Napomena: Ovo je nastavak od "Izakove riječi" i "Assouf i ljubav". Uživajte!
To je bila moja odluka. Moja prokleta odluka. Pa zašto sada plačem? Zašto sada od suza ne vidim pod po kojim hodam? Zašto me ljudi moraju gledati kao nekog luđaka? Da li je bila moja odluka?
Sada se možda negdje budi, dosad je možda skužila da me nema. Sada možda plače, a možda i ne, možda joj to i odgovara. Da li je to sad bitno uopće? Važno je da sam ja opet na dnu. Jesam li se ikada uzdigao s dna? Mislim da nisam. Ona je bila tu samo da dignem pogled s njega. Ali na dnu ću viječno ostati. Jednostavom sam rođen za dno. Jedina zanimacija s dna mi je gledati sreću drugih ljudi, ali nikad biti i sam sretan. Moj jebeni život.
Čudno je, ljudi uvijek misle da je to neka teška odluka, da se do nje dođe dugim razmišljanjem, ali mogu vam reći da nije tako. Brzo se dođe do odluke, i brzo se počne planirati realizacija. kad je čovjek na dnu, ta mu je odluka najlakša. I tako je došlo do te odluke, odluke da se ubijem.
Čemu uopće da živim? Ona će živjeti s drugim, moja djeca, za koja sam već smišljao imena, koje sam već vidio kako ih šetam rivom, nikad neće biti rođena, jer su očito tuđa djeca više vrednija od mojih.
Ali, ne tražim previše. Samo jednu osobu s kojom mogu provesti život. I našao sam to u njoj. Pa zašto se mora toliko prepreka pojavljivati? Zašto se to nemože glatko realizirati, glatko kao smrt u koju klizim? Što je najgore, neću biti zapamćen, kao Jesenjin ili Cobain, ostati ću samo statistika, ljudi će žaliti za mnom nekoliko tjedana i to je to. Kao da i nikad nisam postojao. Nemam djece da me pamte, nemam ni neka velika djela, pa da me pamte po tome. Padam u crno more zaborava. Crno more zaborava, bar mi se jena želja ostvarila...
Kako ovo razdire u prsima. Bol je nepodnošljiva, kakva god smrt bila, bit će lakše nego slomljeno srce.
Smrt sam si isplanirao ovako. Najprije idem odspavati. Ipak moram bit odmoran, pa da na autopsiji utvrde da sam bio zdrav i jak. Potom idem popiti koju čašicu Jack Danielsa da ubijem slomljeno srce. Tremu od smrti nemam, nemože biti puno gora od ove situacije u kojoj se nalazim. A sada se dvoumim oko načina smrti. Ako se idem bacit pod vlak onda će mi tijelo biti smrskano, pa zašto onda odspavati radi autopsije? Pištolj nebi mogao nabaviti, niti njim rukovati. Mada nije ni tako teško rukovati s njim, ali ako si već pucam u glavu nebi volio sjebati neku sitnicu. Da se objesim? To mi se čini primamljivim, i na to sam na kraju pristao. Otići ći negdje uz obalu, do nekog drveta, razrezati vene, pokušati nešto napisati s krvljom, pa onda se objesiti. Je malo patetično, ali bar ću otići ću u stilu, kao jedan od najvećih pjesnika. Otišao sam do nekog parka, skroz izgubljen u gradu moje voljene, i legao na klupu te zaspao. Tijekom dana su me radi raznih prigoda budili, tako da sam se morao premještati s klupe na klupu, ali nije bilo tako strašno. Ne želim sada raditi ljudima scene pa da me tako pamte. Zar nije samoubojstvo isto scena? Nije bitno.
Kad je bio zalazak sunca prišao je neki starac do klupe na kojoj sam spavao. Sjeo je do mene i probudio me.
- Ustaj brate! - kaže on meni.
Kad sam se nekom mukom sjeo, odmjerio sam ga pogledom. Bio je to već postarij gospodin, jako kratke sjede kose. Jako kratka, iz daljine bi se reklo da je ćelav. Bio je neobrijan, i zaudarao je po rakiji. Ali nije bio pijan. To mu je valjda ostalo od ranije. Bio je u crnom kaputu, prašnjavom iz kojih su virile boce. Na nogama je imao stare, već izgažene kožne cipele, koje su izgledale kao da će se svakoga časa raspasti.
