ponedjeljak, 05.06.2006.
Kako pisati o ljubavi 2#
... Bila sam u krivu. Samo se još udobnije namjestio na onoj tvrdoj školskoj stolici, gotovo da se izvalio, ispruživši duge mišićave noge, bos... „majko mila“ – proleti mi misao kroz glavu - u jednu ruku sam imala dojam da je i pomalo lud – tko još bosonog hoda po domu usred zime.... Ali njemu je to pristajalo... totalno pobunjenički. Taj njegov bunt sam shvatila tek kasnije kroz niz drugih situacija. Bože, još se sjećam kako se osmjehnuo u jednom trenutku dok je odgovarao na moju poruku. Imao je – ili točnije – još ima – biserno bijele savršene zube... Ne smijem se ni sjetiti te scene – samo mi srce počne luđački lupati... i plače mi se jer ne znam da li bi i sada drugačije postupila, da li bi ostala ona ista, malena... naivna.... Bojim se da bi ponovila svaku stvar – od prve do posljednje... i mislim da, iako je gorko, ne bih žalila. Jer, imala sam ga.......
Da se vratim na taj prvi trenutak.... dugi, tanki, prsti su mu brzo prebirali po tipkovnici, a meni je bilo sve više zlo – osjetila sam veliki nagon da pobjegnem iz prostorije. Ali sad su se moje noge prikovale na pod. Nešto je zazvonilo. Brzo sam bacila pogled prema njemu. Nije se niti pomakao. Oči su mu i dalje bile čvrto prikovane uz ekran. Kasnije mi je rekao da je uživao u tome što je radio. Znao je da se mučim... samo nekoliko stolica dalje od njega... Napisao mi je: „Ribice“... a ja sam se rastopila... nisam mogla vjerovati da mi može reći nešto tako nježno – tepati mi ... Zasjala sam! Ali onda je stigao nastavak rečenice u sljedećoj poruci....
Nastavak slijedi....
- 13:03 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
