La Coco Mademoiselle

nedjelja, 31.12.2006.

Marija Antoaneta –modna ikona 18.stoljeća

Za ovaj post, nedavno sam naišla na par slika koje su bile objavljene u časopisu Vogue, modni prilog je sniman u Versaillesu te je snimljen i film redateljice Sofije Kopole s Kristen Dunst u glavnoj ulozi.

Cijela priča počinje davne 1770. kada je kćer Marije Terezije krenula iz Hoffburga prema Versaillesu, sa svojih 14 godina u zlatnoj kočiji, napuštajući vlastitu carsku obitelj, rodni kraj i materinji jezik. Zatekla se na dvoru s tri tisuće plavokrvnih aristokrata, poznata po svojoj ekstravaganciji prakticirala je i redovite kupke u šampanjcu.
Luj XV., bio je na glasu kao zavodnik, sklon bludničenju, naočit i vatrenih očiju izgledao je sasvim drugačije od svog debelog i buljookog unuka, budućeg muža Marije Anatoanete. Luj XVI. Bio je stidljiv, sa seksualnih problema zbog kojih je niz godina izbjegavao snošaj sa kraljicom dovodeći time u opasnost i njezinu egzistenciju na dvoru. Prvih godina na dvoru naučila je jahati, pozirala je na konju u muškog odjeći, njezin svekar bio je ponosan a njegova ljubavnica Du Barry bila je ljubomorna. Njezino ponašanje bilo je čudno, jer je na Versailles stigla kao mirna, povučena i samozatajna djevojka, kojoj su i njezinog psića kojeg je držala u naručju cijelim putem vratili natrag kući u Beč, kao i cijelu njezinu odjeću. Svi su očekivali da se brine za potomstvo, a ona je otkrila Pariz, bogatu ponudu udaljenu 12 milja. Buduća kraljica počela se šetati parkovima, tržnicama, trgovima, odlazila je na plesove, opere… Svugdje je bila u središtu pozornosti, praćena pljeskom. Da bi se odužila masama počela je nositi visoke elaborirane frizure- pufove. To su bile frizure koje su se sastojale od perja, umetaka sa prizorima mrtve prirode, voćnjaka i pobjede francuske mornarice. Iz tog vremena ostala je izreka „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače“, ali brojni povjesničari tvrede da ju ona nikada nije izgovorila. Na krunidbi Luja XVI. privlačila je mnoge pogleda.., prekrivena safirima, bogatim vezom, haljinom kreatorice Rose Bertin (koja će postati zvijezda pariške modne scene). Njezina frizura bila je ozloglašena jer se dame nisu mogle normalno kretati, teško su ulazile u kočije, spavale su u sjedećem položaju, plesale s mukom… Ali „puf“ frizure postale su predmet želje svake malo bolje stojeće Parižanke. Kreatorica Rose Berin u 18. stoljeću bila je isto ono što je Yves Saint Laurent u 20. stoljeću. Otvorila je butik imenom „Veliki Mogul“, počinje izlaziti „modni almanasi“ od kojeg će kasnije nastati Vogue.

Veza i brak Marije i Luja XVI., s vremenom je postala sve bliskija, a kraljici su bili dopušteni razni ekscesi. Govorkalo se o njezinim seksualnim anegdotama sa ženama i muškarcima, grad su preplavile pornografske karikature…. Kad je 1777 napokon zatrudnjela, malo tko je vjerovao da je dijete Lujevo. Kraljičin brat Jospi II. nasamo je razgovarao s Lujem, ne zna se o čemu su razgovarali, ali u nadolazećim godinama supružnici su dobili dva sina i dvije kćeri. U međuvremenu je lansirala još nekoliko moda, prednjačili su muški kaputi, redignoti čiji su jedini ukrasi bili blistavi gumbi. Marija Antoaneta presvlačila se četiri puta dnevno, haljinu bi nakon nošenja- bacila, samo bi specjalne kreacije koje su joj se posebno sviđale ostavila sačuvane (a tih je haljina bilo pune tri odaje Versaillesa). Nakon njezinog pogubljenja 1973 za Marijom nije ostalo ništa osim izlizanog svilenog korzeta a sve ostalo su rastrgale buntovne mase. Imala je 37 godina kada su je pogubili, nakon 20-satnog suđenja. Starica blijeda, sijeda, mršava… Stigla je u Francusku u zlatnoj kočiji, a završila u blatnoj rupi iz koje su tek nakon mnogo godina iskopali njezinu malu lubanju, hrpicu kostiju i nekoliko podvezica.

- 16:32| 19 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 18.12.2006.

Događaji i stih...

Rođendan prijateljici Čiči, 18-ti (tek?) odlučile smo otići do birca do koji nije u gradu, ali smo se ipak zaputile jer nije svaki dan roćkas i dobra svirka! Na sreću, radost ili žalost kada smo došli (a to je mjesto uvijek puno, jer svira narodna, tako kažu, ja nikada nisam bila) nije bilo samo par ljudi, ali momci su došli iz Travnika i odlučili odsvirati. Upoznale smo se i raspričali s pjevačem, rekao je da ne bi održao svirku da nije nas bilo, jer smo digle atmosferu čim smo onako čoporativno ušle i rasplesale se. Cijelo je vrijeme pokazivao na nas, tako da je bilo neugodno, je bilo većina muške populacije i par cura koje su stajale sa strane… Uglavnom, to vam je bilo kao privatni intimni party samo za nas, jer je cijeli birc za sat vremena bio naš plesni podij, totalna ludnica, s jednog kraja na drugi...