- Ustaj ljudino, dosta je kasno. - kaže on meni.
- Ma, meni je i rano. - kažem dok sam gldo u zalazak sunca, koji se slabašno probijao kroz grane stabala u parku. nebo je krvavo crveno. Krvavo da boli. Zalazi sunce, zadnji put.
- Šta je, izgleda kao da ćeš umrt! - kaže mi gospodin, pomalo strogo.
- Gospodine dragi, ja neću umrti, ja sam već davno umro.- odgovorim mu.
- Onda imamo nešto zajedničko!- kaže mi - ajmo to prosalvit! - i izvadi bocu vina iz unutarnjeg džepa kaputa.
- Živjeli! - kažem mu, sav sretan, jer počinje gušenje boli.
- Kako?- odgovori mi i galsno se nasmije.
Nakon dubokog gutljaja dade mi bocu, pa reče:
- Jebote, ti si meni dosta mlad za takve stvari, mislim na klošarenje i slično.-
- Tako mlad - kažem mu - a tako star! Baš je teško biti takav. A što je najgore, uopće se ne trudim da budem takav!
- Heh, istina. Znam kako ti je. - i poče šutke gledati u svoje cipele.
Promatrao sam ga jedno vijeme, pa sam uzeo nekoliko gutljaja vina. Za klošara, on ima začuđujuće dobro vino, pa sam stoga uzeo još nekoliko gutljaja.
- Ide to tebi, bit će da ti se nešto gadno dogodilo.
- Aha, i je. Ostao sam bez srca svog. - odgovorim mu, samosažaljevajuće.
- Ja se niti ne sjećam kako je to imati srce. Davno je to bilo. Kada sam ostao bez njega. Otišao sam od jedine žene koju volim, da bi njoj ljepše bilo, da nebi bila siromašna sa mnom. I ja sam postao siromah samo zato što je nema. Bilo je to davno, davno, niti otac ti se još tada nije rodio.
- I kako ste to izdržali? Bez nje? - upitam ga.
- Pa i nisam, vidiš kakav sam! Otišao sam u Beč, da bi se tamo školovao, ali od muke sam se samo propio. Kada sam se poslje 7 godina vratio ovdje imala je već djecu s nekim drugim. Sreo sam ih na rivi kad su se šetali. Ona mene klošara nije prepoznala, naravno, ali ja sam nju. Nije izgubila niti imalo od svoje ljepote, a ja sam tada već bio starac. Mogu se zakleti da je to djiete ličilo na mene. Jabo me pas ako nije imalo moje oči.- i brizne u plać.
Kad je on počeo plakati, meni su odavno tekle suze. Ne zbog njegove priče. Nego zato što sam se sjetio svojih fantazija o našoj djeci. Mali Tin, kako se gega za mnom dok se šetamo parkićem, malu Doru dok ju držim za rukice dok se uči hodati. Nikad neće postojati. Mrtva su. A tako ih volim.
Nebo se već osulo zvijezdama kada smo mi pili rakiju što je on izvadio iz drugog džepa. Zvjezdano nebo me samo podjetilo na nju. Jer ona je tamo gore. Anđeli tamo gore spavaju. Ispričao sam mu svoju priču.
- Nemoj odustati! Jebote, nemoj završiti kao ja! Sjebat ćeš si život!
- On je već sjeban! Ne razumijete, previše ju volim, i baš zato što ju toliko volim moram ju pustiti!
- Zajebi ti tog mutnog konduktera!-
- Strojovođa!-
- Ma svejedno mi je! Nek on sebi trabunja šta oće, ti idi za njom! Ja ti kažem, nečeš nikad prežaliti u životu!!
- Imate pravo, idem odma do nje! Šta mi je uopće bilo?-
- Tako treba, samo se malo otrijezni! Nemoj takav doć pred nju, nećeš joj se svidjeti ako si pijan.
- Hvala vam puno! Kako se uopće zovete?- pitam ga i ispružim mu ruku.
- Ja sam Augustin, drago mi je. - kaže mi on do smo se rukovali.
