petak, 30.06.2006.
Kako pisati o ljubavi 3#
„Za večeru...“ – ostala sam osupnuta. Kao da mi je opalio šamarčinu! Nisam niti pomišljala da bi mogao biti toliko sarkastičan – odakle mu samo takva ideja?!?! Zacrvenila sam se od neugode jer sam uopće pomislila da bi meni tepao... Međutim, shvatio je da me povrijedio. Očito se razočaranje na mome licu toliko primjećivalo. Mislim da je požalio u tom trenutku, pa mi je odmah počeo sa nekom drugom spikom. Jedva sam se dobila od šoka. Odlučila sam ga ignorirati ubuduće – iako me magnetski privlačio. Niti sama ne znam kako je završio taj razgovor – bila sam kao u bunilu.
Dani su prolazili, mi smo se kriomice promatrali na predavanju. Sjedili smo u velikoj sali. Crvenoj sali. On je uvijek bio meni s desna. Znala sam podići koljena na sjedalo ispred, staviti bilježnicu u krilo i zapisivati predavanje – no više od pola moje pažnje je uvijek bilo usmjereno k njemu. Nadala sam se da me gleda, vidi, osjeti blizu...
Nikada nije previše pazio na to kako izgleda. Često je bio izgužvan, u nekim smiješnim majicama. Jedna mi je posebice zapela za oko. Plavo-bijela. Prugasta. Poderao ju je sa stražnje strane, i jedan dio je visio... Došao je trenutak kad sam skupila dovoljno snage i pristupila mu. Morala sam naći razlog. Sreli smo se na stepenicama. Stajala sam na dvije iznad – da bi bili jednaki :) Lagano sam nagnula glavu i promatrala ga ispod trepavica. Teško ga je bilo gledati u oči, na momente su bile toliko tamne kao da se cijeli svijet krije iza njih. Rekla sam: „Promatrala sam te.“ Trepnuo je, u nevjerici, iščekujući što ću mu dalje reći. Čak je zadržao dah. „Vidjela sam da ti je majica potrgana...“ Ponovno sam ga iznenadila – mora da je očekivao neki drugi ulet. „Da li će ti to netko pokrpati?“ Sad je bio još više zbunjen – njega takve stvari nisu zamarale... „Ne, zašto?“- promumljao je. „Ako hoćeš, ja ću to učiniti?“ – rekla sam mu. Spustio je pogled i duboko udahnuo. Samo je lagano kimnuo glavom, sjurio se niz stepenice do svoje sobe. Za nekoliko sekundi se već vraćao sa tom majicom u ruci, pružajući mi je sa širokim osmijehom na licu. „Evo.“ To je bilo sve što je rekao. Sad je on mene zbunio. Nisam očekivala da će pristati. Cijela situacija je bila pomalo smiješna, no uzela sam je i vrtila film kroz glavu kako da to sredim... Popela sam se stepenicama do svoje sobe, i kao neka mala švelja uzela iglu i konac i uputila se do dnevnog boravka, kraj prozora. Sjela sam se i počela posao. Dok sam tako povremeno gledala kroz prozor, ugledala sam ga kako dolazi na teren za odbojku. Srce mi je počelo lupati – nisam ništa čula osim njega. On je skinuo sve osim donjeg dijela trenirke i počeo sa dečkima igrati. Bio je najviši... najljepši... najglasniji ... Promatrala sam ga i radila. Bila sam gotova za par minuta i onda više nisam znala kako da mu je vratim – trebalo je opet naći snage i prići mu. Prošlo je nekoliko sati i ja sam odlučno krenula put njegove sobe. Pokucala sam na vrata, ali nitko nije odgovarao. Lagano sam pritisnula kvaku i provirila u sobu. Spavao je. Bilo mi je tako smiješno promatrati ga – nije, bubica, ni stao na taj krevet.... Prebacila sam majicu preko naslona, zadovoljna što sam ga vidjela uspavanog, i izašla van. Mislila sam da je to to. Dečko je dobio majicu, možda mi kaže hvala i ništa više. Ali, stvarno sam se prevarila u njemu... Ni u ludilu nisam očekivala ono što je napravio....
