La Coco Mademoiselle

četvrtak, 23.11.2006.

ATLANTIDA

Nakon nešto manje od pola godine, partner iz saveza igrice Ogame, koju sam igrala preko neta (čak i previše te do te mjere da sam počela nositi naočale) javio mi se na mail. Nismo uopće razmjenili adrese, jednostavno me našao. Razmišljala sam o čemu napisati sljedeći post, htjela sam nešto poučno, ali nisam imala ideje. Upustila sam se u razgovor sa svojim partnerom iz bivšeg saveza kojeg sam odmila zvala Mišić i tako smo pričali o Egiptu, mitologiji, vanzemaljcima i onda o Atlantidi, poslao mi je ovaj dokument i zbilja želim da ga pročitate!

Američki istraživač tvrdi da je slavni potopljeni otok- kontinent pronašao na dubini od kilometar i pol, između Cipra i sirijske obale.

Otkad je Platon opisao Atlantidu, taj potonuli kontinent koji je možda postojao a možda bio izmišljen uporno se igrao skrivača sa svim arheolozima, podmorskim istraživačima i povjesničarima koji su ga smještali na najrazličitija mjesta na karti: u Atlantskom oceanu, u Sredozemnom moru, gdje sve već ne... No, američki pomorski istraživač Robert Sarmast tvrdi da je uspio riješiti tu tisućljetnu zagonetku. "Ljudi koji su to odbacili kao izmišljotinu nisu dovoljno proučili stvar, to su skeptici koji uopće nisu razumjeli legendu. Da biste riješili zagonetku Atlantide, morate dobro poznavati drevnu povijest, biblijske reference, sumersku kulturu i njihove tablice i tako dalje" - rekao je Sarmast. Njegov prvi nagovještaj gdje bi Atlantida mogla biti bile su Platonove riječi da se taj otok, potonuo prije oko 11500 godina, nalazio "naspram Herkulovih stupova (Gibraltara)", te je počeo tražiti na suprotnom kraju Sredozemlja, oko 80 kilometara jugoistočno od Cipra. Na dubini od kilometar i pol dubinsko skeniranje sonarom je navodno našlo građevine na potonulom brdu: zid dug 3 kilometra, duboke rovove i ozidani vrh brda. "Definitivno smo našli Atlantidu" - izjavio je Sarmast na konferenciji za medije u ciparskoj luci Limasolu. "Još ne možemo pružiti opipljive dokaze u vidu cigala i žbuke, jer su ostaci još uvijek zakopani pod nekoliko metara taloga, ali ostali dokazi su neporecivi."

Ljudsku maštu ipak najviše golicaju tajnovite, neistražene i nepoznate stvari. Oduvijek je najzanimljivije bilo tražiti dokaze nečemu što postoji samo u legendi, priči, mitu, a pronalazak gradova, kolijevki civilizacija predstavlja poseban izazov! Nažalost, jedan dio tih legendarnih gradova (ili otoka) još uvijek je prekriven velom tajne i još uvijek je samo dio priče. Njihovu priču treba tek istražiti. Budući da su, primjerice, ostaci Troje, koja se spominje u 8. stoljeću,otkriveni tek u 19. stoljeću nove ere, ne treba sumnjati da će doći i do drugih spoznaja koje se zasad čine nevjerojatnim.

Atlantida
Priča o Atlantidi stara je tisućama godina i već jednako dugo intrigira ljudsku maštu. Radi se o mitskom otoku čije postojanje nikad nije znanstveno utvrđeno, budući da nikakvi ostaci koji bi se sigurno mogli nazvati ruševinama Atlantide nisu pronađeni. Gotovo svaki istraživač kao polazišnu je točku uzeo Platonove dijaloge Timeja i Kritiju koji su još uvijek jedini izvor znanja o Atlantidi. Na temelju radova grčkog zakonodavca Solona, Platon je vjerovao da se izgubljeni otok nalazio naspram Herkulovih stupova (Gibraltara), da ga je nastanjivala visokorazvijena civilizacija i da je uništen prije devet tisuća godina jakim potresom i poplavom u samo jednom danu i jednoj noći. Međutim, tragovi Atlantide nisu otkriveni iako su je različiti znanstvenici smještali u Ameriku, Skandinaviju, na Kanarske otoke, Šri Lanku...