- Ja sam Jakov, i idem do svoje drage! Vidimo se! -
- I tako oživje mrtav čovjek.- reče on dok sam odlazio.
Naravno, niko nije oživio. Otišao sam u neki dućan, što radi do kasno u noć, kupio sam tri žileta, i jedno uže, bilo je tanko, i moglo bi puknuti, ali i ako pukne, vene su dovoljne za poštenu smrt. Prodavač nije ništa posumnjao, zacijelo ne čita Jesenjina. Dok sam izlazio iz dućana, sjetio sam se kako su ga tada ljudi masovno pratili u smrt, te sam se nasmijao. Nakon toliko godina, još ima utjecaja! Nedelja navečer, savršeni dan za odlazak! Može li mi biti lijepše u životu? Naravno da može...
Naravno, ja naletim uvijek na prepreke, pa tako i sada. Naletio sam na one što su me dva puta hjteli istući. Bilo ih je petorica, od kojih je jedan imao pflastere po licu. Taj je zacijelo dobio bocom onda.
- To je onaj! Ubij ga!- prodero se.
Krenuli su na mene. Kad su trčali prema meni, činilo se kao u slow motionu, bilo mi je svejedno, neću bježati. Čak ću i ostati. Prepustio sam se udarcima kao kada te kiša iznenadi. Niti se ne potrudiš otić u zaklon. Već samo digneš lice ka nebu, i pustiš da te kapi obuzmu. Tako sam se ja prepustio udarcima. Bili su tupi i nisam ih osjetio. Kao da preko filtra dolaze do mene. Na podu sam prekrio lice rukama, i skupio se. To je sve što sam napravio. Dok sam bio tako na podu, samo sam razmišljao o njoj. O njenoj kosi, koja viori u vjetru, dok kroz nju prolaze zrake ssunca. Pa njen osmjeh, kao u magli dalek, kako me bodri. Onaj trenutak kada me prvi puta poljubila. I najljepši od svih. Kada sam od nje čuo da me voli. U čitavom mojem životu nije bilo nikog zbog kojeg sam se ja osjećao posebno. Do nje. Ona je moj život učinila vrijednim življenja, i sada si ga oduzimam. Padaju po meni udaraci jedan po jedan. Gube se umeni, kao da ih i nema. Ne osjetim ih uopće. Nemam bolova kad mi je ona u mislima. Kao kad sam imao upalu uha, pa kada sma razgovarao s njom. Bol je nestala. Ona je jedini lijek što trebam u životu. Ona je jedini što trebam uopće u životu. Pa zašto ja odlazim? Zbog onih gluposti koje mi je rekao Izak? Ne, ne dolazi u obzir. Taj stari konj nema pojma, idem ja po svoje srce!
- PRESTANITE!- proderao sam se, naglo ustao u zamahnuo na prvog šakom, kada su dvojica krenuli prema meni, ja sam se malo odmakeo i jednog po jednog odalamio šakom u glavu. Odjedanput sam znao sve, i tuć se i gdje treba udaraati, i kako se odmaknuti udarcima. Imao sam snagu, sve. Pa imam nju!
Već je pola sata od tada prošlo, malobrojne modrice koje imam ne bole me. Imam samo nju na mislima. Nju, Tina i Doru. Ljubavi moja, stižem najbrže što mogu.
Zaustavi me jedan policajac. Samo je iza ugla ulice projurio i iskočio iz auta, kao da sam masovni ubocija. A imam još samo nekoliko metara do njene kuće, pa već vidim njenu ulicu. Začudio sam se kada sam vidio da je policajac zapravo Izak.
Uperio je pištolj u mene i rekao da stanem.
- Stani! Stani ili pucam!- vikne on.
- O čemu ti pričaš? Odkud sad ti? Odkud ti ta uniforma? Pusti me da prođem!
- Neideš ti nikud! Ti se samo lijepo okreni, i odi u Zagreb ili se ubij ili šta god si planirao! Ali ovuda nećeš proći!
- Odkud ti znaš... ma nečeš me ti spriječiti!
Krenem prema njemu, a on ispali hitac upozorenja koji prođe pored mene.
