petak, 30.06.2006.
Kako pisati o ljubavi 3#
„Za večeru...“ – ostala sam osupnuta. Kao da mi je opalio šamarčinu! Nisam niti pomišljala da bi mogao biti toliko sarkastičan – odakle mu samo takva ideja?!?! Zacrvenila sam se od neugode jer sam uopće pomislila da bi meni tepao... Međutim, shvatio je da me povrijedio. Očito se razočaranje na mome licu toliko primjećivalo. Mislim da je požalio u tom trenutku, pa mi je odmah počeo sa nekom drugom spikom. Jedva sam se dobila od šoka. Odlučila sam ga ignorirati ubuduće – iako me magnetski privlačio. Niti sama ne znam kako je završio taj razgovor – bila sam kao u bunilu.
Dani su prolazili, mi smo se kriomice promatrali na predavanju. Sjedili smo u velikoj sali. Crvenoj sali. On je uvijek bio meni s desna. Znala sam podići koljena na sjedalo ispred, staviti bilježnicu u krilo i zapisivati predavanje – no više od pola moje pažnje je uvijek bilo usmjereno k njemu. Nadala sam se da me gleda, vidi, osjeti blizu...
Nikada nije previše pazio na to kako izgleda. Često je bio izgužvan, u nekim smiješnim majicama. Jedna mi je posebice zapela za oko. Plavo-bijela. Prugasta. Poderao ju je sa stražnje strane, i jedan dio je visio... Došao je trenutak kad sam skupila dovoljno snage i pristupila mu. Morala sam naći razlog. Sreli smo se na stepenicama. Stajala sam na dvije iznad – da bi bili jednaki :) Lagano sam nagnula glavu i promatrala ga ispod trepavica. Teško ga je bilo gledati u oči, na momente su bile toliko tamne kao da se cijeli svijet krije iza njih. Rekla sam: „Promatrala sam te.“ Trepnuo je, u nevjerici, iščekujući što ću mu dalje reći. Čak je zadržao dah. „Vidjela sam da ti je majica potrgana...“ Ponovno sam ga iznenadila – mora da je očekivao neki drugi ulet. „Da li će ti to netko pokrpati?“ Sad je bio još više zbunjen – njega takve stvari nisu zamarale... „Ne, zašto?“- promumljao je. „Ako hoćeš, ja ću to učiniti?“ – rekla sam mu. Spustio je pogled i duboko udahnuo. Samo je lagano kimnuo glavom, sjurio se niz stepenice do svoje sobe. Za nekoliko sekundi se već vraćao sa tom majicom u ruci, pružajući mi je sa širokim osmijehom na licu. „Evo.“ To je bilo sve što je rekao. Sad je on mene zbunio. Nisam očekivala da će pristati. Cijela situacija je bila pomalo smiješna, no uzela sam je i vrtila film kroz glavu kako da to sredim... Popela sam se stepenicama do svoje sobe, i kao neka mala švelja uzela iglu i konac i uputila se do dnevnog boravka, kraj prozora. Sjela sam se i počela posao. Dok sam tako povremeno gledala kroz prozor, ugledala sam ga kako dolazi na teren za odbojku. Srce mi je počelo lupati – nisam ništa čula osim njega. On je skinuo sve osim donjeg dijela trenirke i počeo sa dečkima igrati. Bio je najviši... najljepši... najglasniji ... Promatrala sam ga i radila. Bila sam gotova za par minuta i onda više nisam znala kako da mu je vratim – trebalo je opet naći snage i prići mu. Prošlo je nekoliko sati i ja sam odlučno krenula put njegove sobe. Pokucala sam na vrata, ali nitko nije odgovarao. Lagano sam pritisnula kvaku i provirila u sobu. Spavao je. Bilo mi je tako smiješno promatrati ga – nije, bubica, ni stao na taj krevet.... Prebacila sam majicu preko naslona, zadovoljna što sam ga vidjela uspavanog, i izašla van. Mislila sam da je to to. Dečko je dobio majicu, možda mi kaže hvala i ništa više. Ali, stvarno sam se prevarila u njemu... Ni u ludilu nisam očekivala ono što je napravio....
- 09:36 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
