Noć u knjižnici

Prvo bi bio red da ispunim dano obećanje, jer pretpostavljam da nije Damian jedini kojeg zanima di sam bila cijeli kolovoz i dio rujna.
Dakle - vratila sam se s mora početkom 8. mjeseca i doma imala hrpetinu posla za napravit, nije bitno kakvog. Dok bih eliminirala sve šta sam trebala, zadnje mi je bilo na pameti sjest za računalo i nešto tipkat, bilo gdje. A onda je počela nastava, imali smo još nekog posla u kući, a mene je, u međuvremenu, uhvatila spisateljska blokada. I još uvijek je se nisam u potpunosti riješila. Naime, posljednje šta sam napisala, a da je imalo kvalitetno (mada ja ovo, što slijedi poslije ovog mog uvoda, nikako ne bih nazvala kvalitetom sad kad sve pročitam) je priča koju ćete pročitati nakon što dođete do kraja ovog mog monologa. Zašto me, na kraju, nije bilo? Jer je bilo ljeto i htjela sam ga što bolje iskoristit i bit vani, a onda je počela škola i mali milijun gluposti po tom pitanju i eto ti ga na, već je 10. mjesec, da se ni okrenila nisam :P

A sad na priču.

Već sam rekla da tu priču ne smatram onoliko kvalitetnom i dobrom koliko ju ja mogu napisati, jer nije tome ni blizu koliko znam da može biti. Priča je pisana za jedan natječaj, opet u grupi na Facebooku, opet sam dobila pohvalu ( ) i trenutačno radim na proširenju kompletne priče, razradi glavnog lika i pozadine koja stoji iza svega, a koju sam samo šturo objasnila, jer sam se fokusirala na druge stvari.

Sad kad to pogledam, da sam imala više vremena, ispalo bi puno bolje. I bit će bolje, kad to doradim, razradim i definiram odnose između glavne junakinje i osoba koje se samo spominju, ali čak ne ni imenom.

Naslov priče se objasni nekad na pola teskta, tako da to ne moram objašnjavati.

Da, išla sam u krajnost što se tiče jedne stvari, shvatit ćete koje kad pročitate. Da sam išla realno, onda mi priča ne bi baš imala svrhu, odnosno zadaća glave junakinje na kraju ne bi baš imala smisla

I još nešto. Kritike su poželjne, bilo na pravopis i gramatiku, bilo na sadržaj. Ovo je priča za koju sam se sad baš zakačila i neću ju pustit dok ju ne dovedem do svoje verzije savršenstva, a sama to ne mogu. Stoga, pucajte

Voli vas
Bella


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*


PROLOG
Tako to ide – isprva ti ništa nema smisla, a onda se, malo po malo, sve počne povezivati. Riječi, rečenice i odlomci nižu se jedni za drugima, stvarajući jednu magičnu cjelinu koju zovemo „priča“. Priče su, uistinu, najjednostavniji i najljepši oblik magije, koji svatko može iskusiti.
Kad sam već kod priča, ne mogu ne spomenuti i legende. Jedna, koju sam nedavno čula kaže: „Ako noću ne možeš zaspati, to je zato što si budan u tuđem snu.“
„To je samo legenda.“, reći ćete. Znam, ne vjerujete u legende. Ali, u svakoj legendi ima zrnce istine. Stoga, bilo bi vam pametno da počnete vjerovati, jer biste se lako mogli zateći usred jedne, baš kao i ja.

~*~*~*~*~*~*~*~*~

Bježanje nije nimalo ugodan osjećaj, pogotovo netom poslije osam navečer, pogotovo u ovom gradu. Svi prolazi izgledaju jednako, a slijepe ulice kao da se nižu jedna za drugom. Još je teže bježati kada znaš da nisi ništa učinila, da nisi kriva. I u isto vrijeme znaš tko jest, a nema načina na koji to možeš dokazati. Tada je bijeg najteža opcija. I ujedno jedina koja ti preostaje.
Trčala sam mračnim gradskim ulicama naizgled kao muha bez glave, ali zapravo sam itekako dobro znala kamo idem. Svojski sam se trudila zavarati svoje progonitelje – usporavala sam, skretala u naizgled slijepe ulice, preskakala kanale i provlačila se kroz uske prolaze, sve bezuspješno. Nisu se dali prevariti, poznavali su ovaj grad jednako dobro kao i ja, možda čak i bolje. Ipak, ja nisam odustajala, jer sam znala da mi nema spasa uhvate li me.

Znala sam da ću gadno požaliti to što sam se spetljala s njim. I upravo to se i dogodilo. Ako ništa drugo, barem sam nešto naučila iz svoje pogreške.
Razmišljajući o njemu, nisam shvatila da sam ušla u slijepu ulicu dok se nisam našla pred njezinim krajem, a iza sebe začula i predobro poznate korake, od kojih mi je srce još jače zalupalo. Stjerali su me u stupicu i znali su to. Povlačila sam se dok za leđima nisam osjetila hladnoću kamenog zida – kraja ulice. Poznate sliuete su mi se približavale i polako sam gubila svaku nadu.
A onda mi je pogled, uslijed mahnitog pretraživanja ulice, pao na siva željezna vrata, koja nisu bila do kraja zatvorena. Zgrabila sam priliku, uletjela u prostoriju iza vrata i zatvorila ih najtiše što sam mogla. S olakšanjem sam odahnula čuvši poznati zvuk zaključavanja – vrata su se izvana mogla otvoriti samo pomoću ključa, a bila sam sigurna da ga nijedan od njih nije imao.