- Stani rekao sam!-
Ljudi su počeli izlaziti na ulicu da čuju buku. ja sam pogledom odma tražio nju.
- Nije ti ona tu! Ona ti je već kod drugog!
- Lažeš! Znam da lažeš, ne znam šta hoćeš, ali mene nećeš sjebati, nju mi nećeš oduzeti, ko si ti uopće?
- Ja sam sumnja! Ja sam društvo što vas osuđuje! Ja sam zdrav razum u ovo j priči! Takva veza nemože opstati! Takva ljubav nije pravilna!
- Misliš? Ako nije pravilna, zašto sam onda zaljubljen?-
- Ne znam, valjda si poludio ili tako nešto!- odgovori on zbunjeno.
Napokon sam ju vidio, izašla je na ulicu. Tamo ona stoji cjieloj svojoj lijepoti.
Krenem prema njoj, al me prekino Izak:
- Upoznali ste se na internetu, živite u različitim gradovima, nije valjano! Takva ljubav ne valja! Kako će te to održati?- upita on, već je spustio pištolj.
Zagledao sam se u njegove zelene oči, za koje sam siguran da su prije bile i plave i semđe.
- Izak, tko god te poslao, reci im da nisu računali na mene! Ja sam faktor nepredvidivosti!
- Kako ćeš ti to izdržat! Nećeš nikada izdržati!
- Izdržat ću, zato što ju volim. Više od bilo koga na svijetu, BILO KOGA! Više od oca, više od majke, više od brata i više od svakog prijatelja! Kada je bila bolesna, molio sam boga dragog da prenese njene patnje na mene, pa da ja patim umjesto nje. Što se i ostvarilo sa upalom uha! Ne kažem da će mi biti lako, ali naći ću načina. Previše ju volim da bi odustao od nje. Ti to ne znaš, jer nikad nisi upoznao svoju srodnu dušu, a ja jesam. Upisat ću se na faks, svaki vikend dolaziti u Split, pa kasnije se i preseliti! Ja sam njen od glave do pete, i ničij drugi, odkad ju poznajem, svaki dah sam utrošio samo na to da ju volim, i da mislim na nju, i da ostvarim svoj san da živimo zajedno zauvijek! I kada sam ostao bez toga bio sam spreman umrijeti, samo tako! Bez ikakvog problema! I nemoj mi sada govoriti o nekim ljubavima i strahovima od samoće! Ja se ne bojim samoće, cijeli sam život sam, ne znam za ništa drugo! Ja nju volim, i baš zato ju neću prepustiti nikom! - na kraju sam bio iscrpljen od svega toga, ali sam još dodao:
- Ja idem sada do nje, ako očeš ti mene ubij, meni to ništa ne znači, jer bez nje ionako nisam živ čovjek.-
I krenem prema njoj. Prolazim pokraj njega i njegova auta, a on nije niti trznuo. Samo je spustio pogled i izustio:
- Da, nismo računali na tebe, stvarno ju voliš, nisi ti zacopan. - sjede u auto i ode. Ode Izak, sa tko zna kojom bojom očiju.
Odem do nje i zagrlim ju. Držao sam ju u zagrljaju ne znam koliko dugo.
- Stvarno si mislio ono što si rekao? - upita me ona.
Kako li je lijepo čuti njen glas.
- Aha, svaku pojedinu riječ. Sve je iz srca isteklo. Svaka riječ. Volim te stvarno, i bez tebe ne mogu živjeti, znam, bit će teško jedna veza na daljinu, ali ja vjerujem da ćemo se već nekako snaći!-
I dok su iznad nas bile samo zvijezde, dok sam osjetio njezin odkucaj srca. Dok sam razmišljao o tome kako sam se skoro objesio, obuzelo me nešto što sam samo osjetio dok sam s njom. Nešto što je jedino ona uspjela od svih osoba u životu mom. Nisam se osjećao sam. Zagrljaj, kao dokaz ljubavi, kao dokaz da imam nekog. Zagrljaj kao dokaz da nisam sam. I dok sam ju tako grlio, dok se nisam osjećao sam, ona je meni odgovorila:
- I ja isto, +1... -
Post je objavljen 09.06.2007. u 14:42 sati.