Otiđimo.
Nađimo se rano ujutro sa putnom torbom u ruci.
Lice u lice, šuteći krenimo
svatko prema svojoj destinaciji.
Bez poruka.
Bez javljanja da li smo stigli
i bez priče kakav je bio let.
Koliko smo čekali na presjedanju.
Koje smo novine prelistali.
Htjela bih da se ne vračamo.
Htjela bih da se nađemo
svatko na svojoj destinaciji.
Htjela bih zauvijek o tebi šutjeti.
Htjela bih roditi zaborav tebe cijelog
želju da znam gdje si,
da pitam da li si stigao i kakav je bio let.
Htjela bih da se ne vračam ako ćeš se vračati sa mnom.
Htjela bih se vratiti bez torbe u ruci,
jedno - jednom -
moje lice,
ujutro,
doma.
(2009.)
Ti me nikad nećeš povrijediti
Rekao si mi nekoliko nikad..
na samom početku klupka u rukama,
i dok smo šutjeli ispod obećavajućeg neba...
i dok smo čekali ugledati se u jutru kasnije,
i dok smo pružali ruke međusobnim svjetovima.
tvoj jezik se nikada nije petljao,
i oči ti nikada nisu lagale.
i ruke su uvijek bile oprezno nježne,
samo da se nikad
tvoje izrečeno nikad,
ne slomi samo o sebe.
rekao si mi: ja te nikad neću povrijediti.
(2008.)
ljutnja mi opstaje grickajući neoporavljivu povrijeđenost
jer nekako stalno...
..buđenjem iznova saznajem:
da ne posjedujem niti jedan trag volje.
za oprost
planiranog rušenja mog karakternog domina.
(2009.)
slušaj:
mislim da
me voliš.
mislim da ne znaš ali
mislim da me voliš.
vidiš u meni sve
zanemareno.
sve šta je davno
umrlo i cijelo vrijeme crknuto
ležalo.
bijeg sam ti.
bijeg sam ti
od lešine,
a ti bježiš na sve
strane.
šutaš šutnuto i mirno
spavaš a jeka ti alarmira iznutra.
(2009.)
Prodao si
naizgled neinscenirani dokumentarac
o dvoje ljubavnika bez slične
glumačke prošlosti.
suludu ideju vlastite izgubljenosti pod krinkom
trenutne iskrenosti.
šetnju upoznavanja razgolićivanjem
unakrsnim ispitivanjem....glumičinih lijepih leđa.
Prodao si
nove naočale jer ne skidaš, ne skidaš, nikada ne skidaš svoje
naslijeđene.. kroz koje biraš
krive cipele.
krivi hod.
krivo sve.
(2009.)
noćno nas repriziram.
startam sa proljetnom kišom.
sad.
povlačim plač
prvi, drugi, peti, današnji.
brišem se.
srame mi se obrazi.
ščuturim se i obgrlim zid na tvojoj strani
prekrijem noge, digitalno vrijeme i mrak.
kraj tebe nikad ne sanjam.
(2010.)
čekam te iako vrijeme odnedavno ne postoji.
šizofreničan dan i silovana noć,
jutarnja magla i prerani mrak,
svojevoljno me upisuješ na tečaj disanja.
tamo nas sanjam stare,
preživjele i neosakaćene.
mjenjaš lice i klizneš prije nego što trznem.
sanjam nas stare,
preživjele i neosakaćene...
padam na realnome.
čekam te živo i budno.
mrtvih osjećaja i ismijanih snova.
u tihom naletu vjetra razmišljam da li postojim.
da li sam izgubljena među svojim zamjenama.
(2008.)
najbolji prijatelj, najdraža iluzija
ugušen uspomenama oživljavam zombija da
šeće mojim dizajnerskim hodnicima srca
opijen da tetura i negdje srušen ipak ostane u meni.
umire mi najdraži prijatelj, najdraža iluzija
kad mislim da volim sjetim se njega srušenog.
kad molim, jadnički žicam da u nekom od hodnika izdahne
opijen mojim neredom misli i osjećaja.
priželjkujem da me sruši sa sobom u ponor neboja.
da se stopim sa sivilom i bespovratno popucam po svim šavovima.
dižem ruke,
iglu i konac.
najbolji prijatelj nikako da umre.
(2009.)
Autsajder...
Autsajder si u nizu mojih životnih vrednota.
Naslonjen na stol onih koji varaju, koji bježe, koji slamaju.
Redateljska stolica jer ne pristaješ na manje,
jer ciljas previsoko i primaš nezasluženo.
Nekoliko sigurnih hvatača ispod,
iscenirana slika budućnosti.
Magla tek na mahove kratkotrajne grižnje savjesti.
Pusti.
Dalje u život.
(2008.)
možemo ponovno
startati sa poda, spremni na ustanak protiv
vlastitih tragedija
odrezati si lijeve ruke i spretnije
se verati po drvu života.
možemo ponovno se rastati, ukrasti minutu
prije i gutati se do mojeg sloma.
Uvlačiti se jedno drugome u tijelo rovajući
ožiljke svih prijašnjih uvlačenja.
možemo ponovno
pokazati si da se ne volimo.
Ti mene, ja sebe, nitko se ponovno ne voli.
možemo ponovno reprizirati naš kraj.
(2009.)
(naslov, stih Kristine Kegljen iz pjesme ''Sarah Kane'')
prodana je i zadnja video uspomena.
čitam svoje ime ali ja više nisam ta slova.
blijedim i šaljem dalje.
mislim
ti ne trebaš mjesec u životu...
proslijedit ću se nekome tko me treba.
(2009.)
plešem
na sredini podija plešem
sramežljivo i mazno
sklapam oči i ulazim kroz vrata pjesme.
prostorija, kiša, klupa, stranac
odlazimo, šapće mi.
ako požurimo, stignemo na kraj svijeta.
daje i razlog
previše je majmuna da ostanemo
previše je nas dvoje neostvarenih
nitko ne pleše, nitko ne kuca na nepoznata vrata.
voda.kosa,zemlja.noge,zrak.miris,vatra.ples
ukrcavanje, čekam jutro da poletimo.
(2009.)
< | travanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
poezija
Zadihana
grafema
Toni
psihoptice
pupoljak
morska osa
Kristina Kegljen
besplatne elektroničke knjige
...Kad se ženska jednom okrene protiv tebe, pusti sve u materinu... Ona te još možda i voli, ali se u njima nešto preokrene.
A onda kad se preokrene, mogu te gledati kako crkavaš u jarku, pa još te pregaziti autom i na tebe pljunuti..."
( Charles Bukowski )