fra gavun

Balada o Tobiju

Trčiš niz polje sjećanja
za tobom brazda vijuga
kroz zgažene cvjetove maka
iscrtana ostaje duga.
Nikneš sa svakim cvijetom
u kutu srca spava av
nikneš sa svakom sjetom
ti igračko čupava.

Kad je valjalo dušu
smiriti od panike
nevolje za vratom pušu
a smijeh ne ponikne,
znalo je dlakavo klupko
kako da radost začini
rastjera gorko i trpko
i prospe boje jeseni.

Ali su oblaci tusti
došli natkriti svjetlost
neki su kantuni pusti
sunce ne grije k'o ljetos
kiša je, i vlažno oko
poruku šalje utrobi
spremi jecaj duboko
i šapni, adio Tobi.

Trčiš niz polje sjećanja
za tobom brazda vijuga.
kroz zgažene cvjetove maka
iscrtana ostaje duga!