Circle of Snakes

Evo javljam se samo da znate da sam živ, i da pišem koliko stižem od mature. Sutra ujutro imam stručne predmete, pa ću imati više vremena za pisanje. A dotad ću vam stavit ove dvije pjesme od "Mrtvih Gaća" iliti "Die Toten Hosen". Super bend i ove dvije pjesme su mi jako drage. Vidimo se!








Sa strane imate tekst, pa ko razumije njemački neka se oduševi! Meni su super!

Nebo, odavno nije plavo. Crni, teški oblaci su se nadvili nad zemljom, sporo se vuku iznad planina, i šuma što su odavno izgubile zelenilo i život. Nisu to oblaci kiše. To su oblaci smrti. Oblaci nastali od paleža kuća, od eksplozija, gorućih leševa. Oblaci puni smrada i sramote.
Na rijetkim mjestima se probija sunce. I u dugim ravnim zrakama pada na sirovo tlo. Na tim mjestima di se sunce probija, nebo je smeđe boje. Čovjek nebi znao reći dali je to lijepo ili ružno. Iz daleka izgleda unemirujuće ali lijepo. Kad čovjek sazna od čega su sastavljeni oblaci, onda je samo unznemirujuće. Plavo nebo, po kojem su letjele ptice i plesali bijeli oblaci, postalo je crno polje puno smrti, po kojem plešu zrake sunca.
Tlo je samo suha zemlja. Po kojem su razni rovovi, udubine od eksplozija, krhotine metala, kotači, crni leševi, svježi leševi, dijelovi ruku i nogu. Na rijetkim mjestima di se nalazi drvo, ono je oguljeno svakog života, samo crne grane koje beživotno vise, ponegdje je srušeno, spaljeno.
Kraj svijeta. To je prvo što bi čovjek pomislio. Kraj svijeta.
Smrt se vuče zrakom. Težak je i zagušljiv. Na otvorenom smo. Ali nemože se disati.Smrad leševa, iz kojih se još dimi, šire smrad. Slika užasa, straha i očaja. Jedino smrt je tu lagodna. I ona se vuče zrakom. Tiho, nitko ju ne vidi, ali svi osjećaju da je tu. Nema nikog da ju osjeća. Jer je ona zavladala. Smrt...
Na toj suhoj zemlji, izmučenoj od mržnje i borbe, nalaze se dvije lokve krvi. Obe iz svježih leševa protekle, namaču ovu suhu zemlju.Jedna je protekla iz grkljana, druga iz odrezanih ruku.
- Hej, napokon da sam našla nekog. - kaže ova iz grkljana ovoj iz ruku.
- Da, i meni je drago. Uplašila sam se da nema nikog. - odgovori joj ova iz ruku.
Našli su se tako, te dvije lokve krvi. Ponekad iz njih izbije mjehurić, dok ih još lakše upija izmučena zemlja. Izmučena, od mržnje i granata. Ponegdje obaviju neku travčicu, na nekim mjestima, gdje ima trave.
- Odkud si ti? - upita krv iz grkljana onu krv iz ruku.
- Ja sam od ovog što nosi tamnozelenu košulju. - odgovori joj krv iz ruku.
- Ja sam iz ovog što ima sivu.- kaže na to krv iz grkljana.
- Čekaj, zašto su onda pucali jedni po drugima? - upita krv iz ruku.
- Nebi znala reći...- odgovori joj krv iz grkljana.
Tako su stajale u tišini te dvije lokve. U tišini. Zbunjene. Ne razumiju razloge zašto su morali napustiti svoje stanište.
- Kako si ti izašla?- upita krv iz grkljana onu iz ruku.
- Svezali su mu noge bodljikavom žicom. Nakon što su ih skupili puno na jednom mjestu. Ne sjećam se u detalje. Ali znam da su se smijali. Spominjali su pičke. Šta su li to pičke? -
- Ne znam šta su to pičke. -
- Uglavnom. Jednog po jednog su odnosili. Moj vlasnik je ostao zadnji. Pitali su ga šta želi. On je plakao samo zazivao majku. Prvi puta da sam srela suze. Dosta su ljubazne. Upila ih je zemlja, koji metar sjeverno odavde...-
- Di je sjever?- upita ova iz grkljana.
- Ne znam. Jeli bitno? Nema ih više.-
- Pa kako ne znaš, a rekla si da su sjeverno?- upita lokva zbunjeno.
- Hmmm - ispusti druga lokva zamišljeno, usput ispuštajući dva mjehurića. - Ja samo oponašam ono što čujem od gospodara. Često je to govorio. Sjeverno odavde. Ali jeli bitno di je sjever? Suza više nema.
- Da, u pravu si. Ali zanimame šta je tamo sjeverno... Šta se onda desilo?-
- Opet su spominjali pičke. Pa potom i jebanje. Svezali mu noge. Iskopali oči. Strašno je bilo. Krikove neću nikada zaboraviti. Potom su mu rekli neka puže prema slobodi. Svezanih ruku. Oči su mu bacili u onu stranu di je puzao. Rekle su mi to. Sreo sam ih dok sam tekla iz njegovih ruku.
- Di su one sada? -
- Nema ih. Mrtve su kao i moj vlasnik. Oči nemogu be vlasnika.
- Da li mi možemo bez vlasnika?-
- Nemožemo. I mi ćemo umrti. Sve odumire, prije ili kasnije.-
- Zašto moramo ovako nestati?-
- Ne znam...-
Opet su šutili. Vrijeme je sporo teklo u ovom djielu, lišenog života. Sve je izgubilo značenje sada, pa čak i vrijeme.
- I kako to da ti je gospodar izgubio ruke?-
- Rekli su mu da puza prema očima i slobodi, onako, svezanih nogu. I tako je gospodar puzao, jer su mu prijetili da će ga strijelati ako to ne učini. I krenuo je on, dok zemlja nije pukla, i odvalila ruke, pa sam ja mogla teći.
- Zemlja je pukla? Kako to da je zemlja pukla?-
- Ne znam, valjda joj je bilo dosta mučenja. Puzao je, samo je napravilo klik, i puklo je. Gospodar se strašno derao. Dok ga nisu strijeljali. Ušutio je. Ja sam onda tekla dok su se ostali smijali.
- Klik?-
- Klik. Klik pa bum. I ostao je bez ruku. A imao ih je čitav život. Došao je ovamo samo da ostane bez ruku...
- I života.-
- Aha...-
Nebo je postalo smeđi plašt. Valjda iza onih crnih oblaka zasja jače sunce, pa rasvjetli ove oblake. Nebo je bilo smeđe boje. Nebo je bilo govno. Kraj svijeta?
- A ti? Kako si ti protekla van?- upita krv iz ruku onu iz grkljana.
- Bila je noć. Ili dan, ne razlikujem to više. Gospodar se odmarao, pa je valjda bila noć. I dok su tako ležali pala je zvijezda!
