|
Suza za rudarske brige
Čovjek je čovjeku, čovjek! Kako ovo gordo zvuči! Rijetko se sretnemo sa ovakvom rečenicom, neobičnom, nestvarnom i nevjerojatnom jer je puno realnija i prisutnija ona: „čovjek je čovjeku vuk“
Rijetko ali ipak se dogodi pa to čovjeka dirne do bola, strese kao struja.
Čile, rudari, spasitelji, obitelji, novinari...cijeli svijet.
Nema onog koji danas sa posebnim osjećajima ne prati akciju spašavanja, izvlačenja rudara-krtica iz utrobe zemlje, iz dubine od 700 metara.
Sretan Vam rođendan rudari! Sretan Vam prolazak kroz zlatni prsten! Sretan Vam ponovni susret sa najdražima... Sretan Vam novi život.
Bilo je tragedija i bit će ali se ne sjećam da je itko ovoliko brige i truda uložilo za spasiti 33 muškarca.
Što li drugome znače 33 čovjeka kad ih šalju u rat, u smrt?
Što su očekivali mornari u ruskoj podmornici koja je legla na dno Sjevernog Mora?
Što li očekuje naš radni čovjek koji nema za kruh dok se u isto vrijeme Sanader poziva na onu narodnu: „Tko pod drugim jamu kopa....“
Što očekuje naš radni čovjek dok se naša elita bahato razbacuje sa blještavilom i šuškanjem novčanica uzetih od tog istog „rudara“ koji danas pati glad.
Gladan pristojnog života.
Jeli naša Vlada spremna njih, te radnike, izvući sa dna?
Hoće li Oni jednoga dana pustiti suzu radosnicu kad dođu doma i priopće najdražima: „Naši su problemi riješeni, evo love i kupite si bolji život“!
„Naš rudnik“ je imao zlatnu žilu, zlatnu, najzlatniju ali smo je prošli gazeći u krivom smjeru.
|
