POSPANA... svjesna da je danas utorak. dan koji mrzim gotovo kao i ponedjeljak, al malo manje nego srijedu. pokušavajući na sebe navući plave izlizane levisice, uključujem liniju. svira ona prokleto dobra stvar:"što sad ljubav ima s tim"... heh da, što sad ljubav ima s tima što ja mrzim utorak i stenografiju??? ma ništ, opet sam si umislila neke stvari. to su moje filozofije, nema veze. da. navlačim na sebe omiljenu crnu majcu, i pokušavam složiti knjige u torbu. svjesna sam da me još čeka dolazak u kuhinju i moji pokušaji da budem na djeti, no miris svježg kruha jači je od mene. sljedeća misao dolazi u moj mali mozak. "ako se po jutru dan poznaje dan, zašto je počeo tako prokleto jednako?" jednako kao i svako juto osim možda kaj je utorak. to je i onak svjedno. možda bih stvrano moral malo mjenjati svoj život, onako iz korijena. moje misli prekida moja draga mala sestrica:"Petra, znaš, danas imam njemački, moram se navčiti par riječi". dižem glas na nju iako mi nije kriva:"pa dobro, Maria, kaj je s tobom? vidiš da mislim??" odlazi ona, al dolazi baka: "je moraš malo jesti, inače buš bolesna" to su prve riječi koje izgovara. mislim stvarno, kaj jedino ja moram biti savršena. polako se kupim iz kuhinje i odlazim u sobu. Zvoni mi mobitel. u meni se budi nada da je on. ali nije. "poziva tata" svjetli na ekranu prokletog moba. javiti se ili ne? ak se ne javim, zval bu opet, tak dugo dok se nebum javila, a ako se sad ozmah javim al slušala bum o štetnosi ne jedenja doručka, jer je to ipak najvažniji obrok. javljam se na mob. moj razgovor zvuči otprilike ovako:
"bok, kaj trebaš?"
" dobro jutro i tebi, veli glas s druge strane, samo te moram podsjetiti da danas mariu moraš navčiti njemački."
moj tata to veli tak veselo kaj da je dobil milijun na lotu. svašta pomišljam u sebi, la na kraju ipak obećajem da bum se potrudila i navčila tu malu glupaču koja se je toga mogla zmisliti malo prije, a ne baš u utorak. gasim mobitel. bolje da me ne zove nitko ako nije ON.
puštam si onu dobru stvar: heroji ne plaču...
heh da, samo kaj ja nisam heroj i to nikad nebum. to me deprimira. stavljam 104/9, radio megaton. svira nek te zagrli netko sretniji. i to me baca u depresiju. ostavljam knjige. gubim volju za sve. nisam heroj, i nikad to neću biti. nikada. nikada... nikada... ONAKO nesvjesnomožda, možda i plačem, jer mi nedostaje. možda mu nisam trebala reći da je BUDALA, da je GLUP??? možda, neznam, al mi se to u tom trenutku činilo jakkko dobro, prokleto je**** stvar...
zašto baš postoji taj utorak? zasto baš postoji stenografija? zasto???''
nema veze. to sam ionako samo sanjala...
Oprosti, ja sam kriva, JA SAM GLUPAČA. Big deal, mislim....
Mislim da su svi ljudi dobri iskreni i sveti. Čak možda i neki anđeli. Svima povjerujem svaku riječ, svako fucking slovo. I onda se u biti čudim zakaj mi se tak nekaj dešava, dok se razočaram, mislim.. i shvatim da je istina totalno suprotna od one u koju sam ja vjerovala. Meni je teško prihatiti istinu, da su neki ljudi prokleto sebični, i da gledaju isključivo samo na svoj život i na svoju guzicu. Al opće je poznata istina da ne možeš biti i «pošten i jeben» takvi su ljudi totalno pali u mojim očima. Da da ... na žalost učim samo na vlastiti greškama...
Da... znate, u životu možete imati puno prijatelja, prijatelja bez srca.. oni ne koštaju puno, tek mali smješak ili tak nešto. No možete imati i prijatelja sa srcem. On je nerpocjenljiv. Njegova vrijednost seže do neba, a njegovo je srce spremno na sve vaše probleme, ono je uvijek tu kad ga zatrebate. Pravi prijatelj je uvijek spreman tebi reći istinu, iskren je s tobom i iako mu ponekad ideš na živce, to ti kaže u facu, onak totalno iskreno i tebi je puno draže tako.
