Mislim da su svi ljudi dobri iskreni i sveti. Čak možda i neki anđeli. Svima povjerujem svaku riječ, svako fucking slovo. I onda se u biti čudim zakaj mi se tak nekaj dešava, dok se razočaram, mislim.. i shvatim da je istina totalno suprotna od one u koju sam ja vjerovala. Meni je teško prihatiti istinu, da su neki ljudi prokleto sebični, i da gledaju isključivo samo na svoj život i na svoju guzicu. Al opće je poznata istina da ne možeš biti i «pošten i jeben» takvi su ljudi totalno pali u mojim očima. Da da ... na žalost učim samo na vlastiti greškama...
Da... znate, u životu možete imati puno prijatelja, prijatelja bez srca.. oni ne koštaju puno, tek mali smješak ili tak nešto. No možete imati i prijatelja sa srcem. On je nerpocjenljiv. Njegova vrijednost seže do neba, a njegovo je srce spremno na sve vaše probleme, ono je uvijek tu kad ga zatrebate. Pravi prijatelj je uvijek spreman tebi reći istinu, iskren je s tobom i iako mu ponekad ideš na živce, to ti kaže u facu, onak totalno iskreno i tebi je puno draže tako.
Ponekad je potrebno i odustati od nečeg, bila to u pitanju ljubav ili bilo što. Nema veze uopće koliko ni kada ni gdje, a niti zašto. Ključ svega je prijateljstvo do neba. Ono nas pokreće. I kad ti dođe do onog :»živim jer Bog ima neki razlog da me drži u životu» tvoj prijatelj te tješi uz tebe je.. on je jednostavno tvoj. Ili u mojem slučaju ona je moja, jedna jedina, neprocjneljiva. Ona je moje najveće blago prijatelja. On je jedna od najiskrenijih osoba u mom životu, i iako se pozanjemo samo oko 2 godine,. Ona mi daje snagu za život. Ona je MIRJANA...
Post je objavljen 21.02.2007. u 20:46 sati.