nedjelja, 30.12.2007.

I'm sick of the lie

Aparatirala sam se u Hogsmeade. Usprkos tome što nikad nisam imala satove, uspjela sam doći ondje bez da se racijepim. Do Hogwarta sam doslovce otrčala. Tek kad sam već bila pred ulazom sam se sjetila da ne znam lozinku. Nevažno.

Kamena vodoriga je izgledala kao da spava.

Ja: Moram vidjeti Dumbledorea.
Vodoriga: Lozinka?
Ja: Nemam pojma... pero od crnog šećera?

U zadnje se vrijeme često pojavljivalo na domskim stolovima. Vodoriga se pomaknula u stranu, a ja sam se uspela uza stube i snažno pokucala.

Dumbledore: Naprijed.

Ušla sam, već s vrata streljajući Dumbledorea pogledom.

Dumbledore: Ah, Lene. Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?
Ja: Lief je mrtav.
Dumbledore: Ah, da, i mislio sam da bi se to moglo dogoditi.

Rekao je to bez barem mrvice žalosti u glasu.

Ja: Vi ste znali...
Dumbledore: Pa naravno da sam znao, Lene, ne budi smiješna. Sam je pristao na to.
Ja: Sam je pristao na svoju smrt?!
Dumbledore: Ne, sam je pristao biti onaj koji će ga pokušati ubiti.
Ja: Ali... zašto?
Dumbledore: Lief je imao tumor na mozgu. Razlog zbog kojeg nije bio slab je magija. Magija, biti čaroban... to liječi gotovo sve poslijedice nekih bolesti i ozlijeda. Ali nije ga moglo spasiti od smrti. Lief je trebao umrijeti krajem ovog mjeseca. Oko 30. , možda malo kasnije.
Ja: Ali zašto je trebao pokušati ubiti Voldemorta? Znate da nije imao šanse.
Dumbledore: Lief je želio umrijeti - u nedostatku bolje riječi - časno. A ne od bolesti.
Ja: Ali sami ste rekli da ga je magija liječila...
Dumbledore: Ali tjedan dana prije magija mu ne bi mogla pomoći. Užasno bi ga boljelo.
Ja: Oh. Men jeg kjaeligheten ham. (Ali ja sam ga voljela.)
Dumbledore: Molim?
Ja: Ništa.

Bilo je glupo, čak i djetinjasto što sam na trenutak pomislila da ga je moja ljubav mogla spasiti. Jer nije. Ni njega... ni mene.

* * *

Voldemort: Gdje si bila, Lene?! Odgovori mi!!!

Sjedila sam na stolici u kuhinji i gledala ga ravno u oči. Nisam odgovorila.

Voldemort: ODGOVORI MI!!!
Ja: Zašto bih? Zašto te je briga?
Voldemort: Rekao sam ti da mi odgovoriš!!!

Izvadio je štapić. Iz vrha su frcale crvene iskre. No nisam odgovarala.

Voldemort: Misliš li da si mi toliko važna da to ne bih učinio?

Nisam ništa rekla. Prkosila sam mu. Razbuktavala sam njegov gnijev. Nije me bilo briga. Ne može mi ništa. Neka baci Crucio. Neka baci i Avadu Kedavru. Neka se samo usudi.

Voldemort: Lene, gubim strpljenje!
Ja: Ti nemaš strpljenje, tata.
Voldemort: Crucio!

Zabljesnula me crvena svjetlost i oštra bol proparala je svaki milimetar mog tijela. Ali nisam vrištala. Nisam mu željela priuštiti to zadovoljstvo. Bol se prekinula.

Voldemort: Gdje si bila?!
Ja: Što kažeš na dozu vlastitog lijeka? CRUCIO!!!

Pao je na koljena. Prekinula sam čaroliju.

Voldemort: Idi! Odlazi! Ne moraš se ni vraćati! Nije me više ni briga gdje si bila! Samo IDI!!!

