|
Napomena: Ovo je nastavak od priče "Assouf i ljubav", nadam se da će vam se svidjeti, oprostite na pravopisnim greškama, ali korz ovakav tekst mi se nije dalo kroz korekturu, ali valjda će te sve uspjeti pokopčat. Ispričavam se što me dulje vremena nije bilo, ali imao sam nekih problema sa internetom, odsad imate opet i pokušat ću e3dovito izdavati svoje pričice! Živjeli!
Vidim svoj dah kako ritmički iz mene izlazi dok trčim. Torba mi na leđima poskakuje sličnim ritmom. Unutra zveckaju razne potrepštine za put, poput knige, četkica za zube i slično. U plučima je plamen, gori kao da ih je netko zapalio kerozinom. Nekako je to u ovom trenutku od manje važnosti. Od veće važnosti je da ja što prije stignem na kolodvor. Trčim možda već 15 minuta ovim tračnicama. Nikoga nema osim mene, mene i beskrajne tame.
Pazim da trčim stalno istim ritmom i istom snagom. Ne smijem u sporiti, ali ne smijem niti ubrzavati, da se nebih umorio. Sav sam mokar od znoja, pa mi je zbog toga hladno. Stao sam na tren, naslonio ruke na koljneo i dahtao kao budala od umora, i drhtao zbog hladnoće. Umor je legao na mene, jedva se držim na nogama.
Odjedanput se čini tako daleko. Mislima sam uvijek uz nju. Pitam se gdje li je sada? Da li je na sigurnom? Da li plače? Ljubavi moja...
Opet sam potrčao, tako je teško, ali kad pomislim na nju, na umor zaboravim. Sjećam se događaja u vlaku. Kako virim iz kabine, kako gledam lijevo desno, u daljini vidim obris konduktera kako odlazi u drugi vagon. Sjetim se naglog kočenja, i kako sam se razbio od zid. Sjećam se kako sam skočio u tamu, kako sam sletio u neko trnovito grmlje. I tek kada sam se toga sjetio, shvatio sam bol u rukama. Bile su skroz izgrebane, kao da me netko izšibao. Opet stanem, škiljajući očima da bolje pogledam ruke. Bol nije tako strašna, samo bi trebao nastaviti, svu bol svijeta sam spreman pretrpjeti. Za te oči... Za nju...
Da si skratim vrijeme dok trčim (i da zaboravim na umor), prisjetim se trenutka kada sam odlučio otići u Split.
Zavaljen sam u kauč ispred Tv-a. Vrti se epizoda „Seinfelda“, i nama je već drugi sat razgovora na telefonu. Jedini izvor svjetlosti je TV. Baca plavičasto svjetlo preko cijelog dnevnog boravka, pa sjene plešu svoj ples. Pričali smo osvemu i svačemu. Svakom izgovorenom riječi sam shvatio da je ona za mene. Nitko drugi, doli samo ona.
- tako te želim... – kažem joj – čudno je to. Skroz sam na tebe navikao, ne može mi proći dan a da ne čujem tvoj glas... Skroz se izgubim ako te nema.
- Tako je i meni... – odgovori mi ona – strašno te volim.
Srce mi je najprije poskočilo tada. Koliko je god ona to puta meni rekla, nikad se ne naviknem na te riječi. Nikad ih nisam čuo prije od neke cure. Nikad me niko nije volio. Odjedanput me netko voli. A tako je daleko...
- Jedva čekam da se vidimo. – kažem joj.
- I ja! –
- Iznenadit ću te možda s jednom ružom, a možda i s nećim drugim... –
- Nisam nikad dobila ružu! – odgovori mi ona ushićeno.
- E pa sad ćeš! Iako sad više nije iznenađenje. –
- Nema veze! –
- Grlit ću te cijeli dan! Imat ćeš modrice zbog mene! I neču te pustiti dok se ne budem opet ukrcavao na vlak za povratak.
- Ajoooooj, bit će mi tako teško na rastanku, plakat ću sigurno.