Ponekad je potrebno i odustati od nečeg, bila to u pitanju ljubav ili bilo što. Nema veze uopće koliko ni kada ni gdje, a niti zašto. Ključ svega je prijateljstvo do neba. Ono nas pokreće. I kad ti dođe do onog :»živim jer Bog ima neki razlog da me drži u životu» tvoj prijatelj te tješi uz tebe je.. on je jednostavno tvoj. Ili u mojem slučaju ona je moja, jedna jedina, neprocjneljiva. Ona je moje najveće blago prijatelja. On je jedna od najiskrenijih osoba u mom životu, i iako se pozanjemo samo oko 2 godine,. Ona mi daje snagu za život. Ona je MIRJANA...
Knjiga života
Svaka knjiga ima radnju, likove, zaplete, rasplete, napete, sretne i tužne trenutke. Pisac ju piše. Smišlja završetak, bilo sretni ili nesretni. I život je kao knjiga u kojoj ste vi pisac. O vama ovisi hoće li knjiga biti dosadna, bezlična, u kojoj je vrhunac radnje nestanak struje i tuga jer se televizor ugasio, ili napeta, uzbudljiva, pustolovna i humoristična priča.
Ono što želim reći je da sami odlučujete o svome životu. Vi ste u njemu gospodar. Birate ljude koji vas okružuju, događaje koji se zbivaju, osjećaje koji prevladavaju te, na posljetku, njegov kraj.
Ne vjerujem u sudbinu. Smatram da ju sami krojimo. Ako nam je loše, sami smo si napravili život takvim. Ako plačemo jer nas je ostavio dečko, sami smo pustili suze da teku. Ako nas je povrijedila ružna riječ, sami smo joj dozvolili da dopre do srca.
Samo je jedan osmijeh dovoljan da nam uljepša loš dan, samo jedan pogled da osjetimo sreću. Čak i ako nemate nikog pored sebe u danima kada se osjećate slomljeno iznutra, osmjehnite se sami sebi, mislite na nešto lijepo. Bit će vam bolje. Vjerujte, upalit će, samo je potrebno malo prakse.
Kada mi se spusti kamen na srce, pustim omiljenu pjesmu. Ona mi vrati osmijeh na lice, optimističan pogled i sreću, dakako. Jer to je moj život i ja odlučujem koje ljude u njemu želim. Ja odlučujem hoću li biti sretna ili tužna, gledati tv ili se zabavljati s društvom, postati spremačica ili doktorica.
Ja određujem što ću jesti za doručak, koliki će mi biti osmijeh i koliku ću plaću imati. Razmislite malo, zaista ju vi određujete. Vaš trud i uloženi napor. To je moj život i ja ću ga živjeti kako ja želim, po mojim pravilima i vjerovanjima. Ja pišem posljednju rečenicu u knjizi mog života.
POVRATAK U BUDUĆNOST...
Naprije bih se željela ispričati svima koji su vjerno čitali moj blog za neostavljene komentare, ali boravak u bolnici me spriječio da palim računalo i napišem nešto novo...
Sve mi je nedostajalo, tv, komp., moj blog.... sve... i nebih nikad rekla da bi mi i to moglo nedostajati, ali i škola mi je nedostajala, više ljudi iz razreda, ali i škola...
Konačno se valjda od sutra vračam svojoj normalnoj svakodnevnici, konačno ću u školu, vidjeti ljude, a i valentinovo je blizu.... NAPOKON...
Evo, za sad toliko od mene, pisat ću opet za koji dan, a sad se moram ići odmarati...
Na kraju, poseban pozdrav s pusicama šaljem ANTONIJU i želim mu da brzo ozdravi...(NEMOGU JA BEZ TEBE...)
* MUJCEKU jedan je od rijetkih ljudi koji su mi pravili društvo kroz dane provedene u bolnici...
*naravno pozdravljam i moju BUBICU koji mi fali i jedva cekam da i on ozdravi, koji mi je bio velika podrška kroz ove dane provedene u bolnici....
HVALA SVIMA...