Kada mi je srce prestalo luđački udarati, osvrnula sam se po prostoriji u koju sam dospjela. Police su oblagale svaki slobodan komadić zida, a jedan dio njih je izgledao kao čitava tvornica papira – paketi papira za printanje, hrpe raznobojnih post-it blokića, blokovi uplatnica i isplatnica, svežnjevi poštanskih markica i koverti. Na drugom zidu police su bile ispunjene pisaćim priborom: bilježnicama i blokovima mahom sa spiralnim uvezom, magnetićima, kredama, magnetnim panoima minijaturnim verzijama zelenih školskih ploča. Pod je, začudo, bio prazan i blistavo čist.
Bilo mi je jasno da se nalazim u nekom spremištu, ali nisam imala pojma što se nalazi iza ulaznih vrata tog spremišta, koja su se nalazila nasuprot onima kroz koja sam ušla. Prišla sam tim vratima i oprezno naslonila uho na njih. Isprva nisam ništa čula, no onda se začuo zvuk veoma sličan lepetu krila. Mnogo, mnogo krila. Kako sam znala da u gradu nema zoološkog vrta koji ptice drži u zatvorenom prostoru, ništa mi nije bilo jasno.

Slegnula sam ramenima, pokušala otvoriti vrata i, na svoje iznenađenje, uspjela. Međutim, ono što mi je, s druge strane vrata, zvučalo kao lepet krila, zapravo je bio lepet stranica knjiga. Zaprepašteno sam stajala u stražnjem dijelu gradske knjižnice. Prizor, u koji sam gledala otvorenih usta, izgledao je kao scena iz ekranizacije nekog fantasy filma: stotine svijeća su lebdjele zrakom, knjige su izlijetale sa svojih polica (nijedna okrznuvši plamen svijeća), zaustavljale se nekoliko desetaka centimetara od poda, a iz njihovih stranica izlazili su likovi. Isprva su svi bili od papira, sa redcima slova i mrljama od tinte po tijelu, ali samo nakon nekoliko koraka po drvenom podu knjižnice, bjelina papira i slova nestajali su, a zamjenjivali su ih odjeća, obuća, lica i kose. Malo po malo, svaki je lik poprimio izgled kakv mu je, u knjizi, dao njegov ili njezin tvorac.
Kada me prošao početni šok, malo sam bolje promotrila likove . i imala što vidjeti. Iznad polica su letjele vile, harpije, pegazi i sirene (te ostala fantastična leteća bića kojima nisam znala imena), po policama su se verali gnomovi i krilati majmuni, podom su trčkarali patuljci, fauni, satiri i ostala bića iz bajki, legendi, mitova i fantastičnih romana. Upala sam na fantasy odjel knjižnice. Odmah mi je napamet pala jedna legenda, koju sam čula tako davno da je se uopće nisam mogla sjetiti, ali sam znala da govori o zbivanjima u knjižnici kada se njezina vrata zatvore.

Mislila sam da me, u toj sveopćoj pomutnji, nitko nitko od magičnih bića nije primjetio, no prevarila sam se. Prišao mi je jedan kentaur – mlad, golobrad, riđe kose.
„Što jednu ljudsku djevojku dovodi u knjižnicu u ovo doba?“, upitao me blago, valjda se bojeći da će me preplašiti. Ipak je bio polu čovjek- polu konj i visok dva metra. Uzdahnula sam.
„Bijeg.“, odgovorila sam jednostavno.
„A kako se zoveš, djevojko u bijegu?“, upitao me.
„Natalija. A ti kentaure, koji si sišao sa stranica, pretpostavljam, neke od narnijskih Kronika?“, odvratila sam mu.
„Rien mi je ime. I u pravu si, Narnija i njezine šume moj su dom.“, potvrdio je moju pretpostavku, a onda nastavio: „Od čega bježiš, Natalija?“
„Ne bježim ja ni od čega, Rien. Bježim od nekoga.“, odgovorila sam mu prilično neodređeno, jer se nisam htjela vraćati na te događaje.
„Što si tom nekom učinila, pa da od njega moraš bježati?“
„Ništa. Ali zato netko drugi jest. Znam tko i znam zašto je baš mene za to okrivio.“
„Smijem li znati o čemu je riječ?“, pitao je znatiželjno, ali ipak suzdržano.
„Nije važno... Već ću ja nešto smisliti, izvuć ću se ja iz te situacije... nekako.“, odvratila sam mu, a onda upitala nešto što me kopkalo od trenutka kada sam ušla na fantasy odjel knjižnice: „Što se ovdje događa?“
„Zar nikada nisi čula za legendu o noćima u knjižnici?“, začuđeno me pogledao.
„Jesam, ali je se ne mogu sjetiti.“
„Kada se svjetla ugase, a vrata knjižnice zaključaju, likovi silaze sa stranica knjiga i postaju bića od krvi i mesa. Tek kada se ključ ponovno okrene u bravi, likovi se vraćaju u svoje knjige.“ Potvrdno sam mu kimnula – to je bila legenda koja mi je pala napamet, koje se nisam mogla sjetiti.