Irska je Atlantida?
Atlantida, legendarna otočna civilizacija oko čijeg se postojanja rasprave vode već tisućama godinama, bila je zapravo Irska, nova je teorija švedskog znanstvenika Ulfa Erlingssona. Grčki filozof Platon pisao je 360. godine prije Krista da je Atlantida bila otok u Atlantskom oceanu na kojem se napredna civilizacija razvila prije oko 11.500 godina, a uništena je u prirodnoj kataklizmi zbog koje je potonula pod more. Švedski geograf Ulf Erlingsson u svojoj novoj knjizi tvrdi da geografske značajke i krajolik Platonove Atlantide gotovo u potpunosti odgovaraju Irskoj. On smatra da mit o potonuloj Atlantidi ima svoje korijene u sudbini Dogger Banka, izolirane hridi u Sjevernom moru, stotinjak kilometara udaljene od sjeveroistočne obale Engleske, koja je potonula oko 6100. godine prije Krista kada ju je pogodio golemi val.
Švedski znanstvenik povezuje granice carstva Atlantiđana, koje navodi Platon, s geografskim razmještajem megalitskih spomenika u Europi i sjevernoj Africi, a njihovim hramovima smatra drevna groblja u Newgrangeu i Knowthu, sjeverno od Dublina, koja su starija od egipatskih piramida. U knjizi Atlantis from a Geographer's Perspective: Mapping the Fairy Land, koja izlazi idući mjesec, tvrdi da je 99.98 posto vjerojatno da je Platon imao pristup geografskim podacima o Irskoj.
Dosadašnje teorije Atlantidu su smještale kod Azora, 1500 kilometara zapadno od portugalske obale, ili u Egejsko more. Mnogi je pak smatraju pukom Platonovom izmišljotinom.

Kraljevstvo Atlantide
Danas o Atlantidi možemo više saznati iz filmova, stripova ili znanstveno-fantastičnih romana nego od usiljene egzaktne znanosti kojoj uvelike nedostaje hrabrosti i smjelosti da se usudi pogledati u pravcu koji nije odmah dokaziv, ali koji čitavim nizom analogija nameće svoje dokaze diljem zemaljske kugle. Danas postoji čitav niz istraživača i znanstvenika koji pokušavaju znanstveno dokazati Atlantidu, ali ja ću predstaviti njezinu povijest kako su ju prenosila hermetična učenja još od davnog doba. Prema hermetičnim učenjima, za planetu Zemlju je određeno 70 milijardi ljudskih duša koje na njoj trebaju završiti svoju evoluciju. Tako je ljudska rasa prolazila svoju evoluciju, koja se manifestirala kao nastajanje i nestajanje više ljudskih civilizacija ili rasa, kako se to naziva u hermetizmu. Svaka rasa je imala zadatak razviti određene organe, sposobnosti i osjećaje u svom razvojnom ciklusu. Tako su nam poznate 4 velike rase kroz koje je čovječanstvo već prošlo, to su:
-Hiperboreja
-Čajas
-Lemurija
-Atlantida
Čovječanstvo se danas nalazi u 5. rasi evolucije, a u hermetizmu se naziva Arya, dakako nemajući nikakve veze s Hitlerovom zloupotrebom toga imena. Treba napomenuti i to da znanost koja podržava samo striktne empirijske dokaze nema nikakvih saznanja o ovoj hermetičnoj podjeli. Prolazak kroz pojedine rase je trajao jako dugo, dok je kroz neke druge bio kraći. Ljudske rase su bile usko povezane i s evolucijom planete Zemlje kao cjeline. Tako je u početku Zemlja bila užarena i sva u plinovima, da bi se nakon toga počela hladiti, a počeo se množiti i vodeni element pa su površinu preplavili čudni oceani i mnoštvo životnih oblika u njima. Tada počinje izdizanje kopna, u znanosti znano kao Pangea. S izdizanjem kopna na površinu planete Zemlje, iz voda, izlaze i tadašnji ljudi i tu započinje 3. rasa ili Lemurija. Lemurijanska rasa je stvarno dugo egzistirala i ljudske duše su unutar nje prošle uistinu veliki skok od početnih gmizavaca pa do uspravnih ljudskih bića s kralježnicom. No tada se je dogodila jedna evolutivna pogreška, koju čuvarstva zadužena za razvojni ciklus planete Zemlje nisu znala otkloniti. Desilo se to da kromosomi između biljaka, životinja i ljudi nisu bili odvojeni i došlo je do miješanja i međusobnih križanja. Tako imamo u mitologijama različitih naroda svakakve likove poput: biljki mesožderki, kentaura, grifona, sirena i slično.

