Prvo sam uočio kako mi motor u kombiju tiše radi, onda se nešto desilo i s tonom na televiziji pa sam ga pojačao. Ali na pivskom susretu kad su se svi četvero nasmijali što sam pitao: 'a jel' meni nešto kažete', Eee!
- A što ne ćutiš da smrdi, nisi čuo da ga je Mate spustio?
Zuji i šumi, pa neki nepoznati tonovi, pa čačkanje ali ne pomaže. Ajde lijevo i nekako ali desno nikako.
Ima od toga skoro mjesec dana kad sam bio u ljekarni, rekoh možda imaju nešto da ne idem odma doktoru.
Velim ja: 'imate li što za uši'?
Kimnula je glavom s razumijevanjem i okrenula mi pozadinu tražeći ljekariju po onim ladicama.
Bloga ti od ovog prizora kao da sam čuo konjski njisak u glavi! Platno tankih bijelih hlača bilo je nategnuto preko polutki što ih je dijelio granični konopčić. Polutke su Mikelanđelovo djelo garant.
Okrenula se i odma rekne.
- Šta je, nije vam dobro?
- Kome, meni? Nu, sve je ok, je dašta. (mora bit da su mi oči zinule i pocrvenjele kao u varenog zeca)
Mrvu je zatresla glavom i krenula objašnjavat.
- Dobro naprašite i to ponovite nekoliko…
- Prašak? Da sipam u uho i onda?
- Uho?
- E začepilo mi se.
- Ajme oprostite odma ću ja.
Pošla je iza i donila kartonsku kutijicu, (kao da i to nije moglo stajati u onoj istoj ladici etc) otvorila i pokazala dva tuljka. Reko bih da se zovu 'otosan' ali ne smijem reklamirati proizvod.
- To umetnete u uho dok ležite na bok i neka vam neko pripali. Kad sagori do prstena uho će biti prohodno.
Uvjerila me jer tuljak ima oblik 'venturijeve cijevi' a to znači da će ipak nešto povući iznutra.
Jednu sam potrošio taj dan a druga je ostala i juče sam sve bio pripremio za 'operaciju'. Unučić se vani igrao i rekoh taman mi neće smetat u naumu.
Donio sam ogledalo i upaljač te se nabandio u katrigi da mi uho bude u horizontali.
Umetnuo sam tuljak gledajući u ogledalu, doduše bilo je malo tamo malo amo ali sam ga ugurao i onda pripalio. Počelo je cvrčiti i ne mičem se da ne upropastim seansu a to traje skoro pet minuta.
Taman je bilo napola kad ulazi Boy na vrata i pusto je veliko 'AAAAA, sad ću ja, sad ću ja tebi pomoći'. Uzalud je bilo što sam ja govorio a bilo je poluglasno jer ako viknem ispast će.
Rekla bi bivša susjeda: 'ispo je'!
I blogami bio je brz, nisam se niti pomaknuo a on je donio iz kupatila malu plastičnu kadicu
i zalije me kao da je bio na vatrogasnom kursu.
To je ona što u njoj nosim robu na sušilo a i noge operem pa tu vodu kasnije prolijem ispod voćke. Pravi Škot.
- A didonja jesam te spasija a!
- E jesi jesi, fala ti, puno ti fala, da sam bar okrenuo ključ. Ova voda prilično tukne pa odo ja pod tuš.
- Da ti nije bilo mene a didonja!
Kad mi reknu veličina nije bitna. Bitna je bitna i te kako, ta nas dimenzija prati od onog trenutka kad se svi raduju a jedan plače pa do trenutka kad su svi tužni i plaču a jednome sve ravno do neba.
Evo odma se s početka pita: 'koliko je dug-a'? Pa kako starimo ide koliki ti je broj cipela, koliko si visok, koliko imaš kg, kolika ti je plaća, koliki ti je auto, koliko moš puta, (misli se na repetu kod papice) koliko moš popit piva, koliko ti je dug…ovo nije književni pa moram preformulirat u, koliki ti je dug, koliki ti je raspon glasa…
Viš kad smo kod dobrog glasa sad sam se sjetio kad smo pred kućom od mlade cijuknuli onda se jedan glas posebno čuo. Velim ja njemu kasnije: 'Bome nisam znao da tako dobro pjevaš'?
- Nisam ni ja dok me nisu otkrili.- veli on.
- Ma nemoj, bit će u onoj emisiji 'stari talenti'. Ko te otkrio.
- DORH bogati da ko će, onda smo svi propjevali ki kanarinci.
Nikad ne znaš di te sreća čeka.
Ustvari ovo o veličini mi je aktualno jer su me pitali da koja mi duljina odgovara?
