|
Nebo, odavno nije plavo. Crni, teški oblaci su se nadvili nad zemljom, sporo se vuku iznad planina, i šuma što su odavno izgubile zelenilo i život. Nisu to oblaci kiše. To su oblaci smrti. Oblaci nastali od paleža kuća, od eksplozija, gorućih leševa. Oblaci puni smrada i sramote.
Na rijetkim mjestima se probija sunce. I u dugim ravnim zrakama pada na sirovo tlo. Na tim mjestima di se sunce probija, nebo je smeđe boje. Čovjek nebi znao reći dali je to lijepo ili ružno. Iz daleka izgleda unemirujuće ali lijepo. Kad čovjek sazna od čega su sastavljeni oblaci, onda je samo unznemirujuće. Plavo nebo, po kojem su letjele ptice i plesali bijeli oblaci, postalo je crno polje puno smrti, po kojem plešu zrake sunca.
Tlo je samo suha zemlja. Po kojem su razni rovovi, udubine od eksplozija, krhotine metala, kotači, crni leševi, svježi leševi, dijelovi ruku i nogu. Na rijetkim mjestima di se nalazi drvo, ono je oguljeno svakog života, samo crne grane koje beživotno vise, ponegdje je srušeno, spaljeno.
Kraj svijeta. To je prvo što bi čovjek pomislio. Kraj svijeta.
Smrt se vuče zrakom. Težak je i zagušljiv. Na otvorenom smo. Ali nemože se disati.Smrad leševa, iz kojih se još dimi, šire smrad. Slika užasa, straha i očaja. Jedino smrt je tu lagodna. I ona se vuče zrakom. Tiho, nitko ju ne vidi, ali svi osjećaju da je tu. Nema nikog da ju osjeća. Jer je ona zavladala. Smrt...
Na toj suhoj zemlji, izmučenoj od mržnje i borbe, nalaze se dvije lokve krvi. Obe iz svježih leševa protekle, namaču ovu suhu zemlju.Jedna je protekla iz grkljana, druga iz odrezanih ruku.
- Hej, napokon da sam našla nekog. - kaže ova iz grkljana ovoj iz ruku.
- Da, i meni je drago. Uplašila sam se da nema nikog. - odgovori joj ova iz ruku.
Našli su se tako, te dvije lokve krvi. Ponekad iz njih izbije mjehurić, dok ih još lakše upija izmučena zemlja. Izmučena, od mržnje i granata. Ponegdje obaviju neku travčicu, na nekim mjestima, gdje ima trave.
- Odkud si ti? - upita krv iz grkljana onu krv iz ruku.
- Ja sam od ovog što nosi tamnozelenu košulju. - odgovori joj krv iz ruku.
- Ja sam iz ovog što ima sivu.- kaže na to krv iz grkljana.
- Čekaj, zašto su onda pucali jedni po drugima? - upita krv iz ruku.
- Nebi znala reći...- odgovori joj krv iz grkljana.
Tako su stajale u tišini te dvije lokve. U tišini. Zbunjene. Ne razumiju razloge zašto su morali napustiti svoje stanište.
- Kako si ti izašla?- upita krv iz grkljana onu iz ruku.
- Svezali su mu noge bodljikavom žicom. Nakon što su ih skupili puno na jednom mjestu. Ne sjećam se u detalje. Ali znam da su se smijali. Spominjali su pičke. Šta su li to pičke? -
- Ne znam šta su to pičke. -
- Uglavnom. Jednog po jednog su odnosili. Moj vlasnik je ostao zadnji. Pitali su ga šta želi. On je plakao samo zazivao majku. Prvi puta da sam srela suze. Dosta su ljubazne. Upila ih je zemlja, koji metar sjeverno odavde...-
- Di je sjever?- upita ova iz grkljana.
- Ne znam. Jeli bitno? Nema ih više.-
- Pa kako ne znaš, a rekla si da su sjeverno?- upita lokva zbunjeno.
- Hmmm - ispusti druga lokva zamišljeno, usput ispuštajući dva mjehurića. - Ja samo oponašam ono što čujem od gospodara. Često je to govorio. Sjeverno odavde. Ali jeli bitno di je sjever? Suza više nema.
- Da, u pravu si. Ali zanimame šta je tamo sjeverno... Šta se onda desilo?-
- Opet su spominjali pičke. Pa potom i jebanje. Svezali mu noge. Iskopali oči. Strašno je bilo. Krikove neću nikada zaboraviti. Potom su mu rekli neka puže prema slobodi. Svezanih ruku. Oči su mu bacili u onu stranu di je puzao. Rekle su mi to. Sreo sam ih dok sam tekla iz njegovih ruku.
- Di su one sada? -
- Nema ih. Mrtve su kao i moj vlasnik. Oči nemogu be vlasnika.
- Da li mi možemo bez vlasnika?-
- Nemožemo. I mi ćemo umrti. Sve odumire, prije ili kasnije.-
- Zašto moramo ovako nestati?-
- Ne znam...-
Opet su šutili. Vrijeme je sporo teklo u ovom djielu, lišenog života. Sve je izgubilo značenje sada, pa čak i vrijeme.
- I kako to da ti je gospodar izgubio ruke?-
- Rekli su mu da puza prema očima i slobodi, onako, svezanih nogu. I tako je gospodar puzao, jer su mu prijetili da će ga strijelati ako to ne učini. I krenuo je on, dok zemlja nije pukla, i odvalila ruke, pa sam ja mogla teći.
- Zemlja je pukla? Kako to da je zemlja pukla?-
- Ne znam, valjda joj je bilo dosta mučenja. Puzao je, samo je napravilo klik, i puklo je. Gospodar se strašno derao. Dok ga nisu strijeljali. Ušutio je. Ja sam onda tekla dok su se ostali smijali.
