fra gavun

------------------------------------------------------------------------------------------------

Godine nisu važne

Šetam kao inače ali ovaj put sa umotanim palcem lijeve ruke.
Malo sam ga pričepio čekićem pa sam njega i sve zvijezde koje sam vidio umotao zavojem.
Nakon pružene samopomoći palac mi je izgledao pari voštana svića Milana Bandića.
Koračam makadamom i držim palac okrenut prema gore da mi manje sjeca.
Uho mi šalje signale: „otraga ti se približava automobil“.
Stanem u stranu te se lijeno osvrnem i auto stade tik pored mene.
Pogledam! Prije sam uočio vozača nego vozilo. Bokun ženske, nemam primjedbe a gona maloga „tvinga“.
Mahnem rukom na pozdrav, tada i ona zacvrkuće.
- Vidim da stopirate ali ja moram po dida u polje...- nasmješi se, slegne ramenima i mahne trepavicama.
Pogledam u prst i cerek mi zasvrbi usnice ali se suzdržim. Čuj da stopiram. Al dobro reagirao sam na jedini ispravan način.
- Neka dide neće se dida ljutiti, može sačekat.
- Ne mogu stvarno…čeka me.
- Ajde bona što ima veze i ja sam dida, svejedno.- i uvatim ja za kvaku.
- E frigaj ga, onda ću radije vozit svoga didu.- i stisne gas.