u zadnje vrijema osjećam da padam u laganu depru... gubim vjeru u svoje snove... počinjem shvaćati da su nemogući, nedostižni, neostvarivi... ali ja to ne želim... ne želim to znati, ni razumjeti... mrzim tu riječ ne, i sve što ima veze s njom... mislim, kažu da ništa nie nemoguće, ali tome se možemo samo nadati... a i ako je tako, tako je samo dok se nadamo, a ne možemo se uvijek i zauvijek nadati... jednostavno gubimo nadu.. to tako mora bit... uglavnom, nekako postajem tužna... prazna... mislim, postoji više vrsta praznine: praznina, neispunjenost popraćena tugom; ona bezvezna praznina kda ne znaš kud sa sobom, ko da tie mozak ispario; ili praznina u trbuhu, glad, mučnina; itd... ja osjećam onu prvu prazninu, tužnu... neki dan je bio jedan film na telki, film koji sam gledala valjda 100 puta... film uopče nie tužan, zapravo, radi se o romantičnoj komediji... ali ja sam počela plakati... PLAKATI! za vrijeme ROMANTIČNE KOMEDIJE! i nikad se prie nisam rasplakala dok sam gledala taj film, ali ovaj put jesam... gledala sam dvoje mladih ljudi koji su zaljubljeni, ona tako ljepa, on zgodan, gledaju se... i osjećam da se to meni neće dogoditi, da se neću zaljubiti, da neću naći nekoga kom ću značit sve u životu... da neću naći nekoga ko će meni značiti sve u životu... mislim da se neću usuditi pustiti ikoga blizu... na bilokoji način... i prijatelji koje misliš da poznaješ pokažu da su neko drugi... to je ono čeg se bojim... ne samo da gubim vjeru u svoje snove, nego i u ljubav i prijateljstvo... gubim povjerenje... gubim vjeru u vjeru... i znam da još nisam iskusila puno toga, ali već gubim vjeru... mislim da neću iskusiti svoje snove... jer moji snovi su ujedno i moji strahovi... želim svim srcem da se ostvare, ali kad dobijem priliku... jednostavno se uplašim i sakrijem... ne znam... bojim se pokazati sebe... bojim se da se ljudima neće svidjeti prava ja... i znam da sam inače bahata i bezobrazna, ali iza toga se krije samo jedna obična uplašena, bez obzira na godine još uvijek mala djevojčica koja se boji da je ljudi neće razumjeti... koja misli da je maska jedini način da se snađe u ovom ludom svijetu... velikom, okrutnom svijetu... ali mi smo rođeni za ovaj svijet, rođeni smo za ovo, što znaći da jednostavno mora biti neki način da se snađemo... ali pišem sve ovo jer znam da se vi nećete ljutiti ztkj je ovaj post predug ili predosadan ili preglup...
Just remember,
We are born for this
MeloDy

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.