„Cijela legenda je istinita, od prve do posljednje riječi. Netom prije nego što knjižničari ponovno otključaju vrata, mi ćemo se svi vratiti u knjige iz kojih smo izišli. No, danas smo se skupili s razlogom. I to vrlo važnim razlogom.“, objasnio mi je.
„Koji je razlog?“, naravno da sam upitala. Umjesto odgovora, prinio je usnama rog, koji je čitavo vrijeme držao u ruci, i snažno puhnuo u njega. Nekoliko trenutaka potom kaos se smirio, buka utišala, a on me poveo u sredinu kruga koji su ostali likovi napravili.
„Braćo, sestre, prijatelji. ovo je Natalija, koje je spas od svojih progonitelja pronašla upravo ovdje, u našem odjelu knjižnice. Razlozi njezinog bijega nisu važni. Važna je činjenica da nam ona, možda, može pomoći.“ Upitno sam ga pogledala.
„Postoje neki ljudi, koji redovito dolaze u knjižnicu, a koji žele da se čitav ovaj naš fantasy odjel uništi. Spali, da budem precizna.“, počela mi je objašnjavati jedna vila. „Ti ljudi tvrde kako su naše priče protiv kršćanstva, kršćanske vjere, Boga, Isusa, svetaca... Govore kako trujemo djeci umove svojom magijom i kako ih ničemu dobromu ne učimo.“, dodala je razlog, a onda počela nešto nesuvislo mrmljati (da ne kažem psovati) na, preptostavila sam, vilinskom jeziku. Svi ostali likovi su ju pokušali umiriti, ali bezuspješno.
„Znaš li, možda, kako je utišati?“, bespomoćno me upitao Rien. Kratko sam razmislila i na um mi ja pao stih jedne pjesme te sam odlučila pokušati.
„Muči vilo, mukom zamuknula!“, odlučno sam joj rekla, na što je ona isti čas zašutjela. Likovi su mi kratko zapljeskali, a meni je napamet pala ideja kako bih mogla spriječiti uništavanje svih tih predivnih knjiga.
„Imam ideju kako bih vam mogla pomoći.“, rekla sam čim sam tu ideju malo razradila u glavi.
„Reci.“, Rien je odmah pristao. Uzdahnula sam.
„Od sljedećeg tjedna počinjem raditi u knjižnici kao praktikantica. Rečeno mi je da ću raditi na svim odjelima, ali njaviše na odjelu fantazije, jer je taj odjel najmanji i zahtjeva namjanje posla, tako da ću uspjet naučiti sve što trebam.“, počela sam. „Ako su ti ljudi, o kojima govorite, redoviti ovdje, sigurno ću ih, tijekom sljedećih mjesec dana, viđati ovdje barem jednom-dvaput tjedno. Prema tome, imat ću puno prilika uvjeriti ih da fantazija nije ništa loše, dapače.“, dovršila sam. Rien mi je odmah počeo davati naputke kako bih to trebala izvesti, no zaustavila sam ga:
„Znaš, Rien, netko je jednom rekao „Ne uči kolovođu kolo da povede, ni zavodnicu kako da zavede.“ Znam šta radim, ne brini, neće mi bit prvi put da tvrdoglave uvjeravam u nešto. Ipak, činjenica je, da nema mašte, ništa što danas poznajemo ne bi postojalo. Na tu kartu ću igrati pred dotčnim ljudima. I netko od nas će na kraju popustiti, a jamčim vam da to neću biti ja.“, završila sam odlučno.
Nakon što sam im potanko objasnila svoj plan, likovi su nastavili svoj uobičajeni organizirani cirkus na fantazijskom odjelu knjižnice. Ja sam se šetala između polica i razgovarala sa svakim po malo, polako shvaćajući da, između mene i tih likova, nema toliko razlika, ili barem ne onoliko koliko sam u početku mislila. I oni su ponekad bili neshvaćeni, baš kao i ja.

Noć je brzo prošla, a kad je kroz prozore na drveni pod knjižnice pala prva zraka Sunca, znala sam da moram otići. Neće proći više od sat vremena prije nego knjižničari ponovno otključaju knjižnicu, a objašnjavanje mog prisustva bi predugo trajalo. Pozdravila sam se sa svim likovima iz knjiga, koji su se polako počeli vraćati na svoje stranice. Ušla sam u spremište i nasmiješila se pri pogledu na zalihe papira i pisaćeg pribora. Otvorila sam vanjska vrata knjižnice, izašla van i zatvorila ih. Duboko sam udahnula jutarnji zrak i konačno shvatila zašto sam se čitav život osjećala toliko drugačijom od drugih.

Oznake: prica

30.09.2013. u 21:48 · Penny for your thoughts? (6) · Isprintaj · #