- Zvijezda je pala?-
- Aha - odgovori joj krv iz grkljana.- Prava zvuijezda! Kada je pala na zemlju, puče sve na sve strane i obasja nas svjetlost. Potom su došli u tamnozelenim košuljama. Neke su ubili, a mog gospodara nisu, jer je dizao ruke prema nebu i derao se da se predaje. Svezali su ga i odveli i svoj logor. Tamo mu nisu davali hranu po nekoliko dana, a vodu je pio samo iz posuda di pišaju.-
- Pije pišolinu?-
- Ma ne! Samo ju isprazne, i onda napune vodom. U jednu ruku pije pišolinu, sigurno ostanu kapi. I tako su ga držali čini mi se cjieli jedan tjedan. Potom su sve praživjele poredali i tjerali ih da pješaće dugo. Dok su se oni vozili i odmarali, ako bi neko pobjegao iz reda hladnokrvno su ga upucali. Zato se moj gospodar držao reda. Jedne noći, dok su spavali, samo su došli i jednog po jednog zaklali kao životinje. Bilo je strašno, dobacivali su jednom drugom šale, dok su klali žive ljude. Žive, koji imaju život, koji imaju povijest svoju, koji imaju sjećanja. Dok se krvnik približavao, kroz mog gospodara su prolazila sjećanja.-
- Znam taj lijepi osjećaj...- prekine krv iz ruku.
- Da, znam. Prolaziš mu kroz prsa, a neka toplina te obavije! I u sebi je rekao kako su mu suze vruće, čuo sam te riječi kako odjekuju u njemu. Kada mu se približio u sebi je rekao "Volim te zauvijek, mo..." i nije dovršio. Oštrica mu se zabila u grkljan. Ja sam tekla van, i on se gušio. Grkljao je u svojoj rođenoj krvi. U očima sam mu vidjela bol. Ali ne onu tjelesnu, nego duševnu. Znaš, on ti ima neku ženu, koju jako voli. I boljelo ga je što ju napušta.
- Jadan.- kaže krv iz ruku.
- Da, bilo mi ga je tako žao. On je zaklan kao životinja, lišen ponosa i sreće. Izgladnjeo i bolestan. U zadnjim trenutcima je mislio samo na nju. A šta je tebi? Nešto mi izgledaš loše. - upita krv iz grkljana.
- Loše se i osjećam - odgovori krv iz ruku dok ju je zemlja upijala. - Bolesna sam, došlo je vrijeme za moj odlazak.
- Nemoj me ostaviti samu! Šta ću sama ovjde? - uzbuđeno progovori krv iz grkljana.
- Moram, ne mogu ništa učiniti. - reče ona.
- Mislila sam da ćemo zajedno proći kroz ovo. - tužno će krv iz grkljana.
- I ja sam mislila, ali nije tako... Nastavi bez mene... Mora... mor... Nemoj... nemoj se ljutiti... - su bile zadnje riječi krvi iz ruku. Protekla je ona tako u zemlju. Nestala besmisleno kao što su i svi ovi mladići.
Krv iz grkljana je sada sasvim sama. Bez ikoga. Na ovom velikom bojnom polju. Punog prljavštine, smrti i tuge. Ostala je neko vrijeme sama. Niti sama nije znala koliko. Da li je proteklo jedan dan, ili tjedan. Kada si sam vrijeme je nebitan faktor. Besmislen je kao i ljubav i mržnja i sve ostalo. Kada si sam, onda si vakuum.
Lokva je nestala sama u zemlju. Kao što je došla na ovaj svijet, tako je i otišla. Nije se ljutila na drugu lokvu, znala je da je ta lokva starija i da ona ne može tako dugo izdržati bez gospodara kao ona. Nije se na nikog ljutila. Samo je nestala sama. Nije čak niti ostavila trag. Dok je zemlja upijala zadnje kapi ona je samo razmišljala o sjećanjima. Kako su ona zapravo najveća prevara. Na trenutak se zamisliš da si opet sa voljenom osobom. Prođeš jedan trenutak, gdje ti je bilo lijepo. Ali to prođe. Jer je sjećanje samo sjećanje. Nije stvarno. Samo sjećanje. Samo tuga. Tuga za prošlim vremenima. I tako ode zadnja kap.
Crni oblaci su propustili sunce na ovo bojno polje. Polje puno smrti i tuge. Smrt je ponosno prošla svojim poljem. Dok je sunce opeklo zemlju. Prvi puta su se oblaci razišli nakon dugo vremena. Ali to samo nakratko. Ubrzo se ta rupa popunila. Pa su samo rijetke zrake sunca grijale zemlju. Kao prije. Nema ničega na tom polju više. Sve je nestalo. I smrt je otišla. Do drugog polja, gdje se besmisleno kolju. Gdje se isti ljudi kolju. Ista nakupina krvi i mesa. Kolju se samo radi različitih košulja.
Sve je nestalo, samo je sjećanje ostalo...

Evo, samo da se nečudite što me nema. Trenutačno sam na jarunu i uživam. Nove priče stižu u ponedeljak, eventualno utorak. Ajde, ako je ko na jarunu vidimo se , ako ne onda se čujemo kada objavim priču! Živjeli!

nemojte ovom dati ikakvo značenje. Ovo je samo ispušni ventil, Ne znam di bi, pa reko na blog ću. Popizdit ću. To je to. Lagano idem ka rubu di nema povratka. Pitanje vremena je kada ću skrenuti s uma. Sve zbog toga što volim. Oni ljudi što najviše vole, oni i najviše pate. Suze bi van. Ali im ne dam. Ne želim da teku. jer to će biti moj poraz. A najrađe bi plakao. A opet, ne znam zašto. Previše sam to radio u životu. I to nema više smisla. Sve se više volje se siše iz mog života. I samo je pitanje kada će zavladat vakuum. I kad ostane vakuum, svi znate što preostaje. Bit ću samo ljuska. jebena ljuska.
Što je najgore, to je sve zbog osobe koju najviše volim na svijetu. Za koju bi sve dao. Za koju sam spreman umrijeti. Zbog nje se sada osjećam kako se osjećam. kao smeće. kao izrod neke kurve, koju otac ne želi, a kurva je svoj izrdo odbacila. Da. Baš tako. I još gore. Teško je opisati ovaj teret u mojim prsima. Ne želim živjeti. nemogu više podnjeti ovakve patnje. kako je teško biti mlad, biti mlad a tako star. Potpuno znam značenje tih riječi. Prokleti živote.
Ništa. Hvala vam što ste me saslušali. A ako se neko od vas vjeruje, i ako se moli Bogu, spomenite me se u molitvama. Neka mi da snage. Jer ne znam odkud bi ju drugdje dobio...

Vaš Jakov, patnik.

Napomena: Ovo je nastavak od "Izakove riječi" i "Assouf i ljubav". Uživajte!


To je bila moja odluka. Moja prokleta odluka. Pa zašto sada plačem? Zašto sada od suza ne vidim pod po kojim hodam? Zašto me ljudi moraju gledati kao nekog luđaka? Da li je bila moja odluka?
Sada se možda negdje budi, dosad je možda skužila da me nema. Sada možda plače, a možda i ne, možda joj to i odgovara. Da li je to sad bitno uopće? Važno je da sam ja opet na dnu. Jesam li se ikada uzdigao s dna? Mislim da nisam. Ona je bila tu samo da dignem pogled s njega. Ali na dnu ću viječno ostati. Jednostavom sam rođen za dno. Jedina zanimacija s dna mi je gledati sreću drugih ljudi, ali nikad biti i sam sretan. Moj jebeni život.
