Marketing
Jučer kada sam bila vani, jedan lik kada je ulazio uveo je malu macu u birtiju… Onako mala, prestrašena… Zbilja je bilo hladno vani, ja sam bila u dvije majice, jakni a niti jakne nisam skinula jer mi se hladnoća zavukla u kosti. Maca je stala upisana u jedan kvadrat pločica i nije se pomakla. Skupila se i samo joj je toplina trebala. Svi su gledali u nju, počela sam ju zvati, nije reagirala, samo me gledala usamljenim očima. I onda su ju otjerali van…, nakon par minuta otišla i ja. Razmišljala sam nikom nije smetala, zašto su je izbacili, taj birc je ionako kućna atmosfera i gotovo svi se znamo… Izašla sam, onako zamotana velikim šalom, a ona se privila uz ogradu odmah ispred vrata… Spustila sam se kraj nje i počela ju maziti, približavala se i stala naginjati glavu prema meni kako sam ju milovala, glasati se svojim zvonkim glasićem. Nije mi dugo trebalo da shvatim što želi a ja sam željela isto! Uzela sam ju i otišla prošetati, privila sam ju uz sebe i nedostajao mi je taj osjećaj. Počela je presti na mojoj bundi koja je bila pamučna. Sreća nije ona pernata jer bi mi ju uništila. Iako joj ne bi zamjerila jer me usrećila ta mala nepoznata maca-maca iz birca!
U trenutku sam se sjetila svog crnog mačka koji mi užasno nedostaje, još kako je bila noć vještica… Noć vještica provela sam na svirci, pošla sam sama jer su tamo bili tata i rođak koji je došao iz velegrada a rođaci su mi svirali tako da… I onda, ja dođem tamo njih dvojica nakon 15ak minuta hoće ići…umorni! Što ću, ja pođem s njima, ali sreća dva prijatelja su bila također tu pa sam s njima ostala. Lagani blues je svirao. Kada smo se vraćali kući, nas troje smo sjeli na drvene klupe, raspričali se, nikom se ne ide kući a 1h poslije ponoći, hladno je da ti se mozak smrzne… Ostali smo do 2h jer smo ujutro imali mise na grobljima. Došla sam kući, uopće mi se nije spavalo. Prijateljica i prva susjeda koja je na faksu, nije došla kući za ove praznike, a ja sam se prisjećala kako smo prije dvije godine nas dvije na noć vještica lutale po susjedstvu u pidžama i svijećom u ruci a kada bi naišlo auto skrivale se…
Jednostavno, ta mala maca me podsjetila na hrpu stvari. Ne znam jel to dobro ili loše, dali mi je bilo potrebno. Ali zašto se ne osjećam sretno kada se prisjećam svega. Čini mi se da sve više i više želim pogrešne stvari, vraćam se natrag svojim prorocima, prestajem napredovati u vjeri i opet sam na istom nivou, zapravo nikad se nisam niti pomakla. Sada mi jedino pada na pamet izreka koju mi je osoba s kojom sam najviše zaglibila rekla prije neke tri godine. “Čovjek se mijenja ali navike ostaju iste!“ Sjećam se te rečenice ali ne želim to ispraviti jer teško se riješiti navike koja te poneka zadovolji ponekad uništi. Napokon sve bolje, prošao početak jeseni a onda sve krene unatrag. Polako na površinu isplivava moja potisnuta strana.
Post je objavljen 04.11.2006. u 11:23 sati.