|
Umireni jarac
A Mile je bio bivol, bik, mazgun, jebač, ljuđak, čekić…tako je, čekić smo ga zvali, od milja.
Mile se spustio iz neke vukojebine i priženio se sa desetak godina starijom Katom. Spustio se brdar sulud i kvrgav i zagospodario s Katom koja je u svom kućerku živjela sama. Ubrzo je po njihovom spajanju otišla u mirovinu i onako gegava, bolesna i brižna spremala muža za posao, uređivala kuću i kuvala.
Mile, kako da rečem, bio je sulud, polumoždani tip na svoju ruku. On je položio vozački ali se ipak moralo napraviti mjesta da prođe ili ako se uočilo da izlazi sa svoga parkinga onda smo čekali i ne bi izlazili na ulicu dok ne otpraši s tonobilom.
Tako je vozio Mile i za divno čudo nije imao nekih prometnih nezgoda dok jednoga dana nije skalao sve svece s nebesa uključujući i vrhovnika, jer su krivi i kvit.
Ma ko li je samo postavio kuću baš tu… Od tada više nije vozio a nije imao niti što i svi smo odahnuli.
U kasnim tridesetim i ranim četrdesetim čini se da ga je uvatilo seksualno ludilo i žalio se kako njegova Kata nije u stanju zadovoljiti njegovu potrebu pa se morao snalaziti. Ma ja kontam da je to njega držalo od puberteta samo se u zrelim godinama opustio, bio slobodniji, oću reć osokolio se. Ona je, mora bit, ušla u klimakterij pa ga je izbjegavala jer joj je pričinjavao bol sirovim pristupom i razjarenom muškošću.
Kata je često dolazila kod dosta mlađe susjede a naročito u večernjim satima jer njega nije bilo kući on je imao neke svoje obveze koje su ubrzo došle do uha i oka narodu.
Susjeda i muž joj gledali su telku u sobi (tu su je držali) i Kata bi kao i inače došla i sjela na kraj postelje da pogleda štogod jer kući nije imala televizor.
Tekla je usput i nevezana priča i ćakula, komentari, koja šala i to je to.
No ljubomorni Mile došuljao se do prozora i kroz grilje povirio u sobu. Vidio je da na postelji sjede njegova žena, susjeda i njezin muž.
Uletio je kroz vrata kao tornado, priprijetio susjedu urlajući da što ima raditi na krevetu s njegovom ženom? Na jedvite jade su ga donekle smirili da ne dođe do belaja. A nju bidnicu uvatio je za ruku i doslovce ispotezao iz kuće. Naravno više nikad nije došla gledati tv.
U početaku zime pred smiraj dana znalo bi se sastati po nekoliko žena i ići u borovu šumu skupljati šiške za potpalu. Mile ih je pratio kao vuk samotnjak plijen i ako bi se koja izdvojila krenuo bi u napad, onda bi nastala skrika i vika a on bi pobjego da ne doigra koji muž sa stragušom i ne napuni mu guzicu olovom.
Za reći istinu one su ovo radile više zbog izazova i znatiželje nego radi šiški!
Ako se sjećate vi stariji onih nestašica, kave i još nekih namirnica, eto i zaboravio sam što je sve nedostajalo, i čekanja u redovima za kupiti dotičnu namirnicu onda će vam vratiti ružnu uspomenu za razliku od Mile koji je na to doba imao samo lijepe uspomene.
Kad bi uočio bilo kakav red on bi se ugurao unutra tako da je uvijek žensko bilo ispred njega, onda bi nastao „ples“.
Kružio bi i pritiskao svojim „bulbom“ koji bi skočio kao da mu je sedamnaest godina. A bome i pričalo se; koliki je u Mile morao bi pedeve na njega plaćat.
Uživio bi se u svoju rabotu pa bi se isključio iz vanjskog svijeta i predao se uživanju. Naravno da je to bilo uočljivo i neugodno pa su žene koje su znale za njegovu maniju bježale čim bi ga spazile.
No očito nisu sve čule i znale za njega i jednom se tako ušuljao iza punačke gospođe sa izrazito obilatom patkastom guzom i zaplesao svoju rolu. Red se čekao i bile su nervožaste a napose ako bi neko dobio preko reda. Ovdje nije red bio jedan po jedan već u gomili pa se Mile našao u sredini skriven od radoznalih pogleda.
Napalio se kao i svaki put no ovoga puta kad je gospođa konačno obavila kupnju, pri odlasku (tu sam bio prisutan) se vidjelo pri vrhu njene „plesirane“suknje (to je ona što se mogla po širini rasteći kao harmonika) obilna curotina. Mile se osjemenio po njoj a niko joj se nije usudio reći i tako je otišla kući.
Haračio je Mile a da mu se niko nije usudio stući gubicu. Istina i mnoge žene bi mučale da im se ne dozna sramota pa bi to ostalo duboko skriveno u njihovoj ranjenoj duši.
Ovo djeluje toliko nestvarno, surovo i brutalno da je naprosto nepojmljivo da se događalo i to nekažnjeno, a ipak se događalo.
Nije to bio mračni srednji vijek već početak osamdesetih godina prošlog stoljeća pa je stoga i čudnije ali…dešavaju se i gore i veće nesreće što ih učini čovjek, dese se i nikome ništa.
No sve ima svoj tijek a tijek i svoj vrhunac pa kad se najmanje očekuje otpor ili dezgracija ona iskrsne.
Ušao je Mile u lokalni bus i naravno progurao se dok nije došao na željenu poziciju jednoj zgodnoj ženskoj, fino udešenoj, iza leđa.
Nije Mile dangubio, uvatio se rukom gore za šipku i počeo je svoj ples skroz se utisnuvši u ženinu „sutjesku“. Dama je preko oka vidjela o kome se radi, vidjela i osjetila jer je pivac bio izvan svog dvorišta. Dala mu je podršku i mrdnula par puta da je Mile stenjao.
Držala se lijevom rukom za šipku a desnu je zavukla u boršu što je bila okačena o lijevo rame i onda pogledala u noge. Podigla je desnu nogu i koliko joj je snaga dopuštala zarila je štiklu u milino stopalo.
Mile je riknuo od boli poskočio i udario glavinom u plafon autobusa a dama je u ruci imala male škarice i okrenuvši se zabola ih u njegovu nabreklu muškost.
Krv je pošpricala po licu one koji su bili na sjedalima a ostale po odjeći. Vika i galama natjerali su vozača da naglo zakoči.
Dalje je slijedilo ono uobičajeno, bolnica, sud, zatvor.
No najveća kazna bila je ta što je i On, Mile prikočio, ne prikočio, skroz zakočio i pivac se više nije glasao.
A sad, tako je oronuo, star, neobrijan, sam i nemoćan da svojom pojavom izaziva sažaljenje i nevjericu, „je li to onaj isti Mile“?
Gledam ga dok čeka bus, ide u crkvu. Javim mu se sjetim njegovog arčenja, ma…idem ga pitat sjeća li se svoga jarčevanja?
- Mile, ima li što od one rabote?- Mrvu je nakrivio glavu i gledao me mutnim očima pa će:
- Ispustila je krik naglas
kad sam kročio pred nju
ja sam ti bio Kirk Daglas
…drugi put ćemo evo mi bus…!
|