- I ja ću isto plakati. – odgovorim joj, ne zato što joj govorim što želi čuti, nego zato što ću najvjerovatnije i stvarno zaplakati!
- Volio bi da me sad grliš... – kae mi ona skoro skroz šapat, što me jako uzbudilo.
- I ja bi te sad grlio! Govoro bi ti nježne stvari, skorz tiho, na uho, dok mi tako ležiš u naručju. – imam tu sliku u glavi. Kako je lijepo, a čini se tako daleko...
- Kako je to lijepo. – čujem ju, skroz tiho.
- Volim te, puno, puno. Sune moje slatko, nebo mojeg svijeta... – i tako je to izlazilo iz mene. Ne zato da ju udovoljim. Jednostavno je išlo. Možda zato što je to u meni bilo sve te godine. Samo je čekalo da isprsne iz mene. Možda je to bila ta jedna osoba, za koju sam sve te godine čuvao te riječi i sada su samo tekle. Ne znam, ali trenutak je bio čaroban. Mogao bi se zakleti da sam joj osjetio dah na mom vratu. Kada sam shvatio da ona nije tu, nego da je samo njen glas, obuzme me velika tuga.
-... volim te. – To je bilo sve što je na kraju ostalo. Moglo se svesti na te dvije riječi.
- I ja tebe... – čujem ju drhtava galsa. – Želim da si tu pokraj mene, tako mi je teško bez tebe.- glas joj je pucao, i u glavi već imao sliku njenih suznih očiju. Tjera mene na plač, pa je i meni glas slab.
- I meni je teško... ali... nekako moram izdržati... kako me to razdire... – kažem sa tim drhtavim slabim glasom. Razotkrio sam se preda njom. Čuje me suznog, tužnog i razočaranog. Jesam li sad ispao salabić? Emocije su me skroz preuzele.
I taj njezin uplakan glas me nagnao na to da si kupim sljedeći dan kartu. Osjećao sam se tako slabim. Nemoćnim. Ona tamo u daljini plače, sama, tužna, a ja joj ne mogu pomoći. Ne želim biti rame za plakanje, želim ju zagrliti i sa njom plakati. Plakao sam s njom., ali je falio zagrljaj. Falila je toplina njezina tijela, otkucaji njena srca... Da, toga je falilo...
Iz sjećanja me vratilo sviranje valka, i jarka svjetlost što je prilazila meni velikom brzinom, dok ja trčim prema toj svjetlosti. Sviranje se nastavilo. Pokušao sam odskočiti. Svjetlo je bilo tako opasno blizu, čuo sam kotače, kako klize poreko tračnica. Jeli prekasno? Pokušam skočiti u stranu....
.....
.......
........
.........
.......
.....
...
...
Svjetlost mi obasjava oči. Od žarkog svijetla vidim samo obrise dvoje ljudi. Izgledaju kao vanzemaljci.
- Mrtav je...- kaze jedan od likova, muskim prodornim glasom.
- Prava šteta, šta li je radio u ovo vrijeme na tračnicama?- upita drugi, isto tako muski glas.
Jesam li? Ako ih čujem, jesam li? Svjetlost me skroz obuzela pa i ih ne vidim. Sada vidim samo svjetlost. Zar ovako završava? Mora li ovako? Šteta, prava štata. A htjeo sam s njom biti zauvijek. Djeliti istu sobu s njom, do kraja života. Dok me bude da dišem za nju. Dok me bude...
Tko bi reko da ću završiti na tračnicama? A ne u njenom zagrljaju.
Svjetlo se počne paliti i gasiti. Odjedanput počinje ići od lijeva prema desno. A onda u onim trenutcima kad prolazi svijetlost, vidim ljude u njemu. Zamišljeni, pospani, dosadni. Čujem buku, strašnu buku. Škripa. Spustim pogled i vidim kotače, tračnice, ručke, cjievi. Odjadanput shvatim da ležim pokraj tračnica. Vlak prolazi pokraj mene. Ja ležim u nekom grmlju, dok vlak prolazi pokraj mene. Gdje sam? Jeli ovo kad sam iskočio iz vlaka, ili kad sam skočio u stranu? Ne sjećam se, izgubio sam pojam o vremenu. Vraćam film, i shvatim da sam zacijelo pao u nesvijest kad sam skočio u stranu, i sjetim se strašne vizije moje smrti. Veliki kamen mi je pao sa srca, i krenem dalje. Dalje u noć, tu hladnu, beskrajnu noć...