Visoke inteligencije Sunčevog sustava su tada odlučile da se pošalje pomoć i vodstvo ljudskoj rasi te je određeno da bića koja su već prošla kroz razvojni ciklus čovjeka dođu na planetu Zemlju i ispravno razdijele kromosome biljaka, životinja i ljudi. U hermetičnim učenjima ta se bića nazivaju Bića Čistog Uma. Tako na planetu Zemlju dolazi 100 vitezova Bića Čistog Uma i vrhovni među njima zvan Kralj Svijeta, a dolaze s planete Venere gdje egzistiraju u suptilnijim razinama. Oni uspješno rješavaju problem, a jedini preostali primjerak tog križanja koji je do danas preživio je majmun. Poslije tog rješenja, lemurijanska rasa i civilizacija je već bila na vrhuncu svoje evolutivne ljestvice, te su mnogi njeni pripadnici bili spremni za prelazak u novu rasu, u 4. rasu.
Treba pojasniti još jednu stvar. Do 3. rase ili Lemurije, evolucija ljudi se kretala tako da je svih 70 milijardi duša završilo svoj razvojni ciklus i tada prelazilo u sljedeću rasu. No na Lemuriji, zbog čitave zbrke, i zato što su neke duše tokom velikog broja reinkarnacija završile svoj evolutivni proces, a neke druge bile tek na pola, radi se presedan i pod dirigentskom palicom Kralja Svijeta stvara se nova rasa. Tu započinje priča o Atlantidi.

Treba navesti jednu stvar koja je promakla teozofima i drugim ezoternim društvima. Kao što znamo iz geologije, Pangea se rascijepila na više kontinenata. No ono što je bitno je da je svaki kontinent imao specifično magnetsko polje i energetsko polje uz poznate razlike u klimi. Ljudi toga vremena, Lemurijanci, su bili vezani za jedan ogranak koji je tvorio tzv. kontinent Lemuriju. To je vrijeme kada se kontinent Lemurije sastojao od spojene Australije, Indije i dijela Afrike. Bio je južno od Azije te zapadno od Pacifika. Lemurijanci su bili snažno energetski i emocionalno vezani za svoj kontinent, iako su imali mogućnost da ga napuste, uvijek bi se vraćali jer ih je «srce vuklo domovini». Isto tako je bilo i na Atlantidi, otoku negdje u Atlantskom oceanu, gdje Kralj Svijeta osniva novu civilizaciju. Moramo shvatiti da je Kralj Svijeta vrlo razvijeno biće, moralno, duhovno i svjesno. On je udario temelje modela atlantidske rase, a sam postao njezin prvi i najuzvišeniji kralj. On je organizirao i educirao prve ljudske atlantidske kraljeve, a njegovi vitezovi Bića Čistog Uma su se rađala u ljudskom obliku također kao kraljevi sve dok ljudi nisu bili u stanju sami preuzeti odgovornost organiziranja i nasljedstva među sobom. Upravo je Kralj Svijeta donio i naučio ljude duboke misterije o prirodi i svemiru koji ih okružuje. Naučio ih je, između ostalog, kako da upotrebljavaju tadašnje kristale koji su Atlantiđanima bili neiscrpan izvor energije, jer je njihova upotreba bila nevjerojatno široka i slojevita. Ljudi na Atlantidi su imali zadatak u potpunosti razviti um, a možemo ga još zvati i um predmeta želja. No kako su naslijedili ogromna znanja od Bića Čistog Uma i kako je cjelokupna energetska mreža planete Zemlje pogodovala, a posebno Atlantide, otišli su jako duboko u razvoj parapsiholoških dimenzija uma. Tako su gradili nevjerojatne građevine od kamena, čiji su najbliskiji današnji pandani hramovi i piramide u Egiptu te građevine diljem južne Amerike. Za cijelo to vrijeme Lemurija je još uvijek paralelno postojala, gdje su se rađale duše koje nisu završile svoj ciklus 3 rase. Do tada su Atlantida i Lemurija živjele u miru, a rat i sukob kakav danas poznajemo nije postojao. U jednom trenutku lemurijansko kopno puca i počinje se odvajati. Jedan dio odlazi prema Africi, jedan dio, doslovce sadasnja Indija, odlazi u smjeru Azije, a ostali fragment se pomiče na Istok, a njezin ostatak je današnja Australija. Ljudi na tim kontinentima, ostajući blisko vezani za svoju zemlju, prihvaćaju svoju sudbinu te se snalaze u novom okolišu. Dio koji danas poznajemo kao Indija u to se vrijeme nazivao Mu. Moramo shvatiti da se ovdje radi o mnogim milijunima godina. Kada Mu pristaje i spaja se s obalom Azije, a afrički dio je već uvelike interpoliran u samu Afriku, na Atlantidi se dešava čudna stvar.