Par stihova koje mi je frend poslao…
Za koje ne znam kada će prestati slati, ali nema veze, volim te!

Kad odem,
Kad me davo isprati glavnim sokakom
I kad mesecina zaveje moj trag
Nemoj tugovati, jer jednom svakom
Mali nemi slavuj doleti na prag.
Kad odem,
Kad zamumla vetar zimske ocenase
I kad mrtvo lisce potera u kas
Za kaznu prognace i tamburase
Zbog pogresne pesme u pogresan cas

Hej, budi jaka ti, najlakse je plakati
To nam samo gospod svira jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu
Strah me da prodem, al' proci cu.
Znam, laf si stari ti, nemoj sve pokvariti
Kresni samo jednu svecu na svetog Jovana
Ne cuvaj dugo pepeo tih dana
Kad jednom odem, a poci cu.

Kad odem,
Kad u prozor stavis prvu hrizantemu
I kad popucaju divlji kesteni
Ne pali uzalud fenjer na tremu
Kad me otmu magle, jedne jeseni.

Hej, budi jaka ti, najlakse je plakati
To nam samo gospod svira jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu
Strah me da prodem, al' proci cu.
Znam, laf si stari ti, nemoj sve pokvariti
Kresni samo jednu svecu na svetog Jovana
Ne cuvaj dugo pepeo tih dana
Kad jednom odem, a poci cu.

Na koncertu glazbene škole.., prvi put otkako ja sjedim u publici, najbolji koncert! Dočarali su božićni ugođaj, u trenutcima dok sam slušala te note koje su letjele cijelom dvoranom, cijeli život mi se prevrtio u mislima. Sve radosti, događaji, drage osobe, prijatelji, izgubljene bitke i borba za onim što želite. U tom trenutku ne samo da su emocije bile važne, one su bile tu ali nisu djelovale, samo su se vrtjele po mojoj glavi. Nije da ne volim Božić ali, sva ta histerija, lažna pretvaranja, odjednom je svima stalo, dolaze i odlaze, zaboravljaju ono što je iza njih, planiraju do prve kiše ili pahuljice snijega. A ja par dana prije Božića lupim sama sebe po palcu vratima od auta, mislim… Palac je poplavio je totalka, ali još nije otpao (govore da će otpasti, kada se tako gadno lupiš) Ono, prva smjena, ja zatvaram vrata od auta i bum! Ušla sam u školu, što ću, sjela s frendom iz razreda jer su moju zadnju klupo zauzeli kako su odgovarali pa su pobjegli u zadnje klupe. Pitala sam van i vjerujte da pojma nemam kako sam došla do wc-a jer sam se osjećala kao pijana, nisam mogla gledati pred sobom ili pak kada je ljeto, pa ste u kući, koliko- toliko je ugodna klima i onda kada povirite van na sunce omami vas… Samo sam se naslonila na hladne pločice i gledala u plafon samo da ne povratim… Onda se mislim, pa to je samo palac, ali uzalud… Kada sam se vratila u razred bila sam još bljeđa, ali sam ostala, nisam išla kući. Tako da sam bila zujo

Prije par dana posjetila sam blogove, one koji više ne pišu, k vragu Nancy girl nedostaješ mi! Imam osjećaj da su svi zadovoljni, meni baš nije svejedno, pogledala me i pitala jesam li dobro? "Naravno da jesam"- odgovorila samo a onda sam rekla: "ne nisam!" A istina je da nisam!

- 21:18| 23 Komentara | Print | # | ^

subota, 09.12.2006.

Edgar Degas

Gospođici Salanville

Sve što lijepa riječ mim podrazumijeva,
Sve što je ikada o baletu rečeno,
Taj nijemi govor tijela –sve što govore
O tajni tjelesnog svojim lukavim lažima,

Oni što bi spuštali ženu u letu
Zauvijek u pokretu, potpuno sretnu,
Dušu leptira, besmrtnu u jednom danu,
živu, ne kao u knjizi gdje zadovoljstvo umire –

Sve to, i gracioznost Atalante
Vještu i prirodnu ljupkost, vi imate, plesačice.
Ples tradicije, bivanje i
privid,

Tajna šume: svakom zorom,
Svakim svojim korakom, vi ste u mojim
Snovima –
No vi, vi znadete samo da zadirkujete ostarjela
pauna.

„Zašto se nikada nisam ženio?
Pa oduvijek sam se bojao da bi moja žena
mogla pogledati neku od mojih slika i reći :
“Mmm, jako lijepo, dušo…“
Postoji ljubav, postoji slikarstvo.
A mi imamo samo jedno srce.“

Edgar Degas

- 02:49| 11 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>