Čudno je, ljudi uvijek misle da je to neka teška odluka, da se do nje dođe dugim razmišljanjem, ali mogu vam reći da nije tako. Brzo se dođe do odluke, i brzo se počne planirati realizacija. kad je čovjek na dnu, ta mu je odluka najlakša. I tako je došlo do te odluke, odluke da se ubijem.
Čemu uopće da živim? Ona će živjeti s drugim, moja djeca, za koja sam već smišljao imena, koje sam već vidio kako ih šetam rivom, nikad neće biti rođena, jer su očito tuđa djeca više vrednija od mojih.
Ali, ne tražim previše. Samo jednu osobu s kojom mogu provesti život. I našao sam to u njoj. Pa zašto se mora toliko prepreka pojavljivati? Zašto se to nemože glatko realizirati, glatko kao smrt u koju klizim? Što je najgore, neću biti zapamćen, kao Jesenjin ili Cobain, ostati ću samo statistika, ljudi će žaliti za mnom nekoliko tjedana i to je to. Kao da i nikad nisam postojao. Nemam djece da me pamte, nemam ni neka velika djela, pa da me pamte po tome. Padam u crno more zaborava. Crno more zaborava, bar mi se jena želja ostvarila...
Kako ovo razdire u prsima. Bol je nepodnošljiva, kakva god smrt bila, bit će lakše nego slomljeno srce.
Smrt sam si isplanirao ovako. Najprije idem odspavati. Ipak moram bit odmoran, pa da na autopsiji utvrde da sam bio zdrav i jak. Potom idem popiti koju čašicu Jack Danielsa da ubijem slomljeno srce. Tremu od smrti nemam, nemože biti puno gora od ove situacije u kojoj se nalazim. A sada se dvoumim oko načina smrti. Ako se idem bacit pod vlak onda će mi tijelo biti smrskano, pa zašto onda odspavati radi autopsije? Pištolj nebi mogao nabaviti, niti njim rukovati. Mada nije ni tako teško rukovati s njim, ali ako si već pucam u glavu nebi volio sjebati neku sitnicu. Da se objesim? To mi se čini primamljivim, i na to sam na kraju pristao. Otići ći negdje uz obalu, do nekog drveta, razrezati vene, pokušati nešto napisati s krvljom, pa onda se objesiti. Je malo patetično, ali bar ću otići ću u stilu, kao jedan od najvećih pjesnika. Otišao sam do nekog parka, skroz izgubljen u gradu moje voljene, i legao na klupu te zaspao. Tijekom dana su me radi raznih prigoda budili, tako da sam se morao premještati s klupe na klupu, ali nije bilo tako strašno. Ne želim sada raditi ljudima scene pa da me tako pamte. Zar nije samoubojstvo isto scena? Nije bitno.
Kad je bio zalazak sunca prišao je neki starac do klupe na kojoj sam spavao. Sjeo je do mene i probudio me.
- Ustaj brate! - kaže on meni.
Kad sam se nekom mukom sjeo, odmjerio sam ga pogledom. Bio je to već postarij gospodin, jako kratke sjede kose. Jako kratka, iz daljine bi se reklo da je ćelav. Bio je neobrijan, i zaudarao je po rakiji. Ali nije bio pijan. To mu je valjda ostalo od ranije. Bio je u crnom kaputu, prašnjavom iz kojih su virile boce. Na nogama je imao stare, već izgažene kožne cipele, koje su izgledale kao da će se svakoga časa raspasti.
- Ustaj ljudino, dosta je kasno. - kaže on meni.
- Ma, meni je i rano. - kažem dok sam gldo u zalazak sunca, koji se slabašno probijao kroz grane stabala u parku. nebo je krvavo crveno. Krvavo da boli. Zalazi sunce, zadnji put.
- Šta je, izgleda kao da ćeš umrt! - kaže mi gospodin, pomalo strogo.
- Gospodine dragi, ja neću umrti, ja sam već davno umro.- odgovorim mu.
- Onda imamo nešto zajedničko!- kaže mi - ajmo to prosalvit! - i izvadi bocu vina iz unutarnjeg džepa kaputa.
- Živjeli! - kažem mu, sav sretan, jer počinje gušenje boli.
- Kako?- odgovori mi i galsno se nasmije.
Nakon dubokog gutljaja dade mi bocu, pa reče:
- Jebote, ti si meni dosta mlad za takve stvari, mislim na klošarenje i slično.-
- Tako mlad - kažem mu - a tako star! Baš je teško biti takav. A što je najgore, uopće se ne trudim da budem takav!
- Heh, istina. Znam kako ti je. - i poče šutke gledati u svoje cipele.
Promatrao sam ga jedno vijeme, pa sam uzeo nekoliko gutljaja vina. Za klošara, on ima začuđujuće dobro vino, pa sam stoga uzeo još nekoliko gutljaja.
- Ide to tebi, bit će da ti se nešto gadno dogodilo.
- Aha, i je. Ostao sam bez srca svog. - odgovorim mu, samosažaljevajuće.
- Ja se niti ne sjećam kako je to imati srce. Davno je to bilo. Kada sam ostao bez njega. Otišao sam od jedine žene koju volim, da bi njoj ljepše bilo, da nebi bila siromašna sa mnom. I ja sam postao siromah samo zato što je nema. Bilo je to davno, davno, niti otac ti se još tada nije rodio.
- I kako ste to izdržali? Bez nje? - upitam ga.
- Pa i nisam, vidiš kakav sam! Otišao sam u Beč, da bi se tamo školovao, ali od muke sam se samo propio. Kada sam se poslje 7 godina vratio ovdje imala je već djecu s nekim drugim. Sreo sam ih na rivi kad su se šetali. Ona mene klošara nije prepoznala, naravno, ali ja sam nju. Nije izgubila niti imalo od svoje ljepote, a ja sam tada već bio starac. Mogu se zakleti da je to djiete ličilo na mene. Jabo me pas ako nije imalo moje oči.- i brizne u plać.
Kad je on počeo plakati, meni su odavno tekle suze. Ne zbog njegove priče. Nego zato što sam se sjetio svojih fantazija o našoj djeci. Mali Tin, kako se gega za mnom dok se šetamo parkićem, malu Doru dok ju držim za rukice dok se uči hodati. Nikad neće postojati. Mrtva su. A tako ih volim.
Nebo se već osulo zvijezdama kada smo mi pili rakiju što je on izvadio iz drugog džepa. Zvjezdano nebo me samo podjetilo na nju. Jer ona je tamo gore. Anđeli tamo gore spavaju. Ispričao sam mu svoju priču.
- Nemoj odustati! Jebote, nemoj završiti kao ja! Sjebat ćeš si život!
- On je već sjeban! Ne razumijete, previše ju volim, i baš zato što ju toliko volim moram ju pustiti!
- Zajebi ti tog mutnog konduktera!-
- Strojovođa!-
- Ma svejedno mi je! Nek on sebi trabunja šta oće, ti idi za njom! Ja ti kažem, nečeš nikad prežaliti u životu!!
- Imate pravo, idem odma do nje! Šta mi je uopće bilo?-
- Tako treba, samo se malo otrijezni! Nemoj takav doć pred nju, nećeš joj se svidjeti ako si pijan.
