Pisati o ljubavi je najteže – posebice ukoliko se radi o vlastitom iskustvu... Znate za onu izreku – potrebno je puno krvi, znoja i truda da bi se nešto postiglo? E, pa, tako je to i kada ulazite u vezu – na samom početku je zaista prekrasno – val topline, emocija i razdraganosti. Onda primjetite da druga strana nešto očekuje od vas. Možda je to vaše vrijeme, pažnja, nježnost, ali... to je zapravo u redu, jer i sami to želite primiti. Problemi nastanu kada se počinju trošiti vaši žici, a posesivnost ili ljubomora zauzmu mjesto povjerenja. Tako je bilo i kod mene...
Ja sam se davnih dana jako jako jako zaljubila u prekrasnog mladića – zaista je bio ostvarenje svih mojih snova – možda i više od onoga čemu sam se nadala. Prekrasan, kao Adonis, crnokos, zelenkastih očiju, visok, izuzetno načitan, inteligentan, talentiran za sve čega god se uhvatio – od stranih jezika, studija, muzikalan, .... nisam mogla vjerovati da takvo stvorenje postoji na ovoj kugli zemaljskoj.... Naravno, nisam mogla odoljeti, a da ga ne pokušam upoznati, privući njegovu pažnju... Iako sam oduvijek imala nisko samopouzdanje, ovakva prilika se nije smjela propustiti! Pogledavali smo se, vidjela sam da ga zanimam, ali bio je jako suzdržan. Onda sam se osokolila i poslala mu poruku preko messengera... ni sama ne znam šta sam bubnula. Bio je u istoj prostoriji samnom – vidjela sam kako mu lagani osmijeh prelazi preko lica. Blago je nagnuo glavu i krajičkom oka me pogledao – samo me nešto prostrijelilo – ostala sam bez zraka, zgrčio mi se želudac i pomislila sam: „Glupačo, pa smije ti se, sigurno će te popljuvati sad....“
I nastavak slijedi....
Post je objavljen 02.06.2006. u 09:43 sati.