To su ovi iz tiskare u vezi knjige.
Tako je još jedna ugledala svjetlo dana i bez lažne skromnosti ljepša i bolja od prethodne, vidi se da je zrelija.
Evo i linka ako je netko poželi imati! A može i na moj E-mail.
Kako rekoh, nikad ne znaš di te sreća čeka jer prave veličine ne važu se metrom!
Pomiješali se sjećanje, vrijeme i vatrena voda pa tvore neki novi svijet nedokučiv zdravom razumu, magličast ali veseo. Čudan je i meni a kamo neće biti sugovorniku.
Prošlo je kojih 200 kod drugih 240 mjeseci da ih nisam sreo a ako i jesam vjerojatno bih produžio jer su mi bili nepoznati ma što oni o tome mislili. Mora da sam složio u najmanju ruku čudnu facu a nekadašnji klinci ili klinceze su likovali kako ih nisam prepoznao.
Mulci jedni dabili mulci tek će te vidjeti kako godine galopiraju.
Istina to jesu ona djeca, ali ta lica? Pa oni se briju? Što, i djecu imaju? Ma nemojte me…idu u školu? Ma dajte…
Valjalo je proći neko vrijeme prilagodbe, kopanja i spremanja po 'folderima' da bi se složio neki razumljiv film.
Svi kadrovi kao da su iz vremena kad smo, danas pok., žena i ja bili u tim 'mjesecima'. Sad sam u pratnji ćere pa mi se malkice pobrkalo.
No valja joj objasniti i upoznati sa nekim licima koji tek kroz maglu pristižu u moje sjećanje. Koliko sam u tome bio uspješan vjerojatno govori i to da je svako malo naborala čelo i skupljala obrve.
- Taa, koje su ove dvi plavuše što sjede za našim stolom? (na uho)
- Ali se ne sjećaš one dvije cure sa Željkovog pira što su plijenile poglede, e to su njihove ćeri.
- Kojeg pira?
- Željkovog 'sam ti reko.
- Kad je to bilo?
- Kad, 72!
- A ja rođena '75g? Tiš morat uz osobnu nosit i ogledalo uza se.
Kad sam tako 'zorno' objasnio koliko je to moguće dok glazba razara sve do čega može doprijeti kroz šupljine na glavi, obratio sam se dami do sebe radi provjere ali su i ostale uši bile 'ap tak'.
- One dvije lijepe cure što su bile na Željkovom piru, jesu to vaše ćerke?
- Na Željkovom piru? Pa mi smo bile na tom piru!
- I vi ste bile?
- Naravno, ne i mi nego smo to nas dvije i bile. To je '72g.
Nisam više imao pitanja a ćeri sam reko:
- Ae ti tamo balat ae, od ove glazbe ništa ne čujem što me pitaš.
Sala gdje se održavao pir bila je ogromna. U jednom kantunu bio je podij s muzikašima i kad je to počelo udarat niti naši odličnici što sjede na ušima ne bi to izdržali. Podsjetilo me na magnetnu rezonancu kad u onoj zadnjoj fazi bubnja kao da se sudaraju limovi u brodogradilištu.
Dušu dalo kao fizičke pripreme tijela za boks, tući glavom o zid!
Kod ovih mega druženja gdje je sve već organizirano i programirano to se i nehotice pretvara u industrijalizaciju i komercijalizaciju te fali onog iskrenog druženja, spontanog humora i radosti.
Fali po neka komična sličica koja se rodi tog trena, neki geg, nema ogovaranja, fali zajednička pjesma…sve to fali, pojela nas je amerikanizacija.
Onaj s mikrofonom u ruci najavljuje kad možemo jest, kad zabalati, kad poslušat detonirajuću muziku, kad ići pišat, kad pljeskat, kad se priključit gusjenici na čelu sa mladencima, kad kad….
U jednom momentu začuli su se zvuci 'gena kamenih' pa su zatutnjala 'kopita' da su ispod betona i pločica kamenčići vrcali, kako to čovjeka takne, ubode pravo u žicu.
Čova u narodnoj nošnji bio je atrakcija i nosao bukaru od stola do stola. Pitam ga da čija je to nošnja. Veli moja. Dobro to no iz kojeg kraja potječe? Iz Ružića, o' tamo smo ti mi.
Ponudi mi bukaru i štaš. Nije to kao, 'novac na novac'-tajkun. Ovo je vino na vino-pod stol.