- Hvala vam puno! Kako se uopće zovete?- pitam ga i ispružim mu ruku.
- Ja sam Augustin, drago mi je. - kaže mi on do smo se rukovali.
- Ja sam Jakov, i idem do svoje drage! Vidimo se! -
- I tako oživje mrtav čovjek.- reče on dok sam odlazio.
Naravno, niko nije oživio. Otišao sam u neki dućan, što radi do kasno u noć, kupio sam tri žileta, i jedno uže, bilo je tanko, i moglo bi puknuti, ali i ako pukne, vene su dovoljne za poštenu smrt. Prodavač nije ništa posumnjao, zacijelo ne čita Jesenjina. Dok sam izlazio iz dućana, sjetio sam se kako su ga tada ljudi masovno pratili u smrt, te sam se nasmijao. Nakon toliko godina, još ima utjecaja! Nedelja navečer, savršeni dan za odlazak! Može li mi biti lijepše u životu? Naravno da može...
Naravno, ja naletim uvijek na prepreke, pa tako i sada. Naletio sam na one što su me dva puta hjteli istući. Bilo ih je petorica, od kojih je jedan imao pflastere po licu. Taj je zacijelo dobio bocom onda.
- To je onaj! Ubij ga!- prodero se.
Krenuli su na mene. Kad su trčali prema meni, činilo se kao u slow motionu, bilo mi je svejedno, neću bježati. Čak ću i ostati. Prepustio sam se udarcima kao kada te kiša iznenadi. Niti se ne potrudiš otić u zaklon. Već samo digneš lice ka nebu, i pustiš da te kapi obuzmu. Tako sam se ja prepustio udarcima. Bili su tupi i nisam ih osjetio. Kao da preko filtra dolaze do mene. Na podu sam prekrio lice rukama, i skupio se. To je sve što sam napravio. Dok sam bio tako na podu, samo sam razmišljao o njoj. O njenoj kosi, koja viori u vjetru, dok kroz nju prolaze zrake ssunca. Pa njen osmjeh, kao u magli dalek, kako me bodri. Onaj trenutak kada me prvi puta poljubila. I najljepši od svih. Kada sam od nje čuo da me voli. U čitavom mojem životu nije bilo nikog zbog kojeg sam se ja osjećao posebno. Do nje. Ona je moj život učinila vrijednim življenja, i sada si ga oduzimam. Padaju po meni udaraci jedan po jedan. Gube se umeni, kao da ih i nema. Ne osjetim ih uopće. Nemam bolova kad mi je ona u mislima. Kao kad sam imao upalu uha, pa kada sma razgovarao s njom. Bol je nestala. Ona je jedini lijek što trebam u životu. Ona je jedini što trebam uopće u životu. Pa zašto ja odlazim? Zbog onih gluposti koje mi je rekao Izak? Ne, ne dolazi u obzir. Taj stari konj nema pojma, idem ja po svoje srce!
- PRESTANITE!- proderao sam se, naglo ustao u zamahnuo na prvog šakom, kada su dvojica krenuli prema meni, ja sam se malo odmakeo i jednog po jednog odalamio šakom u glavu. Odjedanput sam znao sve, i tuć se i gdje treba udaraati, i kako se odmaknuti udarcima. Imao sam snagu, sve. Pa imam nju!

Već je pola sata od tada prošlo, malobrojne modrice koje imam ne bole me. Imam samo nju na mislima. Nju, Tina i Doru. Ljubavi moja, stižem najbrže što mogu.
Zaustavi me jedan policajac. Samo je iza ugla ulice projurio i iskočio iz auta, kao da sam masovni ubocija. A imam još samo nekoliko metara do njene kuće, pa već vidim njenu ulicu. Začudio sam se kada sam vidio da je policajac zapravo Izak.
Uperio je pištolj u mene i rekao da stanem.
- Stani! Stani ili pucam!- vikne on.
- O čemu ti pričaš? Odkud sad ti? Odkud ti ta uniforma? Pusti me da prođem!
- Neideš ti nikud! Ti se samo lijepo okreni, i odi u Zagreb ili se ubij ili šta god si planirao! Ali ovuda nećeš proći!
- Odkud ti znaš... ma nečeš me ti spriječiti!
Krenem prema njemu, a on ispali hitac upozorenja koji prođe pored mene.
- Stani rekao sam!-
Ljudi su počeli izlaziti na ulicu da čuju buku. ja sam pogledom odma tražio nju.
- Nije ti ona tu! Ona ti je već kod drugog!
- Lažeš! Znam da lažeš, ne znam šta hoćeš, ali mene nećeš sjebati, nju mi nećeš oduzeti, ko si ti uopće?
- Ja sam sumnja! Ja sam društvo što vas osuđuje! Ja sam zdrav razum u ovo j priči! Takva veza nemože opstati! Takva ljubav nije pravilna!
- Misliš? Ako nije pravilna, zašto sam onda zaljubljen?-
- Ne znam, valjda si poludio ili tako nešto!- odgovori on zbunjeno.
Napokon sam ju vidio, izašla je na ulicu. Tamo ona stoji cjieloj svojoj lijepoti.
Krenem prema njoj, al me prekino Izak:
- Upoznali ste se na internetu, živite u različitim gradovima, nije valjano! Takva ljubav ne valja! Kako će te to održati?- upita on, već je spustio pištolj.
Zagledao sam se u njegove zelene oči, za koje sam siguran da su prije bile i plave i semđe.
- Izak, tko god te poslao, reci im da nisu računali na mene! Ja sam faktor nepredvidivosti!
- Kako ćeš ti to izdržat! Nećeš nikada izdržati!
- Izdržat ću, zato što ju volim. Više od bilo koga na svijetu, BILO KOGA! Više od oca, više od majke, više od brata i više od svakog prijatelja! Kada je bila bolesna, molio sam boga dragog da prenese njene patnje na mene, pa da ja patim umjesto nje. Što se i ostvarilo sa upalom uha! Ne kažem da će mi biti lako, ali naći ću načina. Previše ju volim da bi odustao od nje. Ti to ne znaš, jer nikad nisi upoznao svoju srodnu dušu, a ja jesam. Upisat ću se na faks, svaki vikend dolaziti u Split, pa kasnije se i preseliti! Ja sam njen od glave do pete, i ničij drugi, odkad ju poznajem, svaki dah sam utrošio samo na to da ju volim, i da mislim na nju, i da ostvarim svoj san da živimo zajedno zauvijek! I kada sam ostao bez toga bio sam spreman umrijeti, samo tako! Bez ikakvog problema! I nemoj mi sada govoriti o nekim ljubavima i strahovima od samoće! Ja se ne bojim samoće, cijeli sam život sam, ne znam za ništa drugo! Ja nju volim, i baš zato ju neću prepustiti nikom! - na kraju sam bio iscrpljen od svega toga, ali sam još dodao:
- Ja idem sada do nje, ako očeš ti mene ubij, meni to ništa ne znači, jer bez nje ionako nisam živ čovjek.-
I krenem prema njoj. Prolazim pokraj njega i njegova auta, a on nije niti trznuo. Samo je spustio pogled i izustio:
- Da, nismo računali na tebe, stvarno ju voliš, nisi ti zacopan. - sjede u auto i ode. Ode Izak, sa tko zna kojom bojom očiju.