Svjetla kolodvora su ispred mene. To mi uljeva novu snagu, i potrčim malo brže. Razmišljam o čudnoj situaciji maloprije, ne izlazi mi iz glave, kao kad imaš čudan san, pa cijeli dan razmišljaš o njemu. Čudan redosljed događaja, dali to ima neko značenje?
Dolazim na kolodvor. Tu sam prije nekoliko sati stigao u Split. Poptuno drugačiji čovjek sam bio. Bio sam čovjek u išćekivanju. Pun nade sam se okretao po kolodvoru, da vidim dali je ona tu. Bio sam čovjek pun tuge kada sam vidio da ona nije tu. Također tu sam bio kada sam odlazio. Čovjek je pun tuge kad odlazi od jedine osobe za koju bi sve dao u životu.
Kolodvor je taman i pust, hladan vjetar me obavija, a zbog znoja mi je još hladnije. Neki stari papiri plešu u vjetru, prašina se kovitla oko nogu. Nema nikog, ja sam skroz sam u ovoj igri vjetra, sjena i slabašnog svjetla javne rasvjete. I šapće mi u srcu :" Sam si, nema nikoga! Zbog čega si ti trčao!". Trznem se, naravno da nema nikoga! Nije znala, kako će li se iznenaditi kad me vidi, znojnog, prljavog i krvavog. kakvog li iznenađenja! Moram se srediti najprije, pa ju idem potražiti.
Odalzim u zahod, najobični kolodvorski zahod, slabo održavan, skučen i smrdljiv. Pogledam se u prašnjavom zrcalu, i vidim izmučenu spodobu, s podočnjacima i blatom na obrazu. Umijem se, pogledam se, nije baš puno pomoglo, ali ajde. Skinem moju zelenu Rammstein majcu sa sebe, kojasmrdi po znoju i sva je mokra. Iz torbe vadim svoju drugu majcu po dragosti, sivu dugih rukava sa orlom raširenih krila, ona će me malo više grijati. Traperice sam samo namočio i malo isčetko, kad nemam rezervene. Pogledfam se još jednom u ogledalu. Izvadim si iz kose nešto granja, lišća i kamenćića, operem zube, i još jedanput se umijem. Ova osoba već pomalo liči na mene.
Ruke su mi samo izgrebane, krv se odavno već posušila, alui opet, ne želim ovakav otići pred nju. Pitam nekog strojovođu dali imaju kakve zavoje, on me pogledao ispitivačkim pogledom i reko da imaju.
- A šta ti je bilo? Jesi ispao iz vlaka? - upita me smješeći se.
- Pa... moglo bi se reći.- odgovorim mu sa istim smješkom. - Ma, popio sam koju previše pa sam se srušio u grmlje.
- Ma razumijem, i ja sam bio takav, pričekaj me tu, sada ću ja doći s nekim zavojem.
I ode, i dok on odlazi ja sam tako gledao za njim. Bio je to čovjek strednih godina, sa lagano posjedilom bradicom, i laganim pivskim trbuhom. Hodao je pomalo smješno, brzo kao u žurbi, ali u isto vrijeme opušteno, kao da ga boli briga za sve. Kako se takve dvije krajnosti mogu naći u jednom hodu? Kakva li je on osoba, da sada se čini ljubaznom, ali da li bi ja zadržao to mišljenje da ga bolje upoznam? Sigurno je dobra osoba, jer ne bi svatko tek tako pomogao neko strancu. Možda će nešto tražiti zauzvrat. Da li se to može satznati iz njegovog hoda? Trebala bi biti neka znanost oko toga. A možda i postoji, ako postoji znanost o rukopisu, zašto nebi u hodu? Po čemu je čovjekov način pisanja važnij od čovjekovog načina hodanja?