Otrčala sam uza stube i spakirala svoje stvari. Ispod kreveta sam izvukla srebrnast plašt 8koji mi je ostavila baka) i metlu. Svezala sam kovčeg i krletku za metlu, čarolijom ih učinila lakšim i krenula u noć.

* * *

Pozvonila sam. Audrey je otvorila vrata.

Audrey: Isuse Bože, Lene, što se dogodilo?

Bila sam promočena do kože (kiša je padala) i mjestmice mi je odjeća bila poderana (naletjela sam na nekakvo granje).

Ja: Stari me otjerao od kuće.
Audrey: No, krasno. Hajde, uđi.

Ušla sam u predvorje kuće Hundred. Stube su vodile na prvi kat ( stube na prvom katu vodile su na drugi). Hodnik je vodio do kuhinje i dnevne sobe. Iz kuhinje je izašao visok, mršav muškarac držeći u ruci šalicu i žlicom miješajući njen sadržaj.

On: Audrey, što se događa?
Audrey: Lene je tata izbacio iz kuće.
On: Tko, Voldemort? Zašto?
Ja: upotrijebila sam Crucio na njemu, gospodine.
On: Molim te, zovi me Rian - pružio je ruku i ja sam ju prihvatila. - Jeste li vi cure za malo toplog kakaa?

Otišao je u kuhinju.

Ja: Gdje ti je mama? Uvijek sam mislila da su mame one koje u ponoć kuhaju kakao.
Audrey: Moj tata kuha kakao ujutro i navečer. Mama kuha sve ostali, ali tata radi najbolji kakao.

Nakon hladne kiše, nisam mogla pobiti tu činjenicu.

Ja: Što vi radite, Rian?

Ipak sam upotrebljavala "vi" dok sam mu se obraćala. Smatrala sam da mi je dužnost pokazati mu barem malo poštovanja.

Rian: Audrey ti nije rekla? Ja sma ti nešto poput liječnika opće prakse. Ja sam vidar, zapravo, ali ne za tako kritične bolesti kao što su one u Sv. Mungu. Ja liječim stvari poput čarobnjačkih kozica, vještičje prehlade i takve stvari. Amy je ona koja radi "krvav" posao.
Ja: Što ona radi?
Audrey: Ha, ha - smijala se, očito na primjedbu svog oca. - Mama je profesorica na Čarobnjačkoj akademiji.
Ja: Što predaje?
Audrey: Norveški.
Ja: Norveški se uči na Čarobnjačkoj akademiji?
Audrey: Većina europskih jezika se uči na Čarobnjačkoj akademiji. Ako odeš raditi u Norvešku, moraš znati norveški. Ako odeš raditi u Francusku, moraš znati francuski. Itd, itd...
Ja: Znači moći ću s njom pričat norveški?
Audrey: Da.
Ja: Super!
Audrey: Mislim da tebi treba sad topli krevet. Sutra ćeš blebetat na norveškom s mojom mamom. Laku noć, tata.
Ja: Laku noć, gospodine Rian.
Rian: 'Noć, cure.

Ušle smo u Audreyinu sobu na drugom katu.

Ja: Čemu lutke?
Audrey: To moja mama inzistira. Kao za ukras, da krevet ne bude preprazan. Kad pitam smijem li radije stavit jastučiće, kosa joj se diže na glavi.



Ja: Imaš lijepu sobu. Ne dijeliš ju sa sestrom?
Audrey: Hvala Bogu, ne. Malo čudovište je na katu ispod. Ovjde gore je još jedino tavan, gostinjska soba i treća kupaonica.
Ja: Ja sam uvijek htjela sobu u potkrovlju.

Legla sam u krevet. U njemu je bilo lijepo i toplo. Audrey je imala dva krovna prozora, točno iznad jednog i drugog kreveta. Promatrala sam zvijezde.

Audrey: Kao da smo sestre.

Nasmiješila sam se u mraku. Tada sam se sjetila rečence koju bi mi baka svake večeri rekla prije no što bih zaspala:

Alltid ha vakker drommer. (Uvijek lijepo sanjaj.)

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.