Odem do nje i zagrlim ju. Držao sam ju u zagrljaju ne znam koliko dugo.
- Stvarno si mislio ono što si rekao? - upita me ona.
Kako li je lijepo čuti njen glas.
- Aha, svaku pojedinu riječ. Sve je iz srca isteklo. Svaka riječ. Volim te stvarno, i bez tebe ne mogu živjeti, znam, bit će teško jedna veza na daljinu, ali ja vjerujem da ćemo se već nekako snaći!-
I dok su iznad nas bile samo zvijezde, dok sam osjetio njezin odkucaj srca. Dok sam razmišljao o tome kako sam se skoro objesio, obuzelo me nešto što sam samo osjetio dok sam s njom. Nešto što je jedino ona uspjela od svih osoba u životu mom. Nisam se osjećao sam. Zagrljaj, kao dokaz ljubavi, kao dokaz da imam nekog. Zagrljaj kao dokaz da nisam sam. I dok sam ju tako grlio, dok se nisam osjećao sam, ona je meni odgovorila:
- I ja isto, +1... -

Napomena: Ovo je nastavak od priče "Assouf i ljubav", nadam se da će vam se svidjeti, oprostite na pravopisnim greškama, ali korz ovakav tekst mi se nije dalo kroz korekturu, ali valjda će te sve uspjeti pokopčat. Ispričavam se što me dulje vremena nije bilo, ali imao sam nekih problema sa internetom, odsad imate opet i pokušat ću e3dovito izdavati svoje pričice! Živjeli!



Vidim svoj dah kako ritmički iz mene izlazi dok trčim. Torba mi na leđima poskakuje sličnim ritmom. Unutra zveckaju razne potrepštine za put, poput knige, četkica za zube i slično. U plučima je plamen, gori kao da ih je netko zapalio kerozinom. Nekako je to u ovom trenutku od manje važnosti. Od veće važnosti je da ja što prije stignem na kolodvor. Trčim možda već 15 minuta ovim tračnicama. Nikoga nema osim mene, mene i beskrajne tame.
Pazim da trčim stalno istim ritmom i istom snagom. Ne smijem u sporiti, ali ne smijem niti ubrzavati, da se nebih umorio. Sav sam mokar od znoja, pa mi je zbog toga hladno. Stao sam na tren, naslonio ruke na koljneo i dahtao kao budala od umora, i drhtao zbog hladnoće. Umor je legao na mene, jedva se držim na nogama.
Odjedanput se čini tako daleko. Mislima sam uvijek uz nju. Pitam se gdje li je sada? Da li je na sigurnom? Da li plače? Ljubavi moja...
Opet sam potrčao, tako je teško, ali kad pomislim na nju, na umor zaboravim. Sjećam se događaja u vlaku. Kako virim iz kabine, kako gledam lijevo desno, u daljini vidim obris konduktera kako odlazi u drugi vagon. Sjetim se naglog kočenja, i kako sam se razbio od zid. Sjećam se kako sam skočio u tamu, kako sam sletio u neko trnovito grmlje. I tek kada sam se toga sjetio, shvatio sam bol u rukama. Bile su skroz izgrebane, kao da me netko izšibao. Opet stanem, škiljajući očima da bolje pogledam ruke. Bol nije tako strašna, samo bi trebao nastaviti, svu bol svijeta sam spreman pretrpjeti. Za te oči... Za nju...
Da si skratim vrijeme dok trčim (i da zaboravim na umor), prisjetim se trenutka kada sam odlučio otići u Split.

Zavaljen sam u kauč ispred Tv-a. Vrti se epizoda „Seinfelda“, i nama je već drugi sat razgovora na telefonu. Jedini izvor svjetlosti je TV. Baca plavičasto svjetlo preko cijelog dnevnog boravka, pa sjene plešu svoj ples. Pričali smo osvemu i svačemu. Svakom izgovorenom riječi sam shvatio da je ona za mene. Nitko drugi, doli samo ona.
- tako te želim... – kažem joj – čudno je to. Skroz sam na tebe navikao, ne može mi proći dan a da ne čujem tvoj glas... Skroz se izgubim ako te nema.
- Tako je i meni... – odgovori mi ona – strašno te volim.
Srce mi je najprije poskočilo tada. Koliko je god ona to puta meni rekla, nikad se ne naviknem na te riječi. Nikad ih nisam čuo prije od neke cure. Nikad me niko nije volio. Odjedanput me netko voli. A tako je daleko...
- Jedva čekam da se vidimo. – kažem joj.
- I ja! –
- Iznenadit ću te možda s jednom ružom, a možda i s nećim drugim... –
- Nisam nikad dobila ružu! – odgovori mi ona ushićeno.
- E pa sad ćeš! Iako sad više nije iznenađenje. –
- Nema veze! –
- Grlit ću te cijeli dan! Imat ćeš modrice zbog mene! I neču te pustiti dok se ne budem opet ukrcavao na vlak za povratak.
- Ajoooooj, bit će mi tako teško na rastanku, plakat ću sigurno.
- I ja ću isto plakati. – odgovorim joj, ne zato što joj govorim što želi čuti, nego zato što ću najvjerovatnije i stvarno zaplakati!
- Volio bi da me sad grliš... – kae mi ona skoro skroz šapat, što me jako uzbudilo.
- I ja bi te sad grlio! Govoro bi ti nježne stvari, skorz tiho, na uho, dok mi tako ležiš u naručju. – imam tu sliku u glavi. Kako je lijepo, a čini se tako daleko...
- Kako je to lijepo. – čujem ju, skroz tiho.
- Volim te, puno, puno. Sune moje slatko, nebo mojeg svijeta... – i tako je to izlazilo iz mene. Ne zato da ju udovoljim. Jednostavno je išlo. Možda zato što je to u meni bilo sve te godine. Samo je čekalo da isprsne iz mene. Možda je to bila ta jedna osoba, za koju sam sve te godine čuvao te riječi i sada su samo tekle. Ne znam, ali trenutak je bio čaroban. Mogao bi se zakleti da sam joj osjetio dah na mom vratu. Kada sam shvatio da ona nije tu, nego da je samo njen glas, obuzme me velika tuga.
-... volim te. – To je bilo sve što je na kraju ostalo. Moglo se svesti na te dvije riječi.
- I ja tebe... – čujem ju drhtava galsa. – Želim da si tu pokraj mene, tako mi je teško bez tebe.- glas joj je pucao, i u glavi već imao sliku njenih suznih očiju. Tjera mene na plač, pa je i meni glas slab.
- I meni je teško... ali... nekako moram izdržati... kako me to razdire... – kažem sa tim drhtavim slabim glasom. Razotkrio sam se preda njom. Čuje me suznog, tužnog i razočaranog. Jesam li sad ispao salabić? Emocije su me skroz preuzele.
I taj njezin uplakan glas me nagnao na to da si kupim sljedeći dan kartu. Osjećao sam se tako slabim. Nemoćnim. Ona tamo u daljini plače, sama, tužna, a ja joj ne mogu pomoći. Ne želim biti rame za plakanje, želim ju zagrliti i sa njom plakati. Plakao sam s njom., ali je falio zagrljaj. Falila je toplina njezina tijela, otkucaji njena srca... Da, toga je falilo...

