počinjem shvaćati... život mi postaje ljep... nemogu reć dae prie bio loš, ali stvarno nie bio baš ljep... ali svo ovo vrieme ko da sam imala neke naočale koe zaklanjaju sunce... a sunce predstavlja sve ono dobro... bilo bolje nego što sam mislila da je...
Stvar je u tome što imam prošlost koju pokušavam zaboravit... i uspjelo mie... ne sjećam se mnogo stvari... ali još uvijek mi dođu neki trenuci kad mi bljesne u pamćenje... i ponovo vidim sve one tužne dane kad su mi suze isprale sjaj u očima... suze su svemu krive... one su isprale ono dobro u mojim očima... proklete suze... jer kad sam promijenila školu sagradila sam dis oko srca... čvrsti kameni zid... i ona prava ja ostala je zarobljeda unutar tog zida... i kolko god lupala po njemu, nie mogla izać... zašto sam ga sagradila? jer sam se bojala putiti nekoga blizu... strah od razočarenja... bojala sam se biti ja... ali toe bio novi početak, novo okruženje, novi ljudi... nova ja... ja sam se promjenila... naučila cjeniti život... i ti zidovi, kao da su od šećera, počeli su se topiti... i ja sam se opustila... jer su me ljudi prihvatili... i to je dobar osjećaj... pripadati negdje... jer, nekad se nađemo na krivom mjestu u krivo vrieme... to se meni dogodilo... ali važno je da odeš s to mjesta i nađeš mjesto kojem pripadaš...
Ali ti zidovi nisu se skroz srušili... ni neće... nemogu... imam ranu na srcu, oštećenje... ožiljak... jer, iako sam progledala, još uvijek ponekad suze ugase vatru koja gori u nama... toe depra... ali to dođe i prođe... i možda ova rana nikad ne zacijeli, ali bar se srce neće tako lako slomiti... prie krhko, sada jako... što te ne ubije, to te jača...




MeloDy

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.