Na Atlantidi su izbili ratovi za premoć i prevlast, jer je jedan dio ljudi i iniciranih otišao u pravcu crnih moći. Globalno možemo zaključiti da su se sukobile dvije frakcije: crna i bijela. Bijela je bila ona koja se držala zacrtanih pravaca Kralja Svijeta i njegova nauka. Crni su strmoglavo počeli padati u vrtloge moći, zapravo i ne razumijevajući što im se dešava, a misleći da sve imaju pod kontrolom. No, ratovi su se proširili i na lemurijansko područje, iz tko zna kojih razloga. Crni su napadali Lemuriju i Mu te je dolazilo do velikih razaranja na tim kontinentima. U međuvremenu su bijeli zaključili da će crni na Atlantidi prevladati te odlučili emigrirati s Atlantide. Iako im je bilo teško, jer ih je srce stalno privlačilo nazad, uspjeli su napraviti kolonije izvan atlantidskog kontinenta. Raselili su se u 4 pravca: srednju Ameriku, današnju Francusku, Egipat, i današnji predio pustinje Gobi. Tamo su napravili svoje male civilizacije, kako tko se već snašao. Migracije počinju već oko 100 000 godina pr.Kr. Poslije mnogo desetaka tisuća godina, na Atlantidi ostaju samo crni. Negdje oko 11 000 god. pr. Kr. dešava se jedna velika kozmička promjena koja će promijeniti zakonitosti planete Zemlje zauvijek. U našoj galaksiji dolazi do eksplozije jedne zvijezde, znanstveno zvano supernova. U takvoj eksploziji, ogromni udar razara sve pred sobom, a fragmenti zvijezde, planeta, kometa i meteorita juri u svim smjerovima. Jedan takav fragment, koji znanstvenici nazivaju fragment Vela, počinje juriti prema Sunčevu sustavu. Ovdje se radi o sili i brzini koje ljudski um ne može pojmiti. Fragment ulazi u Sunčev sustav, prolazi pokraj Neptuna i svojom snagom odbacuje jedan Neptunov mjesec, koji postaje planeta Pluton. Fragment juri u unutrašnjost, prolazi putanju Urana i Saturna ne mijenjajući ništa, no tada udara svom snagom u planet koji se u ono vrijeme nalazio između Marsa i Saturna. U potpunosti ga uništava ne ostavljajući od njega ništa. Fragment Vela svojim užarenim ždrijelom juri pokraj Marsa. Prolazi pokraj njega, ali neki meteori udaraju na njegovu površinu i na planeti ostavljaju potpunu pustoš. Vela se približava putanji Zemlje.
Trebamo napomenuti kako je takav događaj bio vidljiv na nebu s planete Zemlje možda čak i više stotina godina. Nema sumnje da su svi stanovnici Zemlje gledali stalno u nebo čija su razna sazviježđa smatrali velikim duhovnim učiteljima. Kada se zbio ovakav događaj, nema sumnje da su zapanjeno gledali nešto što nikada nije bilo predano ili zabilježeno na ovoj zemlji. Naravno da su crni odmah zaključili da je to čak i kozmički znak njihove vladavine i prevlasti, a gledajući sa Zemlje taj fragment Vela je izgledao kao plamena glava s dugom svjetlosnom repinom. No da se mi vratimo Zemlji.