Sjedim jer me nažuljala cipela i gledam. Neke od cura imale su one suknjice od pedlja i jedna ruka je stalno zauzeta samo potezanjem tog komadića krpice na dolje jer na kruškolikom obliku bježi, diže se. Ovo je čisti dokaz da i platno ima memoriju. One koje su imale haljine s otvorenim leđima i ramenima, kojima cicobrani stoje nekom magijom na cikama potezale su to prema gore jer nestašne haljine oće naniže a onda bi isti moment škljocale kamere, blicevi, uzdasi...
Nije ženskima lako, pored svih ostalih obveza jedan dio mozga ostaje rezerviran samo za krpice. Jedne poteži gore druge poteži dolje i onda je normalno da u nekom trenutku dođe do zabune, mašala.
Kad su svi mladi oko mene onda je i mene ponijelo pa sam zaboravio na žuljanje cipele, na kičmu, kosti i ostala škripanja i balam, truckam, truckam u ritmu dok me nije struckalo.
Vratio sam se za stol, sjeo i nastavio klimati u ritmu. To ti je ko stari dizel, ne može odma' primiti gas a kad ga ideš ugasit vrti se i puše još po ure.
Nakon ceremonije s tortom mladi su krenuli od stola do stola dijeliti zahvalnice sa slikom, mukte!
Pitaju me da kako je bilo? Skupio sam kažiprst i palac u ono prepoznatljivo 'odlično' pa to i glasno izrekao uz 'ali'.
Naćulili uši oni ali i ovi okolo iščekujući koju pametnu.
- Bilo je odlično ali ipak, nemojte ovo ponoviti. Sretan vam zajednički život dragi moji mladenci!
E to ti je ižinj, bravo meštre svaka čast.
Došo mali bager na Rezalište (gradska plaža) i potaracao ono kamenjara i raslinja te napravio pravu ledinu. Stiže cirkus!
Vidio svojim očima, pješačim jer se moram mrvu stanjit. Pozvan sam na pir a ja ti u ormaru držim jedne gaće i jaketu koje ne nosim samo mi služe kao mjera i ako ih ne mogu zapucat ae gladuj. E to me sad dopalo pa šetnjom gledam kako radi i mislim se: 'ovo narodu treba'!
Eto, jedan bagerčić, bokun kamenjara i stiže pravi pravcijati cirkus s beštijama i narod zadovoljan.
Zato ovo valja proglasiti izumom dvadesetljeća.
Imamo mi i nekih velikih ljudi koji su ponešto ižinjali ali sve ti je to nešto šta ja znam kako da rečem, opasno.
Evo Penkala ižinjao penkalu! Te se prolije po košulji te po gaćama te se moš ubost… a jel tako?
Pa recimo kravata. E bravo, bio sam jučer da ću kupit novu kravatu da mi odgovara uz košulju pa tražim onu usku, dašta nega usku. Nađe Ona bogami baš mi se svid'la. Koliko? 350!
- A??
- E gospodine ali ovo vam je kravata kroata.
- Ma ženo božja to me može koštat glave pa taman da je sto puta kroata.
- Kako?
- Kako, navalim a Ona razdražena kao slatka zvijer i u tome afektu ufati stezat kuiš. I da za to još dam 350 kn, bome ne dam.
Dakle i taj izum je opasan.
Onda imamo onoga Fausta što je smislio padobran? Čuj ižinjao da pada! Koliko ja znam padanje ižinjaje svaki pijanac i to bez padobrana.
A ako je već bio inovator što nije izmislio dizobran, ae ti tute.
Zato tvrdim (lijepe li riječi) da je pravi cirkus najbolji ižinj a evo zašto.
Kad pogledaš s druge strane imamo puste stranke pa Trg i sabornicu pa dvori pa pantovčak pa ministarstva pa trista pi… materinih a sve u zlato plaćeno i opet cirkus nije uspio, niko mu se ne raduje.
Nema nama do slonova i majmuna vjeruj meni, ae bok.
Ma zlatni ste, s toliko dragocjenih ideja o promjeni imena geografskih pojmova naprosto ste me iznenadili. Pojma nisam imao koliko se pojmite u pojmove.
Svijesni i savjesni žene/ljudi (neka malo žene budu iznad ljudi) shvatili ste da su nam promjene nužne i da bez toga nema boljeg malo sutra. Promjene, izmjene, dopune, ispune…ma ništa ljepše nego kad ispuna ispuni očekivanja i tek onda se može reći da su promjene uspjele. Naravno da me sad čeka crtati novu mapu a to je posao ubiblože, oću reć takav posao se najbolje radi u prdekani.
Bože zašto nisi stvorio razlog da i mene spreme u Remetinac?
No kad su izmjene u pitanju da vam ispričam kako je moj susjed (dvije kuće niz ulicu) slomio kuk i svršio u bolnicu.
