Dana 21. lipnja u Zagrebačkom kazalištu mladih okupila se
elita glumačkog života (da, baš dobro rečeno) na vjerojtano posljednjoj kazališnoj
premijeri ove sezone. ZeKAeM-u je ovo bila veoma dobra sezona i obilježile su je izvrsne premijere kao na primjer "Vrata do" i "Skakavci" pa mi je veoma drago što su se odlučili jednu izvrsnu predstvu prikazati i sada u lipnju.

Za razliku od nekih drugih kazališnih premijera ove sezone, kao na primjer one "Tri sestre" u HNK, jučer se u ZeKaeM-u nije pojavilo niti jedno političko lice niti koji pripadnik Bandićeve kamarile. Lijepa promjena. Gledalište je bilo ispunjeno glumcima svakakvog kalibra, novinarima Storyja (koji su se nabrusili na moju suknju ali se nisam dana) i nekih drugih. nešto ipak uglednijih medija.

Od poznatih faca naletila sam na Mani Gotovac, Dalibora Matanića, a iza mene je sjedila izvanredna Nataša Lušetić, glumica koja (koju ako još niste) morate pogledati u predstavi Matka Raguže "Dekadencija" koja igra u Teatru Exit. Iako nije često na repertoaru - gledalište je uvijek puno i veoma zadovoljno.



U predstavi glume Ksenija Marinković, Krešimir Mikić, Jadranka Đokić i Nikša Butijer. Sram me je priznati da u prvi tren, kada sam u novinama vidjela listu glumaca, nisam uopće shvatila tko je ta Ksenija. Žalosno je kada se žena usko povezuje uz muževo prezima. To postane još nezgodnije kada muž postane bivši. Ksenija je svojim talentom i izvedbom zaslužila veću pozornost.

Predstava se održava u dvorani “Istra”, koja je za ove prilike izvrsno rashlađena i gotovo se uopće ne osjeti onaj zrak koji vlada izvan zidina kazališta i ljepi se za kožu.

Pri ulasku u dvoranu – glumci su nas dočekali na kauču koji izgleda kao da je pokupljen s onih dana smeća kada Zagrepčani izlažu svoje komade namještaja kojima je sada mjesto na Jankomiru (oops Jakuševcu) , a za nekih desetak godina u muzeju suvremene umjetnosti.




Sama problematika je otuđenost i depresija jedne neurotične srednjovječne žene, koja je očigledno nezadovoljna svojim životom, ali ničime ga se ne trudi promijeniti, koliko god njezini susjedi, Jadranka i Nikša se trudili ju izbaciti iz tog kruga. Problem je i u njezinu odnosu sa sinom Krešimirom, s kojim vodi besmislene razgovore i zapravo ga gnjavi.



Ono što nam ova predstava daje jest uvid u drugu stranu, onoga što se događa u našoj glavi dok izgovaramo rečenice tipa “dobro sam”, “danas je lijep dan” ili “želiš li nešto popiti?”.

Ne bih vam htjela više govoriti o radnji, ali po mojem mišljenju - najbolji dio predstave je dialog/monolog između majke i sine, Ksenije i Kreše, gdje na vidjelo izlaze sve njihove frustracije, neizgovoreni problemi i želje, sve ono što jedno drugome nisu u stanju izgovoriti, reći u lice.

Predstava je svakako za preporučiti. Scenarij je inteligentan i zabavan, glumci prvorazredni – osobito Ksenija i Krešimir. Stolice u ZeKaeM-u su udobne, ali niti predstava nije dugačka pa jednostavno zaboravite na vrijeme i guzu.



Pošto se radilo o premijari – u predvorju je priređen mala zabava s zakuskom. Sendviči dovoljni da nahrane manekenke i svježim jagodama, koje su mene najviše razveselile.



Vidimo se u ZeKaeM-u !

Od kada je završila nastava, vrijeme sam posvetila odgovaranju maturalnih pitanja. U srijedu imam obranu maturalne radnje i toga me nije niti najmanje strah. Posvetila sam puno (čak i previše) vremena istražovanju različitih prastarih knjižurina u NSB-u i Arhivu. Nema što nisam pročitala o toj temi. Trebala bih danas skočiti u školu po neke papire iz engleskog i po raspored mature.

To bi bilo to što se škole tiče... ma je vraga! ima još toliko toga ali nimalo mi se ne sviđa osjećaj u želucu koji mi se nakupio dok sam istipkala ovih par redaka.

Nedavno sam upoznala jednu jako zanimljivu osobu. Nakon dužeg vremena sam upalila SoulSeek u potrazi za jednom audio-knjigom (zakačila sam se za to od kako imam ipod) i pošto sam zaboravila kako to sve ide na SOulSeeku, tražila sam pomoć od ljudi što su pričali i toj sobi. I tako sam se zapričala s Tonyjem iz Glasgowa.
U potpunosti se razlikujemo. On studira pravo i radi kao barmen u nekom klubu, voli izlaziti i ostajati vani do jutra. Gleda horor filmove, Sopranose, i svaku večer je zaljubljen u drugu curu.
Neki dan sam o tome pričala svojim prijateljicama. Sve su od reda počele govoriti:"pa tebi se on ssviđa! Jesi ti normalna? te veze preko interneta su virtualna preseravanja..." Tada sam odlučila da ovakve stvari više neću povjeravati nikome.
Blog ima poseban tretman.
One jednostavno ne razumiju. Nije mi baš niti jasno kako je to moguće. One me poznaju. ne doduše sve isto ali ipak... Nije uopće o privlačnosti riječ. Iako smo Tony i ja razmjenili fotke (što inače ne radim) niti ujednom trenutku nisam na umu imala neku ideju o nekoj vezi. Osim one platonske koja mi uvijek odgovara.