Fragment prolazi pokraj Zemlje, ali zbog jakog magnetskog udara odmiče čitavu planetu s njezine dotadašnje putanje i nakrivljuje polove. Nije sigurno da li je koji meteorit udario direktno na Atlantidu ili je ona jednostavno potonula zbog silnih geoloških promjena koje su se počele dešavati.
Od Atlantide nije ostalo apsolutno ništa. Najvjerojatnije zato što su se ploče u Atlantskom oceanu podvukle jedna pod drugu, zauvijek ugasivši mit o onome što je bilo i san o onome što je moglo biti. Veliko kraljevstvo kristalnog svjetla je nestalo, a čovječanstvo je zapalo u muk i tišinu koji je trajao tisućama godina. Elektro-magnetski sustavi planete Zemlje su se promijenili, vibracije planete su pale u gušće i sporije. Atlantidski portali moći su zauvijek nestali. Čitava energetsko-vibracijska mreža koja je podržavala visoke frekvencije uma se ugasila. Duhovni kanali s drugih sazviježđa su prestali raditi, prije svega zato što Zemlja fizički nije bila tamo gdje je nekad bila, a onda i zato što je promijenila sveukupnu vibraciju, te polja više nisu bila koherentna. Atlantidske kolonije su doživjele razne sudbine. U Francuskoj su gotovo u potpunosti nestali zbog ledenog doba koje je tamo nastupilo. Gobi je postala pustinja, a preživjeli su pobjegli u Egipat. Srednja i južna Amerika su preživjeli, ali su se potpuno pogubili i polako degradirali u plemena Asteka i Maja koji su se srozali na divljaštvo i barbarstvo prinošenja ljudskih žrtvi i stalnim međusobnim ratovima. Jedini pravi kult svjetlosti Kralja Svijeta održao se u Egiptu ostavši odan obećanju Svetoga zavjeta. Iako je i Egipat tokom svoje burne povijesti od nekoliko desetaka tisuća godina prolazio razne uspone i padove, jedini je približno održao drevni atlantidski sistem kraljevanja. On se u nama poznatom Egiptu manifestira kao vladavina faraona s opširnim znanjima o sazviježđima koja su usko bila utkana u njihovu mitologiju i religiju. Velike piramide su bile sagrađene oko 70 000 god. pr. Kr., a suvremeni prijevodi hijeroglifa ukazuju na to da ispravan prijevod posvećenja piramida Keopsu i Kefrenu glasi zapravo da su ta dva kralja obnovili piramide, a ne o pitanju gdje se Atlantida nalazila danas postoji vrlo veliki broj teorija. Od toga da je to potonulo otočje u Sredozemnom moru, pa sve do toga da se nalazila pokraj Japana. Hermetična učenja ipak smatraju da se nalazila između Europe i Amerike.
Veliko pitanje ostaje i kontinent Antarktik. Znanstvenici su danas tamo pronašli, duboko ispod snijega i leda, savršeno očuvane biljke i vegetaciju. To je samo dokaz da je Antarktik nekad, a možda i ne tako davno, bio zelen kontinent pun života. Možda Antarktik ispod svog tog leda krije i neku misteriju još nepoznatu ljudskom rodu. Tko zna da li su i tamo postojale nama nepoznate civilizacije i nama nepoznate građevine, koje će snaga sunčeve topline jednog dana razotkriti. Postoje moreplovske karte iz 16. st. koje pokazuju Antarktik kao samo djelomično zaleđeni otok, a dimenzije i oblik su vrlo vjerno preneseni. Ako uzmete u obzir da je James Cook vidio Antarktiku tek krajem 18. st. iako nije znao što je to, tada su karte iz 16. i 17. st. uistinu zapanjujuće.

Veliko kraljevstvo Atlantide je nestalo, a čovječanstvo se kreće svojim daljnjim tokom evolucije. Ili možda ipak nije. Ako postanemo stvarno tihi. Potpuno tihi - u dubini našeg bića. Ako osluhnemo. Možda ćemo začuti neki tihi zov iz daljine. Iz neke druge ravni postojanja. Tihi zov koji se možda pretvori u poziv, a poziv u grmljavinu. A unutar našeg bića se Atlantida ponovno uzdigne poput feniksa, pričajući priču o onome što je bilo i san o onome što je moglo biti.

- 20:08| 20 Komentara | Print | # | ^

četvrtak, 23.11.2006.

Odletjeti...poletjeti...željeti...