On ima neku maniju uzet svako malo skale u ruke, uzsloniti ih na oluk ili zid i onda vikne Maru da mu ih pridrži, mislim na skale, lojtre kako oćete. Onda mrda ili mijenja crjepove, čisti oluk, ili tiska silikon u pukotine kao da mu je dvadeset a ne šesetipet. Obožaje se pentrat po krovu ne bi reć da je rođen u znaku mačka. Ovaj put je čistio oluk.
Mara je držala stopalo uz nogu skala da ne kliznu i iz travešina vadila račune što iz dućana što iz apoteke di je zakoniti jutros bio kupiti kremu za reumu i kontrolira ih. Pravi računovođa.
Najednom je bacila cerek i sva radosna veli zakonitome:
- Bravo mužu, vidim i na me si mislija.
- A?
- Rekoh kupija si, lipo o' tebe.
- Oli je i tebe stislo? Što ne reče pa da kupin dvi kreme.
- Ae ae lako je za kreme ovo drugo liči.
- A?
- Ae što se praviš jedva čekan da se opružin po postelji.
- Koja ti je gospa o čemu ti?
- Jes donija račun iz apoteke?
- Jesan esi ga uzela.
- E pa.
- Šta pa?
- Ma šta se praviš, oš reć da nisi kupija viagru jel?
- A?
- Jel jesi ili nisi?
- Ma nisan ženo božja o čemu divaniš?
- Nisi jel? Znači nije za mene a? Ja ti peren usrane mudante a ti viagraš okolo a. Evo ti na pa viagraj.
Mrdnula je teke skale a on nevoljnik rasuo se po taracinu kao lubenica.
Jbg uzalud se kasnije prisjetio kako je uzeo prvi račun koji mu se našao pod ruku s pulta da ga ne bi kontrola gonala ali kasno, didov kuk je kuknuo pa ti nemoj gledat račun koji daješ računovođi.
Zašto su mi na um pala imena gradova, ulica i trgova ne znam ali da sam tu misao žvakao to je istina.
Dobre su i poželjne promjene i dođu kao osvježenje a da ne govorim da su potrebne i radi turizma. Nemoš gostu reć odvest ću te na Babinu Guzicu ili Babin Kuk a on pripremio škartoc prezervativa i pun džep vijagre.
A drugo ako bi se uvijek zadržali isti nazivi na pročeljima ka će na red doći novi političari koji su toliko toga napravili za zemlju da im to nikad nećemo opros…pardon, zaboraviti.
No ne moraju to biti isključivo ulice i trgovi zašto ne bi davali imena i određenim geografskim pojmovima koji ne nose baš zvučne nazive a nalaze se u nacionalnom parku recimo. To bi imalo dvostruko koristan efekt jer bi brisali pogrdna imena a ujedno ispunili san naših političara.
Evo na primjer za vrijeme Tita komitet je predložio da mu kao poklon svaka republika daruje u imenu po jedan grad. Onda je Slovenija dala Titovo Velenje, Srbija Titovo Užice, Crna Gora je čak glavnom gradu dala ime Titograd, Makedonija Titov Veles, Hrvatska Titova Korenica. Ostade Bosna zadnja. Gledaju se šta će i onda neko predloži Titovo Jajce. Povijest, AVNOJ, zasluge, ne moš falit sve i da oš.
Odma je skočila jedna drugarica i rekla da to nije istina.
- Što nije istina?
Tu je prikočila ali mudre glave su skužile da se ne može zvati Titovo Jaje i uvažili ispravak pa je Drvar dobio prefiks Titov.
Dakle krenimo od Dubrovnika.
Evo Babin Kuk! Nije za uho što jest jest. Ajmo ga zvati Šuičin Pršut. Onda imamo gore kod Vrgorca mjesto Vina, preinaka u Šeksova Špina. Imamo kod Lovreča mjesto Opanci, preinaka u Milanovi Opanci.
Imamo u Kornatima otok Kurba Vela, ovo Vela mijenjamo u Politika. Onda imamo otok Runjava Kotula, ovo Kotula mijenjamo u Mirela. Postoji otok Mala Prduša, ovo Mala mijenjamo u Vesna.
Čuli ste za otok Premuda. Što ovdje ne valja? Naravno ona prva tri slova 'Pre', čista ekavica i stoga odma mijenjamo u Karamuda.
Opet Kornati, ima otok Vela Kotula, ono Vela mijenjamo u Siniša.
E da, ima i otok Babina Guzica. Ružno jelda…dašta je pa ćemo ovo Babina promijeniti u Jadrankina. Ae recite zar nije ljepše.
S obzirom da imamo priličan broj političara molim i Vas za pomoć da uljepšamo Lijepu Našu. Fala! Nema na čemu!