- 09:36 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 05.06.2006.
Kako pisati o ljubavi 2#
... Bila sam u krivu. Samo se još udobnije namjestio na onoj tvrdoj školskoj stolici, gotovo da se izvalio, ispruživši duge mišićave noge, bos... „majko mila“ – proleti mi misao kroz glavu - u jednu ruku sam imala dojam da je i pomalo lud – tko još bosonog hoda po domu usred zime.... Ali njemu je to pristajalo... totalno pobunjenički. Taj njegov bunt sam shvatila tek kasnije kroz niz drugih situacija. Bože, još se sjećam kako se osmjehnuo u jednom trenutku dok je odgovarao na moju poruku. Imao je – ili točnije – još ima – biserno bijele savršene zube... Ne smijem se ni sjetiti te scene – samo mi srce počne luđački lupati... i plače mi se jer ne znam da li bi i sada drugačije postupila, da li bi ostala ona ista, malena... naivna.... Bojim se da bi ponovila svaku stvar – od prve do posljednje... i mislim da, iako je gorko, ne bih žalila. Jer, imala sam ga.......
Da se vratim na taj prvi trenutak.... dugi, tanki, prsti su mu brzo prebirali po tipkovnici, a meni je bilo sve više zlo – osjetila sam veliki nagon da pobjegnem iz prostorije. Ali sad su se moje noge prikovale na pod. Nešto je zazvonilo. Brzo sam bacila pogled prema njemu. Nije se niti pomakao. Oči su mu i dalje bile čvrto prikovane uz ekran. Kasnije mi je rekao da je uživao u tome što je radio. Znao je da se mučim... samo nekoliko stolica dalje od njega... Napisao mi je: „Ribice“... a ja sam se rastopila... nisam mogla vjerovati da mi može reći nešto tako nježno – tepati mi ... Zasjala sam! Ali onda je stigao nastavak rečenice u sljedećoj poruci....
Nastavak slijedi....
- 13:03 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
petak, 02.06.2006.
Kako pisati o ljubavi?
Pisati o ljubavi je najteže – posebice ukoliko se radi o vlastitom iskustvu... Znate za onu izreku – potrebno je puno krvi, znoja i truda da bi se nešto postiglo? E, pa, tako je to i kada ulazite u vezu – na samom početku je zaista prekrasno – val topline, emocija i razdraganosti. Onda primjetite da druga strana nešto očekuje od vas. Možda je to vaše vrijeme, pažnja, nježnost, ali... to je zapravo u redu, jer i sami to želite primiti. Problemi nastanu kada se počinju trošiti vaši žici, a posesivnost ili ljubomora zauzmu mjesto povjerenja. Tako je bilo i kod mene...
Ja sam se davnih dana jako jako jako zaljubila u prekrasnog mladića – zaista je bio ostvarenje svih mojih snova – možda i više od onoga čemu sam se nadala. Prekrasan, kao Adonis, crnokos, zelenkastih očiju, visok, izuzetno načitan, inteligentan, talentiran za sve čega god se uhvatio – od stranih jezika, studija, muzikalan, .... nisam mogla vjerovati da takvo stvorenje postoji na ovoj kugli zemaljskoj.... Naravno, nisam mogla odoljeti, a da ga ne pokušam upoznati, privući njegovu pažnju... Iako sam oduvijek imala nisko samopouzdanje, ovakva prilika se nije smjela propustiti! Pogledavali smo se, vidjela sam da ga zanimam, ali bio je jako suzdržan. Onda sam se osokolila i poslala mu poruku preko messengera... ni sama ne znam šta sam bubnula. Bio je u istoj prostoriji samnom – vidjela sam kako mu lagani osmijeh prelazi preko lica. Blago je nagnuo glavu i krajičkom oka me pogledao – samo me nešto prostrijelilo – ostala sam bez zraka, zgrčio mi se želudac i pomislila sam: „Glupačo, pa smije ti se, sigurno će te popljuvati sad....“
I nastavak slijedi....
- 09:43 -