Vidim ga kako se vraća, istim onim hodom, koji ga čini simpatičnom osobom.
- Evo ti nešto zavojai desinfekcijsko sredstvo, uzeo sam iz ormarića za prvu pomoć. - govori mi on dok mi pruža sve to.
- Puno hvala, ja sam inače Jakov. - odgovorim mu dok mu pružam lijevu ruku, a u desnoj držim zavoj i malu bočicu s desinfekcijskim sredstvom.
- O! Ja sam Izak, drago m je. -
- Izak? To je neobično ime, odkud vam?-
- Ja sam inače za tebe ti! A roditelji mi bijahu jako religiozni, a nisu htjeli uzeti ime koje se pojavljuje svugdje, pa su mi dali to ime. Izak je inače bio otac od Jakova u bibliji, znaš li to?
- Da znam- ogdovorim mu uz smjeh.
- A odkud si ti? NEmaš naš naglasak, ti si purger?- upita me.
- Ne nisam, ali živim u Zagrebu. Rodom sam iz Bosne. -
- Aha, a kako to da si tu u Splitu?- upita me on.
- Došao sma posjetiti prijatelja. - slažem mu.
- Dobrog prijatelja?- upita me on.
- Jako dobrog.-
Dok me rana zapekla jer sam mu mazao sa desinfekcijskim sredstovm, sjetio sam se nje i zapitao gdje li je sada? Da li je sigurno stigla doma? Da li još plaće? Tako ju volim, a ne znam ni gdje je ni s kim je...
- Nešto si mi zamišljen, Jakove - kaže mi Izak. - Nisi ti dođao posjetiti prijatelja? Nešto je drugo, vidim ti to u pogledu.
- Imaš pravo, nisam došao zbog prijatelja. - odgovorim mu.
- I nisi bio pijan i pao u grmlje, to isto vidim na tebi, jedino grmlje sa tnovima u blizini je kod tračnica.- kaže mi on dok mi je zamatao rane. - Ti si onaj što je zaustavio vlak, jeli tako?
- Aha... - spustim pogled, sada sam najebao sada ću snositi posljedice.
- Daleko jeto bilo, ti si pošten put pretrčao, reci, zašto si u Splitu. -
- Zbog drage. - odgovorim mu ne dižući pogled.
- A, zbog drage, zaljubljen muškarac je spreman sve napraviti zbog drage, pa čak i zaustaviti vlak. A di ti je ona sad?-
- Jel te mogu nešto upitati? - podignem pogled i zagledam asae u njegove oči, u njeve oči plave boje. Mogao bi se zakleti da su bile smeđe kad sam ga prvi put vdio.
- Ma možeš, samo ti pitaj Izaka šta god očeš.
- Ti nisi strojovođa, jel tako? - upitam ga.
- Kako nisam! - iznenadi se on. - pa vidiš mi uniformu.
- Pa ti meni vidiš rane pa znaš da ih nisam zadobio kako sam rekao.
- I to što kažeš. - odgovori mi on klimajući glavom podignutih obrva.
- Uostalom, koji strojovođa ne radi? Nego zamata rane nekom strancu?- upitasm ga.
- Pa na pauzi sam! - odgovori mi ona, kao da je logično. Pa i je logično je...
- Ne hodaš mi kao strojovođa, previše si neobičan, kako se možeš žuriti u isto vrijeme i biti ležeran i smiren?-
- Imaš pravo, nisam strojovođa...- odogovori mi on, razočarano što sam ga skužio.
- Pa tko si ti onda? kako to da imaš uniformu i sve to? -
- Možda sam tu samo da ti pomognem, volim pomagati ljudima. -
- Da, ali nisi mi odgovorio odkud ti uniforma.-
- Odgovorit ću ti odkud mi uniforma i zašto sam ovjde, ako mi ti odgovoriš na jedno pitanje.-
- Može!- ispucam odmah. Tako je čudan...
