Pred teenagersko doba je u svakoga zasićeno zaljubljenim danima i malenkolijama. Ima osjećaj da je to kod djevojaka puno očitije, Neke se zaljubljuju u filmske zvijezde, neke u pjevače, neke pak u starije dečke što se na igralištu okupljaju bez gornjeg dijela odjeće igrajući fucu. Sve sam i ja to prošla, ali zaljubljenost koja je obilježila moje pred i postpubertetsko razdoblje bila je nešto ipak drugačija.

Knjige su uvijek bile moj dom i utjeha. U njima sa nalazila sve one doze koje su mi u redovnom životu nedostajale. Svi ljekovi moglu su se naći u točno određenom djelu. Isto je bilo i s ljubavlju.

Moje srce pripadalo je ni više ni manje nego junaku knjige Marije Jurić Zagorke. Ne – nije to bio Delivuk, niti Divljan nili kapetan Siniša. Bio je to Josip. Prestolonasljednik, sin Marije Terezije, Buntovnik na prijestolju.

Lika prestolonasljednika Josipa se prvi puta pojavljuje u “Malleus Malleficarumu“ , kada zagrebačke vještice dolaze pred caricu da im ona sudi. Među njima je naravno fatalna kontesa Nera Keglević Ratkay, ljepotica pepeljaste kose. U poglavlju „U Bečkom Dvoru“ pojavljuje se Josip II.


„Drugi je bio mlad, jedva nešto više od dvadeset godina. Srednjeg stasa, vitak, vrlo tamne puti, s visokim čelom koje je obrubila glatka vlasulja, sa strane uvijena u nekoliko dugoljstih uvoljaka. Tanke tamne obrve uspinjale su koso od nosa prema sljepoočnicama. Oštar nos i snažne usne odavale su odlučnost. Crte lica mrke i zamišljene, nisu izražavale ljepotu, ali to više odlučnost i dobrota.“

Sreće ipak u romanu nije imao. Nera je izabrala Sinišu. Nekoliko puta.

Kroz svoje djelo, Marija Jurić Zagorka je Josipu udahnula dušu romantičarskog junaka, nositelja svjetske boli. On je plemenit, malnkoličan, želi promijeniti svijet, a neuzvraćena ljubav prema jednoj jedinoj ženi njegova je najveća rana koja ga boli do zadnjeg dana.

Međutim – tko je zapravo bio Jospip II.?
Sigrno je da je Zagorka pretjerivala, ali nije to bilo ništa u lošoj namjeri.

Punim imenom Joseph Benoit August Johann Anton Michael Adam, rođen je 13.03.1741. kao četvrto dijete austrijske carice Marije Terezije i Franje Josipa Lotarniškog. Radost zbpg konačnog rođenja prjestolonasljednika se ubrzo pretvorila u ogorčenje. Marija Terezija je tada ratovala protiv Fredricha Pruskog. I gubila je. U igri je bila najbogatija pokrajina Šleska. Izgubila ju je. Jedan kamen manje u kruni Habsburgovaca.

Marija Terezija i Franjo Stjepan imali su šesnaestero djece (16 ! ) , od toga 5 sinova i 11 kćeri. Imajte na umu da su tada mladi život mogle otpuhati i najmanje prehlade, a ako ne to onda i brutalni načini liječenja.

Josip, kao četvrto dijete i nasljednik prijetolja, dobivao je posebnu pažnju. Iako mu je majka bila zaposlena upravljajući jedno od najmoćnijih carstava u svijetua, a otac vratlarenjem i lovom, program njegova odogoja bio je pomno razrađen. Odgojitelji su bili pomno birani, a princa se trebalo naućiti da bude odgovoran, neustrašiv, a ipak pobožan i pun poštovanja.

Zanimljivo je napomenuti da je vjeran službenik Bartenstein za mladog carevića osobno ispisao preko 6000 (šest tisuća) listova udžbenika njemačke povijesti.

Iako se u Zagorkinom romanu spominje bavarska princeza kao jedina Josipova žena, to baš i nije sasvim točno.


Kada je navršio 18 godina, carica i njezin vjerni kancelar Kaunitz su mu počeli tražiti mladu. Poznata je ona uzrečica:”Dok drugi ratuju, ti se sretna Austrijo ženi”. E pa za vrijeme Marije Terezije bilo je i ratova ali i vjenčanaj koliko vam srce želi. Ženska je bila strašna – roditi 16 ero djece i onda ih sve preživjele poženiti/udati u svrhu zadanje političkih bedeme i dobrosusjedskih odnosa. Pouzdano se zna da je samo jednoj kćeri popustila u izboru ženika.