Činjenica jest da već jako dugo imam nekoliko veoma ugodnih poznanstava preko interneta.
Tu bih prevenstveno navela Adeliu iz Brazila. Nekoliko godina smo se znale preko jednog foruma gdje ona bas i nije bila omiljena, dok sam ja više bila promatrač s tek usputnim komentarima. Ozbiljnije smo počele komunicirati kada me je zec(toi bao bao) nagovorio da si nabavim MSN da možemo čavrljati u svako doba dana.

Adelia i ja se čujemo gotovo svaki dan. Nedavno mi je poslala jedan kratki video uradaka u kojem mi je predstavila svoj novi stan i ludnicu koja se odvija ovih dana u Brazilu oko nogometnog prvenstva. Kaže da je čaki hrana što se poslužuje u restoranima u bojama brazilske zastave i Ronaldinhove face, koja se smiješi sa gotovo svakog tanjura.

Pa ti onda reci da kod NAS vlada histerija oko nogometa.
Meni same utakmice nit najmanje ne smetaju ali one emisije koje vode ex manekenke su i više nego naporne. Kad je ono prije par godina Tanja vodila onu emisiju u EP u Portugalu - e to je bilo komično. Tresla se ko trstika s pogledom uhvaćene srne.

Nedavno je ovaj blog servis proslavio 2. rođendan.
Bilo je veselo - osobito onima koji su među prvima sudjelovali u ovom projektu.

Sjećam se da je Annie De Meni bila prva blogerica koju sam aktivno počela čitati. Njezin post o Ivi P(r)ogoreliću me je totalno šokirao. Još i danas kada čitam taj post - padnem sa stolice i sjedećih nekoliko sati me bole trbušni mišići. Ispočetka sam mislila da je to bio jedan inspiracijski post jedne šašave blogerice ali ispalo je da joj je cijeli blog ispunjen tim poskakujućim idejama i asocijacijama od kojih ti pamet stane.

Nemate pojma kako mi je drago što se Annie vratila.

SJećam se kada sam prvi puta čula za riječ blog. Bilo je to na satu engleskog koji sam pohađala kod jedne sjajne Amerikanke. Donjela je po svom dobrom običaju - fotokopije iz američkih časopisa za mlade. Bilo je tu raznih članaka o problemima, slavnima, princu Williamu (koji je tada još bio slatkiš, dok sada sve više poprima konjsku facu svoga oca ... )

uglavno, tako je bio i članak o blogu. Uopće mi nije bilo tada jasno kako bi netko mogao biti dovoljno lud da piše o svojoj intimi i dijeli ju sa svom tom hordom što plovi internetom??? Ljudi su obično birali neke tamne bilježnice u koje bi zapisivali svoje misli i probleme pa bi onda te bilježnice skrivali - jer je dovoljno da mama uđe u krivo vrijeme u sobu i neke stvari više nikada neće biti iste.

Dake, umjesto skrivanja pod madrac - dnevnik je doživo jedno radikalno rješenje. Kad se jednom logiraš i počneš pisati otvoreno o svojim razmišljanjima, osjećajima i stavovima - postoji realna šansa da ti život više neće biti isti.

Moj prvi blog je bio na live journal-u, jer me jedna frenidca Marinshe uvjerila da je to apsolutno najbolje mjesto za pisanje bloga. Mene je sve to zbunilo. TE boje i namještanje izgleda blog, pa kako staviti fotografije, promijeniti nadimak, uclaniti se u neku grupu... nije me išlo. Uopće mi nije ilo jasno zašto bi netko čitao što ja imam za reći i u čemu je štos s tim blogovima. Od Live Journal-a sam ubrzo odustala i otisla na mojblog.hr gdje je sve bilo dobro. Sprijateljila sam se s jednim dečkom koji je vodio red tamo. Spojila nas pjesma Forsaken (sa soundtracka filma Queen of the damned) kojom sam tada bila opsjednuta, a Sturat Townsend me progonio u svim najluđim snovima.

Sadržaj mojih pisanja uglavnom se sastojao od školskih gluposti i pubertetskih promjena raspoloženja (koja me ruku na srce još uvijek ulove i ne daju mira). Ubrzo mi je dosadilo. Ljudi koji su ga i čitali ili komentirali su uvijek bili isti, dosadilo im to moje pisuckanje... a ja sam tako i prestala s blogom. Lani u 11. mjesecu - dok me gripa davila - ponovno se probudila želja za blogerskim avantuama.
I tada sam aktivno čitala neke blogove i htjela sam ih komentirati a ne biti anonimac cijelo vrijeme. I tako sam se vratila. Brzo sam se skompala s danny craneom (koji je nažalost prekinuo svoju sjajnu odvjetničku karijeru) i on je na moj blog doveo croydona -koji trenutno štrajka, Posh - i ona se domara od blogiranja, Lucy - čiji je blog nedavno netragom nestao.... i još mnoge druge koji su me s veseljem prihvatili i pratili moje zapise.

Iznenadila me pojava na almost cool listi. Čitala sam neke blogove s tih lista koje bira uredništvo ( jel tako?) i našlo se nekih sjajnih pisaca koji bi stvarno trebali početi i profesionalno osvježiti našu književnu scenu - ovime ne mislim na Opaljenu - iako nemam ništa protiv nje i nedavno objavljene knjige, mozda će čak to biti poticaj izdavačima da bolje pripaze na blogere u kojim se kriju opake face i potencijanli "Pulitzer winners"