- Dali ju zaista voliš? Ili samo ne želiš biti sam?-
- Nije li to isto?- upitam ga.
- Nije.- odgovori mi on, sad je poprimio ozbiljan izraz lica. kao da je duga osoba sada.
- Kada se bojiš biti sam, učiniš sve što je u tvojopj moći da budeš s tom osobom, odričeš se svega, i udovoljavaš toj osobi. Tu si za tu osobu, uvijek, bez odmora.
- I po čemu se to razlikuje od ljuavi? -
- Kad nekog zaista voliš, onda si spreman učiniti sve da ta osoba bude sretna, pa čak odreći se i osobe same. Pogedaj se, da li si ti zaista dobar izbor za nju?
- Jesam, spreman sam sve dati samo da bude sretna, a ovo što ti razlikuješ ljubav i strah od usamljenosti nema veze sa bilo čime.
- Misliš da si stvarno dobar izbor za nju? Tko je koga obranio kada su vas napali oni propaliteti? Više je ona tebe izvukla iz govana nego ti nju.- odogovori mi on, ozbiljna lica. Lice mu se toliko izmjenilo da je neprepoznatljiv. Ovaj tu pokraj mene nije više Izak, ovo je netko drugi.
- Kako znaš to? Tko si ti?-
- kao što rekoh, ja sam Izak, a ti se zapitaj dali si dovoljan dobar za nju. Možda ju voliš, ali kako će joj biti život s tobom? - reče on to i ustade.
- Čekaj, kako ti znaš te stvari? Kako me ti možeš napadati tako! Volim ju više od svega na svijetu! Hej, ostani tu! -
Dok je odlazio samo je mahnuo i rekao : - Da li ju voliš, ili si samo zacopan? -
Misli osam krenuti za njim, ali sam se sjetio Nere pa sam odustao. Brzo hoda, ali opušteno. Da, to je on. I nitko drugi. To je Izak. Tko li je Izak?
Mračnim ulicama Splita sam lutao potpuno sam, i pokušavao izvuči iz sjećanja put do njene kuće. Ali bilo je teško. Cijelim putem sam više gledao u nju, nego na put. Moja Nera, gdje li je sada?
More šumi u pozadini. Sada je to samo jedna crna jama. Fali ona živahnost, ono plavetnilo i sjaj. Sada je to obična crna jama. U koju bi ja najdraže skočio, u zaborav. Zaborav. To je što čovijeku treba. Niti je ljubav niti je mržnja, boatstvo, ili moć. Već zaborav. Da te svi pustze na miru, da si u svom svijetu, gdje nema nikog tko će ti smesti planove.
Zvuk mojih koraka je uspavljujući. Jer je to jedino što odjekuje ulicama. Razlama ovaj zrak, korak po korak, i daje do znanja da sam ja sam. Jer, to su samo moji koraci, nema drugih bilo kakvih. Tišina kao potvrda usamljenosti.
Lutao sam ulicama možda dva sata, prije nego što sam naletio na neki klub ispred kojeg je bilo živahno. Ispred se okupljala mladost, u svoj svojoj slavi i pijansoti. Smrad alkohola i rigotine je bio u zraku, a cure lijepo uređene u visokim štiklama spremne na silovanje.
Zapinje mi za oko jedan od momaka što su bili tu. Pod rukom je držo neku žensku u minici, razmazane šminke i zgužvane majce. Sigurno ne zna di je ili s kim je, ali ona i nije bitna. Bitan je ovaj pokraj nje. To je jedan od onih što su nas bili napali. I gdje je sada pravda u svemu ovome? Cijeli grad tražim da nađem nju, a nađem samo nekoga tko na s je htjeo razbiti. I od kojih ju nisam mogao ni pošteno obraniti. Prolazim pokraj kluba i nastavim hodati, nisu me skužili.
- Hej pizdo! - začuh.