Gledala sam osobe oko sebe, neki su žurno ispisivali stranice, da li zbilja osjećaju, zar svi vole i osjećaju se voljenima? Jer, nisam znala što napisati: razmišljala sam, kako pisati o nečemu što ne znaš, ne vidiš. Odlutala sam do talijanske predrenesanse i trojice značajnih predstavnika:

Dantea koji me oduševio kada smo ga čitali, imala sam viziju njegovog „Pakla“ i sada ga imam u glavi. Božanstvena komedija koju je počeo pisati nakon ispisanih stihova voljenoj Beatrice. Sanjala sam par puta broj 365, ne mogu se sjetiti, ali kada se zbroji hrpa podataka dobila sam broj 365. Ali…nije važno, još nisam odgonetnula. On, Dante se igrao brojkama, svi su pisali u nekim šiframa, 33 pjevanja triju dijelova i jedno uvodno pjevanje, dobio je „savršenu brojku“ 100. Upitala sam se, da li su mitološka bića postojala ili su ama baš sva izmišljena. Egipćani su mi što se svega toga tiče zakon, želja mi je pročitati „Egipatsku knjigu mrtvih“ Rekao je prijatelj posuditi, pošto se njemu u literaturi za faks nalazi, mora ju naći pa... Uglavnom br.3 je mističan. Pakao koji se sastoji od devet krugova, vodi ga Danteov pjesnički uzor Vergilije koji je bio značajan rimski književnik. Ali u svojim djelima Vergilije opisuje ljubav prema prirodi, seoskom životu, a najveću slavu postiže „Eneidom“ junačkim spjevom o lutanjima i osnivanju Rima. Evo par riječi o tim mističnim krugovima, tražite se!

1. Pretpakao, Limb, u njemu su nekršteni. Tamo se nalazi dvorac mudraca-pogana gdje boravi i sam Vergilije. Duše u limbu nemaju posebnih muka, one trpe čežnju bez nade.
2. Ovdje je Minos, sudac. Tamo su ljubavnici koje nosi vjetar, objektivizacija njihove strasti (Kleopatra, Helena, Pariz, Tristan, Paolo i Francesca)
3. Bara u kojoj su proždrljivci , tu se nalazi troglavi Kerber
4. Škrti i rasipni i Pluton u liku vuka.
5. Močvara Stiks u kojoj su srditi.
6. Disov grad unutar kojeg se nalaze gorući grobovi, tu su krivovjerci, bezvjernici, ljudi koji ne vjeruju u besmrtnost duše.
7. Podijeljen na tri djela:nasilnici, ubojice i samoubojice
8. Ovdje se nalaze Malebolge: zavodnici, svodnici, simonisti (trgovci svetinjama i crkvenim položajima), vračevi , licemjeri, lažni savjetnici među kojima Dante sreće Odiseja.
9. Izdajice, Lucefer je u središtu zemlje, od njegova pada je i nastao pakao. On maše krilima i sve smrzava, grešnici su u ledu i to u tri razine: Kaina, izdajice rođaka u ledu do brkova, Antenora izdajice domovina s ledom do grla, Tolomeji izdajice dobročinitelja, potpuno u ledu.

Francesco Petrarca koji je pisao intiman lirski dnevnik prema Lauri, nažalost nesretne ljubavi nakon i za vrijeme njezina života. On mi je sada tako najbliži... Jedan link za one koji vole stihove, blog moje prijateljice

Giovanni Boccaccio također rabi broj 100, kao da su svi opsjednuti brojem 100? Priča o sedam djevojaka i tri mladića koji su prisiljeni napustiti grad zbog kuge. Teme su tjelesna ljubav, stjecanje bogatstva, izrugivanje ljudskoj gluposti i religioznom licemjeru! (zadnje je najzanimljivije)Pjesnici , književnici, umjetnici preuzimali su već poznate forme i prikaze. Samo dok su neki umjetnici veličali to što rade, neki su ostavljali mrvice njihovog osobnog uvjerenja koje je vrlo vjerojatno moglo biti istinito... Uzmem u obzir da su mnogi umjetnici radili u vjerskoj službi i imali pristup onome što mi vrlo vjerojatno nikad nećemo moći pročitati. Recite mi kako se osjećate? U kojem krugu Danteovog pakla bi ste završili ili bi ste bili u čistilištu, brijegu na otoku a na samom vrhu gdje je smješten zemaljski raj. Ili bi po vas došla ljubav, kao Beatrice i odvela u zemaljski raj koji se sastoji od nebesa koje se vrte oko Zemlje? Počela sam s pitanjem, s njim ću i završiti glasilo je: osjećam/ne osjećam …
„…ponekad da, ponekad ne. Možda na kraju krajeva kada se sve svede na protokol koji prelazi u naviku, onda ostaje samo ono što je u mislima, tišini i miru. Ali nije važno što osjećamo, važnije je znati! Osjećanje me navodi na ljudsku psihu, mijenu koja se iz dana u dan prelijevaju iz rijeka u oceane, dok je znanje stvar razuma, bar za mene. Dok znam, onda mogu i osjećati. Sada gledam, ispisuju stranice. Ali zanimljivo, kada ih upitate…koliko njih će spomenuti to o čemu pišu kada ih susretnete na ulici i upitate, bilo što u vezi ispisanih stranica?...“

Dok lagano pružam ruke,
Okrećeš se i odlaziš,
Ovaj put zauvijek.

