DA... UJUTRO SE BUDIM ONAKO POSPANA... svjesna da je danas utorak. dan koji mrzim gotovo kao i ponedjeljak, al malo manje nego srijedu. pokušavajući na sebe navući plave izlizane levisice, uključujem liniju. svira ona prokleto dobra stvar:"što sad ljubav ima s tim"... heh da, što sad ljubav ima s tima što ja mrzim utorak i stenografiju??? ma ništ, opet sam si umislila neke stvari. to su moje filozofije, nema veze. da. navlačim na sebe omiljenu crnu majcu, i pokušavam složiti knjige u torbu. svjesna sam da me još čeka dolazak u kuhinju i moji pokušaji da budem na djeti, no miris svježg kruha jači je od mene. sljedeća misao dolazi u moj mali mozak. "ako se po jutru dan poznaje dan, zašto je počeo tako prokleto jednako?" jednako kao i svako juto osim možda kaj je utorak. to je i onak svjedno. možda bih stvrano moral malo mjenjati svoj život, onako iz korijena. moje misli prekida moja draga mala sestrica:"Petra, znaš, danas imam njemački, moram se navčiti par riječi". dižem glas na nju iako mi nije kriva:"pa dobro, Maria, kaj je s tobom? vidiš da mislim??" odlazi ona, al dolazi baka: "je moraš malo jesti, inače buš bolesna" to su prve riječi koje izgovara. mislim stvarno, kaj jedino ja moram biti savršena. polako se kupim iz kuhinje i odlazim u sobu. Zvoni mi mobitel. u meni se budi nada da je on. ali nije. "poziva tata" svjetli na ekranu prokletog moba. javiti se ili ne? ak se ne javim, zval bu opet, tak dugo dok se nebum javila, a ako se sad ozmah javim al slušala bum o štetnosi ne jedenja doručka, jer je to ipak najvažniji obrok. javljam se na mob. moj razgovor zvuči otprilike ovako:
"bok, kaj trebaš?"
" dobro jutro i tebi, veli glas s druge strane, samo te moram podsjetiti da danas mariu moraš navčiti njemački."
moj tata to veli tak veselo kaj da je dobil milijun na lotu. svašta pomišljam u sebi, la na kraju ipak obećajem da bum se potrudila i navčila tu malu glupaču koja se je toga mogla zmisliti malo prije, a ne baš u utorak. gasim mobitel. bolje da me ne zove nitko ako nije ON.
puštam si onu dobru stvar: heroji ne plaču...
heh da, samo kaj ja nisam heroj i to nikad nebum. to me deprimira. stavljam 104/9, radio megaton. svira nek te zagrli netko sretniji. i to me baca u depresiju. ostavljam knjige. gubim volju za sve. nisam heroj, i nikad to neću biti. nikada. nikada... nikada... ONAKO nesvjesnomožda, možda i plačem, jer mi nedostaje. možda mu nisam trebala reći da je BUDALA, da je GLUP??? možda, neznam, al mi se to u tom trenutku činilo jakkko dobro, prokleto je**** stvar...
zašto baš postoji taj utorak? zasto baš postoji stenografija? zasto???''
nema veze. to sam ionako samo sanjala...
Post je objavljen 27.02.2007. u 00:00 sati.