- Klik?-
- Klik. Klik pa bum. I ostao je bez ruku. A imao ih je čitav život. Došao je ovamo samo da ostane bez ruku...
- I života.-
- Aha...-
Nebo je postalo smeđi plašt. Valjda iza onih crnih oblaka zasja jače sunce, pa rasvjetli ove oblake. Nebo je bilo smeđe boje. Nebo je bilo govno. Kraj svijeta?
- A ti? Kako si ti protekla van?- upita krv iz ruku onu iz grkljana.
- Bila je noć. Ili dan, ne razlikujem to više. Gospodar se odmarao, pa je valjda bila noć. I dok su tako ležali pala je zvijezda!
- Zvijezda je pala?-
- Aha - odgovori joj krv iz grkljana.- Prava zvuijezda! Kada je pala na zemlju, puče sve na sve strane i obasja nas svjetlost. Potom su došli u tamnozelenim košuljama. Neke su ubili, a mog gospodara nisu, jer je dizao ruke prema nebu i derao se da se predaje. Svezali su ga i odveli i svoj logor. Tamo mu nisu davali hranu po nekoliko dana, a vodu je pio samo iz posuda di pišaju.-
- Pije pišolinu?-
- Ma ne! Samo ju isprazne, i onda napune vodom. U jednu ruku pije pišolinu, sigurno ostanu kapi. I tako su ga držali čini mi se cjieli jedan tjedan. Potom su sve praživjele poredali i tjerali ih da pješaće dugo. Dok su se oni vozili i odmarali, ako bi neko pobjegao iz reda hladnokrvno su ga upucali. Zato se moj gospodar držao reda. Jedne noći, dok su spavali, samo su došli i jednog po jednog zaklali kao životinje. Bilo je strašno, dobacivali su jednom drugom šale, dok su klali žive ljude. Žive, koji imaju život, koji imaju povijest svoju, koji imaju sjećanja. Dok se krvnik približavao, kroz mog gospodara su prolazila sjećanja.-
- Znam taj lijepi osjećaj...- prekine krv iz ruku.
- Da, znam. Prolaziš mu kroz prsa, a neka toplina te obavije! I u sebi je rekao kako su mu suze vruće, čuo sam te riječi kako odjekuju u njemu. Kada mu se približio u sebi je rekao "Volim te zauvijek, mo..." i nije dovršio. Oštrica mu se zabila u grkljan. Ja sam tekla van, i on se gušio. Grkljao je u svojoj rođenoj krvi. U očima sam mu vidjela bol. Ali ne onu tjelesnu, nego duševnu. Znaš, on ti ima neku ženu, koju jako voli. I boljelo ga je što ju napušta.
- Jadan.- kaže krv iz ruku.
- Da, bilo mi ga je tako žao. On je zaklan kao životinja, lišen ponosa i sreće. Izgladnjeo i bolestan. U zadnjim trenutcima je mislio samo na nju. A šta je tebi? Nešto mi izgledaš loše. - upita krv iz grkljana.
- Loše se i osjećam - odgovori krv iz ruku dok ju je zemlja upijala. - Bolesna sam, došlo je vrijeme za moj odlazak.
- Nemoj me ostaviti samu! Šta ću sama ovjde? - uzbuđeno progovori krv iz grkljana.
- Moram, ne mogu ništa učiniti. - reče ona.
- Mislila sam da ćemo zajedno proći kroz ovo. - tužno će krv iz grkljana.
- I ja sam mislila, ali nije tako... Nastavi bez mene... Mora... mor... Nemoj... nemoj se ljutiti... - su bile zadnje riječi krvi iz ruku. Protekla je ona tako u zemlju. Nestala besmisleno kao što su i svi ovi mladići.
Krv iz grkljana je sada sasvim sama. Bez ikoga. Na ovom velikom bojnom polju. Punog prljavštine, smrti i tuge. Ostala je neko vrijeme sama. Niti sama nije znala koliko. Da li je proteklo jedan dan, ili tjedan. Kada si sam vrijeme je nebitan faktor. Besmislen je kao i ljubav i mržnja i sve ostalo. Kada si sam, onda si vakuum.
Lokva je nestala sama u zemlju. Kao što je došla na ovaj svijet, tako je i otišla. Nije se ljutila na drugu lokvu, znala je da je ta lokva starija i da ona ne može tako dugo izdržati bez gospodara kao ona. Nije se na nikog ljutila. Samo je nestala sama. Nije čak niti ostavila trag. Dok je zemlja upijala zadnje kapi ona je samo razmišljala o sjećanjima. Kako su ona zapravo najveća prevara. Na trenutak se zamisliš da si opet sa voljenom osobom. Prođeš jedan trenutak, gdje ti je bilo lijepo. Ali to prođe. Jer je sjećanje samo sjećanje. Nije stvarno. Samo sjećanje. Samo tuga. Tuga za prošlim vremenima. I tako ode zadnja kap.
Crni oblaci su propustili sunce na ovo bojno polje. Polje puno smrti i tuge. Smrt je ponosno prošla svojim poljem. Dok je sunce opeklo zemlju. Prvi puta su se oblaci razišli nakon dugo vremena. Ali to samo nakratko. Ubrzo se ta rupa popunila. Pa su samo rijetke zrake sunca grijale zemlju. Kao prije. Nema ničega na tom polju više. Sve je nestalo. I smrt je otišla. Do drugog polja, gdje se besmisleno kolju. Gdje se isti ljudi kolju. Ista nakupina krvi i mesa. Kolju se samo radi različitih košulja.
Sve je nestalo, samo je sjećanje ostalo...
|