Za Josipa su imali već spremnu mladu. Bila je to Izabela od Parme. Unuka Luja XV., nenadanog saveznika Austrije u ratu protiv Pruske. Izabelu je krasio nadimak “Orhideje” pa nije niti čuda da ju je suprug obožavao. Ono što je sočno zanimljvo iz njihovog trogodišnjeg braka jest kako je ona tretirala njega. Čini se da je mladu djevojku puno više zanimala caričina mlađa kćer ljubimica Marija Kristina. Mlade žene su razmjenile stotinjak porukica (ne sms – nije tada toga bilo) u kojima se bez problema moze oćitati ček i erotska sklonost. Iz tih poruka, koje se i danas čuvaju negdje u bečkom arhivu, možemo saznati kako je Izabela veoma brzo shvatila tko je tko na bečkom dvoru , te kako je prema supruga, koji ju je obasipao pažnjom i obožavanjem, zapravo bila hladana i bez ikakvih osjećaja.
Usrećila ga je djetetom. Bila je to curica koju su nazvali Marija Terezija(jako orginalno), ali se u drugoj trudnoći zarazila crnim kozicama ( veoma popularna bolest pri kraljevskoj kući – pobilo i izmasakriralo pola obitelji) – nakon nekoliko dana je rodila mrtvo dijete i umrla. Mala Marija Terezije je također veoma brzo napustila svijet živih i ostavila sirotog Josipa samog.
Nije niti godina dana prošla i javile su se ratne trublje i poziv na nova savezništva. Josip se morao ponovno oženiti. SAm je iznio jednu veoma bizarnu ideju. Izabela je imala mlađu sestru – Mariju Lujzu, koja je tada imala 13 godina, pa je majku zatražio da ju zaprose u njegovo ime. Takvo što naravno nije dolazilo u obzir. Na kraju su mu uvalili bavarsku princezu Mariju Josipu., koja je bila kćer kneza elektora a k tome i ružna…

Prilikom posjeta Beču davne 1996. saznala sam da je dotični vladar bio strastveni skupljač kukaca. Što reć' osim - ewwwwww !
Josip je 15 godina bio suvladar svojoj majci. Tek se je 1780. sam uspeo na tron nakon 40 godišnje vladavine Marije Terezije. Danas ga povjesničari nazivaju vladarom prosvjećenog apsolutizma.
Neću ( ili ide NE ĆU?) se sada baviti njegovim političkim odlukama i provedbama. Bilo ih je mnogo, a gotovo ih je sve pre smrt povukao. Osim jedne. Edikt o vjerskoj toleranciji. Pa to bi nama i danas trebalom ako se mene pita.

Na carskom prijestolju ga je nasljedio njegov brat Leopold II. Tip koji je vladao Toskanom kao nadvojvoda gdje je često pokazivao razne simptome ludila.

Josip kojeg sam ja voljela i kojeg i danas na neki način volim, nema gotovo nikakve veze sa ovim stvarnim likom. Josip koji meni nešto znači živi na stranicama “gričke vještice” i samo tamo. Vjerojatno je tako i bolje.


Toliko za sada iz povijesti.

ponovno sam u ležećem položaju, a kraj mene je sladoled s žitaricama. Moja
posljednja umotvorina. na telki "daleki rođaci 2". A uskoro će i “crna guja”.

uspjela sam se malo umiriti, inaće imam osjećaj da su mi mravi u guzici.
Neprestano šetkam stanom. Ne mogu se smiriti. Samo mi čekanje preostaje.

U ponedjeljak sam odradila 2 prijemna koja sam si zacrtala odraditi.
Hrvatski Studiji i Filozofski Fakultet.
Prvi u 9, a drugi u 15 sati.
Digla sam se u 6, a kuci dosla u 21, zaspala u 22.

Sada mi jedino čekanje preostaje... a to je valjda ono najgore što ima.

Bila je jedna anegdota - jako zgodna, a zbila se pred FER-om negdje oko 8:20,
baš prije rezredbenog za HS. Šećem se ja, jer mi vrag nije dao mira, i pijuckam vodicu.
Eto tamo iz nekod auta izade neki decko - samo sam ga s leđa vidjela i nisam
mu pridavala nikakvu pažnju. Za nekoliko trenutaka dogodilo se nešto što mi je
ipak privuklo pažnju. Iz nekog grmića iskočila je neka nadobudna ženskica,
kose omjera tog istog grma. U rukama je imala golemu crvenu
lizalicu sa bijelim slovima, a u stopu ju je pratio neki striček sa aparatom
na desnom ramenu, nalik na raketni bacač. KAsnije čujem da je dotična dama Monika Kravić, u ekskluzivnoj avanturi - "lov na Iveka Kostelića" ...

Ispit je bio teži nego li prošlih godina. Barem se meni tako činilo.
One testove od lani i preklani sam rijašila za 15ak minuta... OD željene
sociologije mi je mrak pao na oči, iako sam cijeli HS smatrala svojevrsnim
back-upom. Povijest i hrvatski su bili lagani. Barem meni. Riješila sam svih 6
dijelova. Matematika je bila poseban smijeh. Zadnjih godina se
tražilo zbrajanje razlomaka, dok su rang ove godine ipak digli i neke elementarne
stvari su se pojačale što se pokazalo prezahtjevnim za moje bjedno znanje.