Iz sjećanja me vratilo sviranje valka, i jarka svjetlost što je prilazila meni velikom brzinom, dok ja trčim prema toj svjetlosti. Sviranje se nastavilo. Pokušao sam odskočiti. Svjetlo je bilo tako opasno blizu, čuo sam kotače, kako klize poreko tračnica. Jeli prekasno? Pokušam skočiti u stranu....
.....
.......
........
.........
.......
.....
...
...
Svjetlost mi obasjava oči. Od žarkog svijetla vidim samo obrise dvoje ljudi. Izgledaju kao vanzemaljci.
- Mrtav je...- kaze jedan od likova, muskim prodornim glasom.
- Prava šteta, šta li je radio u ovo vrijeme na tračnicama?- upita drugi, isto tako muski glas.
Jesam li? Ako ih čujem, jesam li? Svjetlost me skroz obuzela pa i ih ne vidim. Sada vidim samo svjetlost. Zar ovako završava? Mora li ovako? Šteta, prava štata. A htjeo sam s njom biti zauvijek. Djeliti istu sobu s njom, do kraja života. Dok me bude da dišem za nju. Dok me bude...
Tko bi reko da ću završiti na tračnicama? A ne u njenom zagrljaju.
Svjetlo se počne paliti i gasiti. Odjedanput počinje ići od lijeva prema desno. A onda u onim trenutcima kad prolazi svijetlost, vidim ljude u njemu. Zamišljeni, pospani, dosadni. Čujem buku, strašnu buku. Škripa. Spustim pogled i vidim kotače, tračnice, ručke, cjievi. Odjadanput shvatim da ležim pokraj tračnica. Vlak prolazi pokraj mene. Ja ležim u nekom grmlju, dok vlak prolazi pokraj mene. Gdje sam? Jeli ovo kad sam iskočio iz vlaka, ili kad sam skočio u stranu? Ne sjećam se, izgubio sam pojam o vremenu. Vraćam film, i shvatim da sam zacijelo pao u nesvijest kad sam skočio u stranu, i sjetim se strašne vizije moje smrti. Veliki kamen mi je pao sa srca, i krenem dalje. Dalje u noć, tu hladnu, beskrajnu noć...
Svjetla kolodvora su ispred mene. To mi uljeva novu snagu, i potrčim malo brže. Razmišljam o čudnoj situaciji maloprije, ne izlazi mi iz glave, kao kad imaš čudan san, pa cijeli dan razmišljaš o njemu. Čudan redosljed događaja, dali to ima neko značenje?
Dolazim na kolodvor. Tu sam prije nekoliko sati stigao u Split. Poptuno drugačiji čovjek sam bio. Bio sam čovjek u išćekivanju. Pun nade sam se okretao po kolodvoru, da vidim dali je ona tu. Bio sam čovjek pun tuge kada sam vidio da ona nije tu. Također tu sam bio kada sam odlazio. Čovjek je pun tuge kad odlazi od jedine osobe za koju bi sve dao u životu.
Kolodvor je taman i pust, hladan vjetar me obavija, a zbog znoja mi je još hladnije. Neki stari papiri plešu u vjetru, prašina se kovitla oko nogu. Nema nikog, ja sam skroz sam u ovoj igri vjetra, sjena i slabašnog svjetla javne rasvjete. I šapće mi u srcu :" Sam si, nema nikoga! Zbog čega si ti trčao!". Trznem se, naravno da nema nikoga! Nije znala, kako će li se iznenaditi kad me vidi, znojnog, prljavog i krvavog. kakvog li iznenađenja! Moram se srediti najprije, pa ju idem potražiti.
Odalzim u zahod, najobični kolodvorski zahod, slabo održavan, skučen i smrdljiv. Pogledam se u prašnjavom zrcalu, i vidim izmučenu spodobu, s podočnjacima i blatom na obrazu. Umijem se, pogledam se, nije baš puno pomoglo, ali ajde. Skinem moju zelenu Rammstein majcu sa sebe, kojasmrdi po znoju i sva je mokra. Iz torbe vadim svoju drugu majcu po dragosti, sivu dugih rukava sa orlom raširenih krila, ona će me malo više grijati. Traperice sam samo namočio i malo isčetko, kad nemam rezervene. Pogledfam se još jednom u ogledalu. Izvadim si iz kose nešto granja, lišća i kamenćića, operem zube, i još jedanput se umijem. Ova osoba već pomalo liči na mene.
Ruke su mi samo izgrebane, krv se odavno već posušila, alui opet, ne želim ovakav otići pred nju. Pitam nekog strojovođu dali imaju kakve zavoje, on me pogledao ispitivačkim pogledom i reko da imaju.
- A šta ti je bilo? Jesi ispao iz vlaka? - upita me smješeći se.
- Pa... moglo bi se reći.- odgovorim mu sa istim smješkom. - Ma, popio sam koju previše pa sam se srušio u grmlje.
- Ma razumijem, i ja sam bio takav, pričekaj me tu, sada ću ja doći s nekim zavojem.
I ode, i dok on odlazi ja sam tako gledao za njim. Bio je to čovjek strednih godina, sa lagano posjedilom bradicom, i laganim pivskim trbuhom. Hodao je pomalo smješno, brzo kao u žurbi, ali u isto vrijeme opušteno, kao da ga boli briga za sve. Kako se takve dvije krajnosti mogu naći u jednom hodu? Kakva li je on osoba, da sada se čini ljubaznom, ali da li bi ja zadržao to mišljenje da ga bolje upoznam? Sigurno je dobra osoba, jer ne bi svatko tek tako pomogao neko strancu. Možda će nešto tražiti zauzvrat. Da li se to može satznati iz njegovog hoda? Trebala bi biti neka znanost oko toga. A možda i postoji, ako postoji znanost o rukopisu, zašto nebi u hodu? Po čemu je čovjekov način pisanja važnij od čovjekovog načina hodanja?
Vidim ga kako se vraća, istim onim hodom, koji ga čini simpatičnom osobom.
- Evo ti nešto zavojai desinfekcijsko sredstvo, uzeo sam iz ormarića za prvu pomoć. - govori mi on dok mi pruža sve to.
- Puno hvala, ja sam inače Jakov. - odgovorim mu dok mu pružam lijevu ruku, a u desnoj držim zavoj i malu bočicu s desinfekcijskim sredstvom.
- O! Ja sam Izak, drago m je. -
- Izak? To je neobično ime, odkud vam?-
- Ja sam inače za tebe ti! A roditelji mi bijahu jako religiozni, a nisu htjeli uzeti ime koje se pojavljuje svugdje, pa su mi dali to ime. Izak je inače bio otac od Jakova u bibliji, znaš li to?
- Da znam- ogdovorim mu uz smjeh.
- A odkud si ti? NEmaš naš naglasak, ti si purger?- upita me.
- Ne nisam, ali živim u Zagrebu. Rodom sam iz Bosne. -
- Aha, a kako to da si tu u Splitu?- upita me on.
- Došao sma posjetiti prijatelja. - slažem mu.
