Pomiješali se sjećanje, vrijeme i vatrena voda pa tvore neki novi svijet nedokučiv zdravom razumu, magličast ali veseo. Čudan je i meni a kamo neće biti sugovorniku.
Prošlo je kojih 200 kod drugih 240 mjeseci da ih nisam sreo a ako i jesam vjerojatno bih produžio jer su mi bili nepoznati ma što oni o tome mislili. Mora da sam složio u najmanju ruku čudnu facu a nekadašnji klinci ili klinceze su likovali kako ih nisam prepoznao.
Mulci jedni dabili mulci tek će te vidjeti kako godine galopiraju.
Istina to jesu ona djeca, ali ta lica? Pa oni se briju? Što, i djecu imaju? Ma nemojte me…idu u školu? Ma dajte…
Valjalo je proći neko vrijeme prilagodbe, kopanja i spremanja po 'folderima' da bi se složio neki razumljiv film.
Svi kadrovi kao da su iz vremena kad smo, danas pok., žena i ja bili u tim 'mjesecima'. Sad sam u pratnji ćere pa mi se malkice pobrkalo.
No valja joj objasniti i upoznati sa nekim licima koji tek kroz maglu pristižu u moje sjećanje. Koliko sam u tome bio uspješan vjerojatno govori i to da je svako malo naborala čelo i skupljala obrve.
- Taa, koje su ove dvi plavuše što sjede za našim stolom? (na uho)
- Ali se ne sjećaš one dvije cure sa Željkovog pira što su plijenile poglede, e to su njihove ćeri.
- Kojeg pira?
- Željkovog 'sam ti reko.
- Kad je to bilo?
- Kad, 72!
- A ja rođena '75g? Tiš morat uz osobnu nosit i ogledalo uza se.
Kad sam tako 'zorno' objasnio koliko je to moguće dok glazba razara sve do čega može doprijeti kroz šupljine na glavi, obratio sam se dami do sebe radi provjere ali su i ostale uši bile 'ap tak'.
- One dvije lijepe cure što su bile na Željkovom piru, jesu to vaše ćerke?
- Na Željkovom piru? Pa mi smo bile na tom piru!
- I vi ste bile?
- Naravno, ne i mi nego smo to nas dvije i bile. To je '72g.
Nisam više imao pitanja a ćeri sam reko:
- Ae ti tamo balat ae, od ove glazbe ništa ne čujem što me pitaš.
Sala gdje se održavao pir bila je ogromna. U jednom kantunu bio je podij s muzikašima i kad je to počelo udarat niti naši odličnici što sjede na ušima ne bi to izdržali. Podsjetilo me na magnetnu rezonancu kad u onoj zadnjoj fazi bubnja kao da se sudaraju limovi u brodogradilištu.
Dušu dalo kao fizičke pripreme tijela za boks, tući glavom o zid!
Kod ovih mega druženja gdje je sve već organizirano i programirano to se i nehotice pretvara u industrijalizaciju i komercijalizaciju te fali onog iskrenog druženja, spontanog humora i radosti.
Fali po neka komična sličica koja se rodi tog trena, neki geg, nema ogovaranja, fali zajednička pjesma…sve to fali, pojela nas je amerikanizacija.
Onaj s mikrofonom u ruci najavljuje kad možemo jest, kad zabalati, kad poslušat detonirajuću muziku, kad ići pišat, kad pljeskat, kad se priključit gusjenici na čelu sa mladencima, kad kad….
U jednom momentu začuli su se zvuci 'gena kamenih' pa su zatutnjala 'kopita' da su ispod betona i pločica kamenčići vrcali, kako to čovjeka takne, ubode pravo u žicu.
Čova u narodnoj nošnji bio je atrakcija i nosao bukaru od stola do stola. Pitam ga da čija je to nošnja. Veli moja. Dobro to no iz kojeg kraja potječe? Iz Ružića, o' tamo smo ti mi.
Ponudi mi bukaru i štaš. Nije to kao, 'novac na novac'-tajkun. Ovo je vino na vino-pod stol.
Sjedim jer me nažuljala cipela i gledam. Neke od cura imale su one suknjice od pedlja i jedna ruka je stalno zauzeta samo potezanjem tog komadića krpice na dolje jer na kruškolikom obliku bježi, diže se. Ovo je čisti dokaz da i platno ima memoriju. One koje su imale haljine s otvorenim leđima i ramenima, kojima cicobrani stoje nekom magijom na cikama potezale su to prema gore jer nestašne haljine oće naniže a onda bi isti moment škljocale kamere, blicevi, uzdasi...
Nije ženskima lako, pored svih ostalih obveza jedan dio mozga ostaje rezerviran samo za krpice. Jedne poteži gore druge poteži dolje i onda je normalno da u nekom trenutku dođe do zabune, mašala.
Kad su svi mladi oko mene onda je i mene ponijelo pa sam zaboravio na žuljanje cipele, na kičmu, kosti i ostala škripanja i balam, truckam, truckam u ritmu dok me nije struckalo.
Vratio sam se za stol, sjeo i nastavio klimati u ritmu. To ti je ko stari dizel, ne može odma' primiti gas a kad ga ideš ugasit vrti se i puše još po ure.
Nakon ceremonije s tortom mladi su krenuli od stola do stola dijeliti zahvalnice sa slikom, mukte!
Pitaju me da kako je bilo? Skupio sam kažiprst i palac u ono prepoznatljivo 'odlično' pa to i glasno izrekao uz 'ali'.
Naćulili uši oni ali i ovi okolo iščekujući koju pametnu.
- Bilo je odlično ali ipak, nemojte ovo ponoviti. Sretan vam zajednički život dragi moji mladenci!
Post je objavljen 19.06.2012. u 00:13 sati.