Kada sam se okrenuo velika kamenčuga je letjela prema meni. Jedva sam se izmaknuo tome.
- Pičko jedna, sad si najebo! Ubit ćemo te! - reče mladić koji me već jednomi napao.
Prepustio sma se trku. Šarao sam po ulicama lijevo desno, koliko me noge nose. Nisam se okretao, ali sam konstanto čuo topot koraka, možda njih četvorice, ili petorice. Na pameti mi je samo bilo da ju nađem. Da se zagrlimo, pa da sve ovo bude gotovo. Sve ovo tu, što nema smisla, što je samo jedna nova prepreka do nje.
Tčao sam nekim stubama, pa silazio niz njih, izgubio sam se među njima, te ispred sebe vidio bus. Skočim u njega, i ovaj krene. Gledam kroz prozor i ne vidim svoje potjerače. Zsigurno sam im i ranije pobjegao, samo što to nisam skužio od silin misli. Nakon nekoliko stanica sam izašao van. I ovo mi je već pomalo izgledalo poznato. Sada su stvari pomalo već imale smisla. Prepreke lagano padaju. Nestaju preda mnom kao snaga iz mene. BIo sam tako izmoren, znojan, zadihan. Krenuo sam u zadnju šetnju do nje. Zadnji hod prije nego što ću se skrasiti. Ostati ttu, u novom životu, u novom okruženju. Počet iz nova. Priča kreće ispoćetka.
Napokon sam stigao do njene ulice. I to je bilo pukim slučajem. Do svitanja ima možda dva sata, a ja sojim pod njenim prozorom. To se prije nekoliko sati činilo tako daleko. Tako nedohvatljivo. Dolazim do njenog prozora, i provirujem unutra. Ako bi netko gledao sa strane, reklo bi se da sam neki provalnik ili narkoman. Ali niasm mario za to. Samo sam mario za ono što je bilo u sobi. Ona kako leži, u idili sna. Bezbrižno i ne znajuću da sam ja zapravo tu, pokraj nje odma. A ne dalek miljama. Tu sam odmah. Ljubavi...
Pokucam na prozor, lagano da nebi probudio sve u kući. Pošto to nije pomoglo, pokucao sam malo jače. Malo se proškomeljila, o okrenula na bok. Pokucao sam ponovno. Ponovno.
Ponovno.
Ponovno.
I opet. napokon se trznula, i prestrašeno pogledala prema prozoru. Mogao sam točno vidjeti iznenađenje u tim njezinim prelijepim očima. Za kojih sam prije nekoliko sati bio spreman sve napraviti. A i sad sam. A i bit ću.
Potrčala je prema prozoru, i otvorila ga.
- Šta tu radiš? Šta nebi trebao biti u vlaku? Šta se dogodilo?- pitala me prestrašeo.
- Vratio sam se, nemogu bez tebe.- odgovarao sam dok sam ulazio korz prozor u sobu. - u vlaku sam razmišljao o tebi. I shvatio da nemogu bez tebe. nekoliko tjedana čekati da te opet vidim ne dolazi u obzir. zaustavio sam vlak i pretrčao cijeli put samo da te nađem.
- Ljubavi...- izustila je suznih očiju.
- Volim te, i ne želim to ponavljati stalno preko telefonske žice ili tipkati po tastaturi. ja ti t o želim reći u facu. Volim te.- rekao sam joj dok sam sjedio na prozorskoj dasci.
- I ja tebe, ajde uđi.- kada sam ušao poljubila me.
Prepričao sma joj sve, cijeli put što mi se dogodilo, i za Izaka sam joj sve rekao, ali nisam rekao šta mi je govorio. I da je znao za nju i mene. Kada sam završio rekla je:
- Kako nevjerovatno! Ovo više zvuči kao neka priča, a ne jedna noć u Splitu.-
- Aha, namučio sam sae. Ali to sada nije bitno, sad kad sam tu kod tebe.-
- Jel te ruke još bole?- pitala me.
- Ne, ne boli me ništa kad sam s tobom.- odvartim joj.
