Evo nam najvećeg kršćanskog blagdana, na dobro nam doš'o, sretan i blagoslovljen Uskrs.
I ja se zaputio u šoping, uzeo bi' bokun mesa.
Uređen dućan, sve blišti, ...artikli sami skaču u košaru... Ne mogu se nagledat čuda.
Mesnica na polici od četiri metra visine. Ispod nje sirevi, salame, i ostalo jelo. Malo niže deterdženti i tako redom,... u dnu kruh.
Izvadio sam „podsjetnik“ i gledam, što „smijem“ kupit. Khm.
Gledam prema gore,... nema skala,...kako doći do mesa... kod svakog kupca u košari vidim meso. Pitam? Veli mi jedan, „A kod koga si?“ Ne kužim? „Moraš imat mentora“. A? „Viš onu klackalicu,... debeli mentor stane s jedne strane ti sa druge i podigne te.“ A 'ko je tebi mentor, pitam ja? „Šucer“. I ode.
Ma nema veze... meso i tako ne čini dobro, one masnoće i tlak i svaki belaj, mogu ja i bez toga.
Podigoh visoko ruku i dobavio sam dvije sardine, i štrucu kruva i na blagajnu.
Eto kakav sam ti ja, nudi mi se svo svjetsko blještavilo, sve obilje ovoga svijeta a ja izaberem škuri kruv.
Dajem pedeset kuna, veli blagajnica da nema vratit. Čudim se. „E, nema, vi ste prvi danas sa gotovinom“
Šta sad, pitam ja. „Ništa, i tako ne možete izaći vani ako ne kupite meso, bar to nije skupo a blagdan dolazi.“
Ali ja neću meso.
Morate, ne možete živit bez mesa.
A ko će platit.
Kakvo pitanje, vi.
Ali nemam novaca
Ništa za to, napravit ćemo vam karticu, vidite njih kako kupuju.
A zombiji su išli jedan za drugim bez ljutnje, bez osmjeha, bez pogleda.....
