Prašina je definitivno kućni neprijatelj broj jedan svake domaćice pa i moj. E, nisam krivo rek'o, i ja sam domaćica i to, hm, evo isprobajte me. Evo naučio sam spremati jela, fina jela. Recimo kad spremam šampinjone znam da ih valja oprati pod mlazom vode sa spužvicom a prije spremanja poprskati sokom od limuna pa će ostati svjetli i hrskavi. Jela od šampinjona odmah poslužiti i ne smiju se podgrijavati. Ili kad režete sladoled nož prvo zagrijte u vrućoj vodi. Ili, srebrne zdjelice nisu prikladne za posluživanje slanog peciva, naime zrnca soli na srebru izazivaju crne mrlje koje se više ne mogu očistiti. Znam, recimo, kad se šije koža da iglu valja dobro natrljati voskom, stearinom ili tvrdim sapunom. Ma pohranio sam tih informacija i viška, evo kaže, ako imate problem sa suknjom odmah je bacite i tako će te je kasnije skinuti. Pametno. E, samo mi fali ona ženska stvar i mogu se udat, ako neka ima viška neka mi javi.
A da, prašina je bila u pitanju. Ne mogu izić na kraj s prašinom. Sjetih se kako je to sredila od mog nekada dobrog poznanika, profesorova (pokoj mu duši) žena. Ona je u stanu na katu sve prekrila plahtama, lustere zamotala u papir, prozore zatvorila, zaključala vrata i lijepo spremali jelo i spavali na kauču, u konobi.
I uvatio se ja čistit prašinu pa došle i one na red. Možda i nije neka komercijalna vrijednost. Da ih prodam možda bi doteklo taman za popravit onu šveru na satu od našeg, – Prvi među svi su isti-, koja blesira sat. Ali ta mala švera koja visi vodi nas krivim putom, jer očito je da - svi su isti- ne vide koliko je sati.
I čistim ih pomno, kao da milujem voljeno biće a one mi ponovo pričaju kako je to bio lijep osjećaj biti u vrhu, na naslovnici, na telki, popričati s ljudima o nečem novom, neviđenom,... godi moram priznati.
Obrisane, bolje reći pomažene, opet ih vraćam kao čedo u svoju kolijevku neka miruju. One su i stvorene da odmaraju.
