BLAGOSLOVLJEN I RADOSTAN BOŽIĆ TE SRETNU I USJEŠNU NOVU
GODINU ŽELIM SVIMA KOJI ŠTUJU, KOJI VJERUJU, KOJI SE NADAJU!
ONIMA KOJI PATE NAPOSE ČESTITAM !
Izazov
Dok je pokojna tvornica bila živa i dok su skoro cijeli grad a dobrim dijelom i okolica živili od nje bilo je i događaja pa se imalo što i pričati.
Sad se pričaju druge priče, sad su brižni i tužni izrazi na licu postali uobičajena svakodnevica i šutnja, šutnja.
Čini mi se da je onda bilo više smjeha i ako ne može biti smjeha dok nekoga ne zaboli, ne ubode ili sudbina ne metne svoj prst. No da je bilo razloga za priče i smjeh bilo je, pa evo jedne koja se dogodila pred Božić a kad se dogodi oko tako važnog datuma onda se lakše i pamti.
Dakle autobus, koga su svi zvali pruga, išao je po radnike kroz okolna sela pa i ona koja su udaljena i po satipo vožnje.
Putevi su bili makadamski i loše održavani a autobusi stari i isluženi koji su se često kvarili ili su im se bušile gume pa je to stvaralo kašnjenja ili nedolaske na radno mjesto a to bi se pravdalo režijskim satima.
To jutro bila je južina, nije bilo bogzna kako ledeno pa su ljudi čekali na putu blizu Ivine kuće koja je bila na raskršću a od bočnog puta udaljena tik jedan metar. Jedan prozor te prizemnice bio je okrenut prema zapadu to jest prema putu i u toj sobi su spavali dvadesetosmogodišnji Ive i nešto mlađa mu žena. Nisu imali djece.
Bio je mrak, Ive je izašao iz kuće i zaključao vrata a žena je produžila spavat, nema potrebe se dizat u tu uru.
Da bi skratili čekanje igrali su šijavicu. Bilo ih je osmero i četvero je šijalo a ostali su kibicirali. Mirko vrlo skroman mladić, Ivino godište, nije bio oženjen, i ako je, kako se ono kaže, mog'o birat. Ive je bio bahat i prijek mladi čovjek i sa tim svojim osobinama vrlo često dolazio u sukob sa okolinom pa su ga se nastojali kloniti ako je to ikako bilo moguće.No to jutro dopalo je njega da igra kontra Mirka i izazivanje je krenulo od samog početka igre. Nazivao ga je šonjom, pa onda da će cijelog života ostati divac, da nije kuša ženske i svakakve druge gadarije. Ostali su ga smirivali a on je postajao još žešći. Kao za vraga, to jutro izgubi Ive na šijavici, a onda uvatio Mirka još više provocirat.
- Pusti me na miru, Ive, ništa ti ne radim, zašto sam ti ja uvijek na zubu.- Miroljubivo mu je odgovorio Mirko.
- Vidi, znaš i govorit ... divčino, kad ćeš je kušat a, ja sam ih okrenuo ni broja ne znam, ti desnicu a, udri.-
- Ive, pusti momka na miru, svako se jutro njega uvatiš ka pijan kape a ništa ti ne radi, pusti ga.- Molili su ga ostali,ali nije pomagalo.
- Što da ga pustim, neće je kušat, boji se, misli da ima zube, da grize.-
- Što te briga, neka neće, nemoj ga provocirat.- Kolege su ga uzele u obranu, možda bi bilo bolje da nisu.
- Ima samo jedan način da se uvjeriš.-
Prozborio je Mirko, na zaprepaštenje svih.
Nastao je tajac.
Čulo se disanje.
Čekaju da eksplodira.
Eto i to se dogodilo, udario mu je kontru, vjerojatno osokoljen podrškom ostalih, a možda mu je jednostavno prekipjelo jer to više nije mog'o podnosit i odlučio mu se suprostavit.
Ive je naginjući glavu lijevo-desno prijeteći izdužio vrat i približio se Mirku unoseći mu se u lice. Bio je napet poput mačke pred skok. Ali i ostali su se pomakli, spremni stati u Mirkovu obranu, primijetio je to Ive pa je odlučio da ga osramoti ali totalno, da bude predmet izrugivanja i podsmjeha.
Usporenim pokretima izvadio je ključ od kuće iz džepa i držeći ga u ruci progovorio kroz zube, polako, prijeteći.
- Evo ti ključ... sama je u kući... ako si muško, uđi i napravi posa'... majka te rodila.-
Umiješali su se ostali, opet su pokušali spriječiti nerazuman čin, odgovorit ga od tog suludog nauma. Govorili mu o posljedicama te ludorije, ali bilo je uzalud. Nije bilo povratka, nažalost.
Mirko je bez riječi uzeo ključ, pogledao ih jednog po jednog, tražio je nešto na njihovim licima, ali nije ništa bilo osim zabrinutih gledatelja. Lica od kamena, stisnutih usana, nedokučiva pogleda koji se i tako jedva nazirao u mraku. Što li ponos zna učiniti od čovjeka?
Koliko je u tim trenucima na cijeni ljudski život?
Krenuo je prema vratima... okrenuo ključem i ušao. Bio je tih. Onda su se svi primakli do ograde bliže prozoru. Mlada žena je spavala... zora nudi najslađi san. Teke je prenula škripa kvake na vratima od kamare. I tako je još mrak, pomisli i okrene se na drugi bok. Onako u polusnu promrmljala je.
- Opet nema pruge.-
Da je jadnica znala kakvu joj je podlost vlastiti muž priredio...da je znala.
Naslonjeni na ogradu da bi bili bliže prozoru pretvorili su se u uho, naravno nisu znali što će čut ali se nadali nečemu jesu. Jeli to urođena znatiželja kod ljudi ili voajerstvo ili jednostavno nisu znali što bi drugo u tom momentu, 'ko će ga znati.
Što je bilo dalje samo oni znaju. Ono što su znatiželjne uši čule bila je rečenica.
- Ive, ovo nije tvoja glava!-