- 19:49| 1 Komentara | Print | # | ^

subota, 04.11.2006.

Jučer kada sam bila vani, jedan lik kada je ulazio uveo je malu macu u birtiju… Onako mala, prestrašena… Zbilja je bilo hladno vani, ja sam bila u dvije majice, jakni a niti jakne nisam skinula jer mi se hladnoća zavukla u kosti. Maca je stala upisana u jedan kvadrat pločica i nije se pomakla. Skupila se i samo joj je toplina trebala. Svi su gledali u nju, počela sam ju zvati, nije reagirala, samo me gledala usamljenim očima. I onda su ju otjerali van…, nakon par minuta otišla i ja. Razmišljala sam nikom nije smetala, zašto su je izbacili, taj birc je ionako kućna atmosfera i gotovo svi se znamo… Izašla sam, onako zamotana velikim šalom, a ona se privila uz ogradu odmah ispred vrata… Spustila sam se kraj nje i počela ju maziti, približavala se i stala naginjati glavu prema meni kako sam ju milovala, glasati se svojim zvonkim glasićem. Nije mi dugo trebalo da shvatim što želi a ja sam željela isto! Uzela sam ju i otišla prošetati, privila sam ju uz sebe i nedostajao mi je taj osjećaj. Počela je presti na mojoj bundi koja je bila pamučna. Sreća nije ona pernata jer bi mi ju uništila. Iako joj ne bi zamjerila jer me usrećila ta mala nepoznata maca-maca iz birca!

U trenutku sam se sjetila svog crnog mačka koji mi užasno nedostaje, još kako je bila noć vještica… Noć vještica provela sam na svirci, pošla sam sama jer su tamo bili tata i rođak koji je došao iz velegrada a rođaci su mi svirali tako da… I onda, ja dođem tamo njih dvojica nakon 15ak minuta hoće ići…umorni! Što ću, ja pođem s njima, ali sreća dva prijatelja su bila također tu pa sam s njima ostala. Lagani blues je svirao. Kada smo se vraćali kući, nas troje smo sjeli na drvene klupe, raspričali se, nikom se ne ide kući a 1h poslije ponoći, hladno je da ti se mozak smrzne… Ostali smo do 2h jer smo ujutro imali mise na grobljima. Došla sam kući, uopće mi se nije spavalo. Prijateljica i prva susjeda koja je na faksu, nije došla kući za ove praznike, a ja sam se prisjećala kako smo prije dvije godine nas dvije na noć vještica lutale po susjedstvu u pidžama i svijećom u ruci a kada bi naišlo auto skrivale se…
Jednostavno, ta mala maca me podsjetila na hrpu stvari. Ne znam jel to dobro ili loše, dali mi je bilo potrebno. Ali zašto se ne osjećam sretno kada se prisjećam svega. Čini mi se da sve više i više želim pogrešne stvari, vraćam se natrag svojim prorocima, prestajem napredovati u vjeri i opet sam na istom nivou, zapravo nikad se nisam niti pomakla. Sada mi jedino pada na pamet izreka koju mi je osoba s kojom sam najviše zaglibila rekla prije neke tri godine. “Čovjek se mijenja ali navike ostaju iste!“ Sjećam se te rečenice ali ne želim to ispraviti jer teško se riješiti navike koja te poneka zadovolji ponekad uništi. Napokon sve bolje, prošao početak jeseni a onda sve krene unatrag. Polako na površinu isplivava moja potisnuta strana.

- 11:23| 11 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

La Coco Mademoiselle

četvrtak, 23.11.2006.

ATLANTIDA

četvrtak, 23.11.2006.

Odletjeti...poletjeti...željeti...

subota, 04.11.2006.

Komentari da/ne?

MODNI BLOGOVI