|
Ivo Vrana
Ganut sam do suza, ganut i zgranut Čičkovom lamentacijom na hateveju, skoro više nego kad mi se čičak nađe ispod poplata.
Tako je, i više sam zgranut jer mi je ovaj put čičak bio u oku, u uhu, u glavi, u trbuhu. Dizao mi se želudac na brigu za prijatelja i njegovu obitelj.
A on predstavlja HHO i onako velik i važan dobio je mjesto u dnevniku da objasni pučanstvu koji plaćaju svaki mjesec 80 kuna tu istu televiziju, kako žena njegovog prijatelja nema mira od novinara?
To je naš veliki izum, plaćaš da te pljuje i budi dobar da ne budeš modar.
Da se ovaj izum desio prije Tesle On bi bio čitav život u sjeni anonimnosti i tko zna bili se čulo zanj.
Kako joj nisu još vratili kompjutor ona ne može raditi, kako joj je banka blokirala račun ne može kupiti cavate a one joj primaju vodu! Vrijeme je ulaganja a nemaju za uloške, e jadi jadi i to njoj, profesorici da se dešava koja je tako profesionalno pomagala u pljački ovog ludog naroda svome dragom mužu.
Njoj koja je nasamarila svoga Ćaću skupa sa svojim mužom i pripisivala mu dio kućerine u Zagrebu, valu od 33 000m četvornih na škoju, račune u Austriji a čovjek je može biti u Austriji zadnji put bio za vrijeme Franje Josipa.
I da ne nabrajam dalje jer i sami znate, odnosno ne znate ni vi ni ja što sve i koliko je toga popljačkano.
Naravno da nisam za linč i volio bih više od ičega da se pošteno provede postupak jer bi tek onda saznali što je sve zamračeno, ali do toga neće doći jer se sve odvija na kapaljku kako veliki meštar od rakije, pardon, karnevala dirigira.
Sigurno je da ima stvari, umjetnina ili orolođa koji koštaju 320 000 eura ili kuna, naših kuna, naše valute, u kući strave i užasa, u ulici brijestova hrvatske sirotinje.
320 000 ej, i da oću ne mogu preskočiti asocijaciju na isto toliki broj nezaposlenih od kojih je veliki broj zaslugom Sanaderovih, pljačkom poduzeća i uništavanja istih, ostao na ulici, ne u vili nego na ulici. Ne sa računom na banci već, kako onaj sa burze reče, sendvičem iz studentske menze.
Valjda je imala na umu i tu kategoriju kad se žali na svoj status jer kao profesorica zna i poznaje svoje studente pa vjerojatno među njima ima i onih koji nisu imali prilike šetati se Holivudom i studirati na račun Hrvatskih građana. (stipendija)
Sigurno zna da dosta roditelja plaća struju Hepu a iz toga istog hepa hepano je na milijune i punili se džepovi.
A kako i sami plaćaju struju to ispada da su i sami sebe potkradali pa se može očekivati da podigne tužbu protiv države za povrat duga ili će to učiniti preko poreske kartice.
A raja neće tražiti povrat, raja će od muke povraćat i dalje slušajući i gledajući bahatost njezinog visočanstva i Čičkove brige za njihovu nesigurnost.
Sad više nema krađe, tako su rekli, a to znači da nam struja neće poskupjeti bar još koju godinu jer se zapravo stvara višak para i to neplanirano jer više ne ide crnim torbama i torbarinama za koje Kosorica pojma nema, i ne samo ona, u bezdan.
Zapravo sad bi trebalo pojeftiniti sve što nam dolazi iz poduzeća u državnom vlasništvu makar za onaj postotak koji je Sanader uzimao sebi a onda bi stvarno mogli skupiti i ženi kupiti nove cavate da joj noge budu u suvoći, u toplome jer kako je krenulo sa ovom gripom
H1N1 (gledaj, dvije jedinice) moglo bi se desiti da napadne baš one na prvom mjestu, na vrhu.
A Čičak...čičak te uboja kako ti ne upade u oko onaj broj od 320000 komada, brojeva, ovaca, ovnova, stoke...kako da nas nazovem, pa nas staviš u obranu.
Kako si odmah potegnuo za prijatelja...zar smo ti mi neprijatelji, narod hrvatski, makar Hrvate ako baš nećeš druge nacije. Zar smo tako maleni da nas se ne vidi, ne čuje, ne osjeti. Makar smrdimo ako ništa drugo pa si po smradu mogo doći do nas ili više ne prepoznaješ govno.
Čičak, ne zaboravi: „Narod nikada ne može pogriješiti“, sjeti se...sjeti se...sjeti se!
Mora da si čuo za Iva Vranu, taj je bio neka vrsta „šukera“ u Crnoj Gori još za vrijeme Kralja Nikole pa kad je sirotinji dijelio žito i kukuruz da bi preživjeli, pitao bi.
- Koliko ti žita imaš doma čoče?
- Gospodaru samo jedan varićak...malo, lipsat ćemo.
- Evo ti još toliko!
- Koliko ti imaš čoče?- pita slijedećega.
- A imam možebit jedno tristo kila, gospodaru.
- Evo ti još toliko!
E moj Čičak, ima ona narodna. „Dabogda im'o pa ne im'o“!
|