- Dobrog prijatelja?- upita me on.
- Jako dobrog.-
Dok me rana zapekla jer sam mu mazao sa desinfekcijskim sredstovm, sjetio sam se nje i zapitao gdje li je sada? Da li je sigurno stigla doma? Da li još plaće? Tako ju volim, a ne znam ni gdje je ni s kim je...
- Nešto si mi zamišljen, Jakove - kaže mi Izak. - Nisi ti dođao posjetiti prijatelja? Nešto je drugo, vidim ti to u pogledu.
- Imaš pravo, nisam došao zbog prijatelja. - odgovorim mu.
- I nisi bio pijan i pao u grmlje, to isto vidim na tebi, jedino grmlje sa tnovima u blizini je kod tračnica.- kaže mi on dok mi je zamatao rane. - Ti si onaj što je zaustavio vlak, jeli tako?
- Aha... - spustim pogled, sada sam najebao sada ću snositi posljedice.
- Daleko jeto bilo, ti si pošten put pretrčao, reci, zašto si u Splitu. -
- Zbog drage. - odgovorim mu ne dižući pogled.
- A, zbog drage, zaljubljen muškarac je spreman sve napraviti zbog drage, pa čak i zaustaviti vlak. A di ti je ona sad?-
- Jel te mogu nešto upitati? - podignem pogled i zagledam asae u njegove oči, u njeve oči plave boje. Mogao bi se zakleti da su bile smeđe kad sam ga prvi put vdio.
- Ma možeš, samo ti pitaj Izaka šta god očeš.
- Ti nisi strojovođa, jel tako? - upitam ga.
- Kako nisam! - iznenadi se on. - pa vidiš mi uniformu.
- Pa ti meni vidiš rane pa znaš da ih nisam zadobio kako sam rekao.
- I to što kažeš. - odgovori mi on klimajući glavom podignutih obrva.
- Uostalom, koji strojovođa ne radi? Nego zamata rane nekom strancu?- upitasm ga.
- Pa na pauzi sam! - odgovori mi ona, kao da je logično. Pa i je logično je...
- Ne hodaš mi kao strojovođa, previše si neobičan, kako se možeš žuriti u isto vrijeme i biti ležeran i smiren?-
- Imaš pravo, nisam strojovođa...- odogovori mi on, razočarano što sam ga skužio.
- Pa tko si ti onda? kako to da imaš uniformu i sve to? -
- Možda sam tu samo da ti pomognem, volim pomagati ljudima. -
- Da, ali nisi mi odgovorio odkud ti uniforma.-
- Odgovorit ću ti odkud mi uniforma i zašto sam ovjde, ako mi ti odgovoriš na jedno pitanje.-
- Može!- ispucam odmah. Tako je čudan...
- Dali ju zaista voliš? Ili samo ne želiš biti sam?-
- Nije li to isto?- upitam ga.
- Nije.- odgovori mi on, sad je poprimio ozbiljan izraz lica. kao da je duga osoba sada.
- Kada se bojiš biti sam, učiniš sve što je u tvojopj moći da budeš s tom osobom, odričeš se svega, i udovoljavaš toj osobi. Tu si za tu osobu, uvijek, bez odmora.
- I po čemu se to razlikuje od ljuavi? -
- Kad nekog zaista voliš, onda si spreman učiniti sve da ta osoba bude sretna, pa čak odreći se i osobe same. Pogedaj se, da li si ti zaista dobar izbor za nju?
- Jesam, spreman sam sve dati samo da bude sretna, a ovo što ti razlikuješ ljubav i strah od usamljenosti nema veze sa bilo čime.
- Misliš da si stvarno dobar izbor za nju? Tko je koga obranio kada su vas napali oni propaliteti? Više je ona tebe izvukla iz govana nego ti nju.- odogovori mi on, ozbiljna lica. Lice mu se toliko izmjenilo da je neprepoznatljiv. Ovaj tu pokraj mene nije više Izak, ovo je netko drugi.
- Kako znaš to? Tko si ti?-
- kao što rekoh, ja sam Izak, a ti se zapitaj dali si dovoljan dobar za nju. Možda ju voliš, ali kako će joj biti život s tobom? - reče on to i ustade.
- Čekaj, kako ti znaš te stvari? Kako me ti možeš napadati tako! Volim ju više od svega na svijetu! Hej, ostani tu! -
Dok je odlazio samo je mahnuo i rekao : - Da li ju voliš, ili si samo zacopan? -
Misli osam krenuti za njim, ali sam se sjetio Nere pa sam odustao. Brzo hoda, ali opušteno. Da, to je on. I nitko drugi. To je Izak. Tko li je Izak?
Mračnim ulicama Splita sam lutao potpuno sam, i pokušavao izvuči iz sjećanja put do njene kuće. Ali bilo je teško. Cijelim putem sam više gledao u nju, nego na put. Moja Nera, gdje li je sada?
More šumi u pozadini. Sada je to samo jedna crna jama. Fali ona živahnost, ono plavetnilo i sjaj. Sada je to obična crna jama. U koju bi ja najdraže skočio, u zaborav. Zaborav. To je što čovijeku treba. Niti je ljubav niti je mržnja, boatstvo, ili moć. Već zaborav. Da te svi pustze na miru, da si u svom svijetu, gdje nema nikog tko će ti smesti planove.
Zvuk mojih koraka je uspavljujući. Jer je to jedino što odjekuje ulicama. Razlama ovaj zrak, korak po korak, i daje do znanja da sam ja sam. Jer, to su samo moji koraci, nema drugih bilo kakvih. Tišina kao potvrda usamljenosti.
Lutao sam ulicama možda dva sata, prije nego što sam naletio na neki klub ispred kojeg je bilo živahno. Ispred se okupljala mladost, u svoj svojoj slavi i pijansoti. Smrad alkohola i rigotine je bio u zraku, a cure lijepo uređene u visokim štiklama spremne na silovanje.
Zapinje mi za oko jedan od momaka što su bili tu. Pod rukom je držo neku žensku u minici, razmazane šminke i zgužvane majce. Sigurno ne zna di je ili s kim je, ali ona i nije bitna. Bitan je ovaj pokraj nje. To je jedan od onih što su nas bili napali. I gdje je sada pravda u svemu ovome? Cijeli grad tražim da nađem nju, a nađem samo nekoga tko na s je htjeo razbiti. I od kojih ju nisam mogao ni pošteno obraniti. Prolazim pokraj kluba i nastavim hodati, nisu me skužili.
- Hej pizdo! - začuh.
Kada sam se okrenuo velika kamenčuga je letjela prema meni. Jedva sam se izmaknuo tome.
- Pičko jedna, sad si najebo! Ubit ćemo te! - reče mladić koji me već jednomi napao.
Prepustio sma se trku. Šarao sam po ulicama lijevo desno, koliko me noge nose. Nisam se okretao, ali sam konstanto čuo topot koraka, možda njih četvorice, ili petorice. Na pameti mi je samo bilo da ju nađem. Da se zagrlimo, pa da sve ovo bude gotovo. Sve ovo tu, što nema smisla, što je samo jedna nova prepreka do nje.