- I kako si mogao opeti naletiti na one budale?-
- Ne znam, to ti je moja sreća, ono što najviše želim mi je daleko, a ono što mi je prektički pod nogama ne trebam uopće.
Izvadio sam zelenu Rammstein majcu iz torbe, koja je dosad bila suha. Pružio joj i rekao da joj darujem tu majcu.
- Ali, to ti je najdraža majca.- kaže mi ona.
- Znam, i zato želim da bude tvoja, da te uvijek dio mene prati. A ionako nije bitno jer ćemo živjeti zajedno.-
- Dok mi škola ne počne.- odgovori ona.
- Da, onda bi ja trebao naći neki posao. Hmmm, a kasnije ćemo razmišljati o tome. Ja sam umoran od svega ovoga, jedino što želim sad je da se ušuškam pokraj tebe i da pošteno odspavam ovu noć.-
- Može!- odgovori ona sretno, te obuče zelenu Rammstein majcu. reslatko je izgledala u tome. Zelena Rammstein majca i crne gaćice. Ljepoto moja...
Ono malo što smo imali dovitanja nisam uopće odspavao. Kada nisam mogao ni oka sklopiti. Ona mje spavala u mom naručju. Ali ja sam odlutao skroz mislima.
Eto ga, sada sam tu s njom, prvo jutarnjo svijetlo ju obasjava dok mi spava u naručju, dali može lijepše? Ne nemože. Razmišljao sam o Izakovim riječima. Jesam li ja u istinu onaj za nju? Toliki sam put provalio, nebi to svaki napravio. Ali šta nebih više napravio, da sam otišao u Zagreb i završio fakultet? Sada ću tu raditi, za nekih četiri tisuće kune, dok će ona još ići u školu. Ona će završiti školu, otići na fakultet i ispuniti svoje svnove. Bit će okružena pametnim i mladim muškarcima, punih prilika u životu, dok ću ja imati žuljeve na rukama. Pa zar sam joj doista potreban? neki govore da ljubav ne gleda na to, pa i ne gleda. Ali ja želim da joj bude što lijepšre u životu. Možda zbog mene nebude htjela otići na fakultet pa da zajedno počnemo živjeti. Ne, ne želim to. AKo sam se ja odrekao svojih snova, ne želim da ona to napravi. Ja sam ju zavolio sa tim snovima. Zbog tog načina razmišljanja sam ju zavolio, jer mi je rekla što je rekla. I da to sve propadne zbog mene?
Mene, koji je upravo kao kukavica bježao? Koji nije mogao stati i obraniti njezinu čast? Koji je dao petama vjetra prvom prilikom. Tako lijepa i pametna cura ne zaslužuje mene, i čini mi se nepravednim što smo se našli. Nešto je gadno pošlo po krivom. Ona je anđeo. Ali nije moj anđeo. Naša djeca neće koračati ulicama splita. To će biti neki drugi klinci nekog drugog oca. Tako mi je teško, ali veza na daljinu nemože uspjevati, ali ja ako ostanem ovjde isto tako nemože uspjeti. Sudbina se gadno našalila sa mnom. Ovo malo sreće što imam, nemogu imati. To su mi bile posljedne misli dok sam sjedio na prozorskoj dasci. I buljio u nju. Upijao tu ljepotu zadnji put. Prije nego što ju prepustim boljem životu, ljepšem. Dali bi njezin muž bio spreman na ovakve muke samo da ju na kraju ostavi? Čini mi se da nebi. Ali ne trebam joj ja, prištavi čupavi sanjarija, ja ću pasti u zaborav. pasti u crno more zaborava. Vlada gadna tišina, tišina kao potvrda usamljenosti.
Krupne suze su tekle licem, dok sam skakao korz prozor. Dok je ona spavala, i sanjala možda isti san koji sam ja imao. U toj milini dok ju obasjava jutro i svježina. Jutro kao nov početak. I tako leži sav moj život, u snu, u idlili. Tamo spava moj san, spava u mojoj zelenoj Rammstein majci...
|