Tčao sam nekim stubama, pa silazio niz njih, izgubio sam se među njima, te ispred sebe vidio bus. Skočim u njega, i ovaj krene. Gledam kroz prozor i ne vidim svoje potjerače. Zsigurno sam im i ranije pobjegao, samo što to nisam skužio od silin misli. Nakon nekoliko stanica sam izašao van. I ovo mi je već pomalo izgledalo poznato. Sada su stvari pomalo već imale smisla. Prepreke lagano padaju. Nestaju preda mnom kao snaga iz mene. BIo sam tako izmoren, znojan, zadihan. Krenuo sam u zadnju šetnju do nje. Zadnji hod prije nego što ću se skrasiti. Ostati ttu, u novom životu, u novom okruženju. Počet iz nova. Priča kreće ispoćetka.
Napokon sam stigao do njene ulice. I to je bilo pukim slučajem. Do svitanja ima možda dva sata, a ja sojim pod njenim prozorom. To se prije nekoliko sati činilo tako daleko. Tako nedohvatljivo. Dolazim do njenog prozora, i provirujem unutra. Ako bi netko gledao sa strane, reklo bi se da sam neki provalnik ili narkoman. Ali niasm mario za to. Samo sam mario za ono što je bilo u sobi. Ona kako leži, u idili sna. Bezbrižno i ne znajuću da sam ja zapravo tu, pokraj nje odma. A ne dalek miljama. Tu sam odmah. Ljubavi...
Pokucam na prozor, lagano da nebi probudio sve u kući. Pošto to nije pomoglo, pokucao sam malo jače. Malo se proškomeljila, o okrenula na bok. Pokucao sam ponovno. Ponovno.
Ponovno.
Ponovno.
I opet. napokon se trznula, i prestrašeno pogledala prema prozoru. Mogao sam točno vidjeti iznenađenje u tim njezinim prelijepim očima. Za kojih sam prije nekoliko sati bio spreman sve napraviti. A i sad sam. A i bit ću.
Potrčala je prema prozoru, i otvorila ga.
- Šta tu radiš? Šta nebi trebao biti u vlaku? Šta se dogodilo?- pitala me prestrašeo.
- Vratio sam se, nemogu bez tebe.- odgovarao sam dok sam ulazio korz prozor u sobu. - u vlaku sam razmišljao o tebi. I shvatio da nemogu bez tebe. nekoliko tjedana čekati da te opet vidim ne dolazi u obzir. zaustavio sam vlak i pretrčao cijeli put samo da te nađem.
- Ljubavi...- izustila je suznih očiju.
- Volim te, i ne želim to ponavljati stalno preko telefonske žice ili tipkati po tastaturi. ja ti t o želim reći u facu. Volim te.- rekao sam joj dok sam sjedio na prozorskoj dasci.
- I ja tebe, ajde uđi.- kada sam ušao poljubila me.
Prepričao sma joj sve, cijeli put što mi se dogodilo, i za Izaka sam joj sve rekao, ali nisam rekao šta mi je govorio. I da je znao za nju i mene. Kada sam završio rekla je:
- Kako nevjerovatno! Ovo više zvuči kao neka priča, a ne jedna noć u Splitu.-
- Aha, namučio sam sae. Ali to sada nije bitno, sad kad sam tu kod tebe.-
- Jel te ruke još bole?- pitala me.
- Ne, ne boli me ništa kad sam s tobom.- odvartim joj.
- I kako si mogao opeti naletiti na one budale?-
- Ne znam, to ti je moja sreća, ono što najviše želim mi je daleko, a ono što mi je prektički pod nogama ne trebam uopće.
Izvadio sam zelenu Rammstein majcu iz torbe, koja je dosad bila suha. Pružio joj i rekao da joj darujem tu majcu.
- Ali, to ti je najdraža majca.- kaže mi ona.
- Znam, i zato želim da bude tvoja, da te uvijek dio mene prati. A ionako nije bitno jer ćemo živjeti zajedno.-
- Dok mi škola ne počne.- odgovori ona.
- Da, onda bi ja trebao naći neki posao. Hmmm, a kasnije ćemo razmišljati o tome. Ja sam umoran od svega ovoga, jedino što želim sad je da se ušuškam pokraj tebe i da pošteno odspavam ovu noć.-
- Može!- odgovori ona sretno, te obuče zelenu Rammstein majcu. reslatko je izgledala u tome. Zelena Rammstein majca i crne gaćice. Ljepoto moja...
Ono malo što smo imali dovitanja nisam uopće odspavao. Kada nisam mogao ni oka sklopiti. Ona mje spavala u mom naručju. Ali ja sam odlutao skroz mislima.
Eto ga, sada sam tu s njom, prvo jutarnjo svijetlo ju obasjava dok mi spava u naručju, dali može lijepše? Ne nemože. Razmišljao sam o Izakovim riječima. Jesam li ja u istinu onaj za nju? Toliki sam put provalio, nebi to svaki napravio. Ali šta nebih više napravio, da sam otišao u Zagreb i završio fakultet? Sada ću tu raditi, za nekih četiri tisuće kune, dok će ona još ići u školu. Ona će završiti školu, otići na fakultet i ispuniti svoje svnove. Bit će okružena pametnim i mladim muškarcima, punih prilika u životu, dok ću ja imati žuljeve na rukama. Pa zar sam joj doista potreban? neki govore da ljubav ne gleda na to, pa i ne gleda. Ali ja želim da joj bude što lijepšre u životu. Možda zbog mene nebude htjela otići na fakultet pa da zajedno počnemo živjeti. Ne, ne želim to. AKo sam se ja odrekao svojih snova, ne želim da ona to napravi. Ja sam ju zavolio sa tim snovima. Zbog tog načina razmišljanja sam ju zavolio, jer mi je rekla što je rekla. I da to sve propadne zbog mene?
Mene, koji je upravo kao kukavica bježao? Koji nije mogao stati i obraniti njezinu čast? Koji je dao petama vjetra prvom prilikom. Tako lijepa i pametna cura ne zaslužuje mene, i čini mi se nepravednim što smo se našli. Nešto je gadno pošlo po krivom. Ona je anđeo. Ali nije moj anđeo. Naša djeca neće koračati ulicama splita. To će biti neki drugi klinci nekog drugog oca. Tako mi je teško, ali veza na daljinu nemože uspjevati, ali ja ako ostanem ovjde isto tako nemože uspjeti. Sudbina se gadno našalila sa mnom. Ovo malo sreće što imam, nemogu imati. To su mi bile posljedne misli dok sam sjedio na prozorskoj dasci. I buljio u nju. Upijao tu ljepotu zadnji put. Prije nego što ju prepustim boljem životu, ljepšem. Dali bi njezin muž bio spreman na ovakve muke samo da ju na kraju ostavi? Čini mi se da nebi. Ali ne trebam joj ja, prištavi čupavi sanjarija, ja ću pasti u zaborav. pasti u crno more zaborava. Vlada gadna tišina, tišina kao potvrda usamljenosti.
Krupne suze su tekle licem, dok sam skakao korz prozor. Dok je ona spavala, i sanjala možda isti san koji sam ja imao. U toj milini dok ju obasjava jutro i svježina. Jutro kao nov početak. I tako leži sav moj život, u snu, u idlili. Tamo spava moj san, spava u mojoj zelenoj Rammstein majci...