Test inteligencije je bio fora. Stvarno je. Najveća je fora bilo vidjeti
lica nekih, koji pojma nisu imali da ih takvo što čeka ... Nije mi to jasno. Kako
ljudi idu na prijemni a da se ne raspitaju što ih čeka ...

Eto - rezultati su izvješeni. Ovi sa HS i dobro sam se plasirala. pristojno. Crta
će se sluštati. U to sam sigurna. Ali nešto su zasrli s time. Nekima piše da nisu
prešli razredni prag, a imaju više bodova s prjemnog od nekih u samom vrhu.
Nešto su jako zasrali. Stvarno mi nije jasno zašto su srljali s objavom rezultata
kad očigledno ne valja. Mora da su neki s tog popisa bijesni ko psi. Znam da bi ja bila.

Ako na kraju ispadne da nisam prošla na povijesti - mislim da ću nekoga istući.

U 15 sati sam dočekala drugi ispit. Mjesto radnje: Fakultet Strojarstva i Brodogradnje,
zgrada JUG. test inteligencije je bio nešto drugo. Svakako mnogo teži
od onog s HS. Ukoliko je vjerovati ovima što su lani skiksali – test bio je gotovo identičan. Iako im to nije ništa olakšalo, što im vjerujem.

Sljedila je čik-pauza od 15 minuta.

Žena što nas je čuvala je čitala upute za rješavanje. Bilo bi bolje da su to čitali putem razglasa ili nešto, jer me je njezin glas totalno uspavljivao iako mi do spavanja nije bilo. Na kraju sam jedva čekala da nam dozvoli da otvorimo pitanja i primimo se “zacrnjivanja” kružića na listi za odgovore.

Prvo se rješavala opća kultura. Bilo je 100 pitanja. Ne mogu se sjetiti niti jednog konkretno. Znam samo da zemljopisa nije bilo. Možda nešto s narodima ili neš… O glazbenoj umjetnosti – se sjećam da je bilo kao što je “legato” i neki skladatelji pa pripisano krivo djelo – ali očito da sastavljači biologiju smatraju važnijim dijelom opće kulture. Što se riječi tiče – e to je bilo koma. Meni barem.


Dajem topli savjet ljudima koji iduće godine kane upisati Filozofski da svakako počnu pratiti sjednice Sabora. Ne da prate što se događa. Bog s vama ! Pa od toga se samo otupjeti može ! Nego kada počnu ona prepucavanje i kada se iz rukava vadi teška mašinerija riječi kojima naši predstavnici dokazuju koliko su elokventni (čitaj: rječiti, lajavi, laprdavi) – e tada vadite notesiće i olovčice i ajmo u zapisivanje! Takve se naime riječi mogle naći u ispitu opće kulture na prestižnom fakultetu koji sve tako želimo upisati ….

Na kraju mi se test jezične kulture nije uoće činio tako strašnima… Imao je 50 pitanja, a možda se na kraju ispostavi da sam taj najviše zasrala. Bilo bi to sasvim tipično za mene.

Kada sam izašla iz dvorane – imala sam osjećaj da su se svi koji su pisali dotični test smanjili za 10 centimetara. Vjerojatno je to bila jedan od mnogobrojnih psiholoških posljedica ovakvog kretenskog ispitivanja. Jer to je upravo to. Kroz glavu su mi se provlačila mnogobrojna pitanja. Od onih zašto sam uoće išla u školu zadnje četiri godine, pa kojeg vraga sam čitala sve one knjige, pa do toga zašto uopće želim ići na faks koje je očito među najneorganiziranijim u široj okolici, a o nepravdi s privilegijama da ne govorim.

Ljetos sam čitala memoare onog jebivjetra Churchilla (srednje ime Spencer) za što su mu uvalili Nobelovu nagradu za književnost 1952. ( a to vam je još jedan hvale vrijedan podatak za sigurna upad na FF). Čitala sam ih na plaži tijekom PMS-a i para mi je išla na uši na nekim dijelovima. E sad zašto vam sve ovo pričam – naletjela na mene neka ženska spodoba koja je (ako je tomu vjerovati) nekad predavala na dotičnom fakultetu. Ljubazno mi je rekla da se ja prijemnog upće ne moram bojati, jer čitajuću “ovakvu literaturu” – moj put je siguran.

Moj put je u banani.

To je jedino sigurno.

Zapravo u jedno sam ipak jesam sigurna. A to je sljedeće.
Ukoliko se sada ne upišem ili ne upadnem na željeni smjer – iduće godine neću ići. Sigurno ne u Zagrebu.
Sada mi se agrumi i masline na Agronomiji čine kao Il Paradiso.

Nešto me ipak razveselilo na povretku s prijemnog. Bio je to sljedeći natpis na zgradi
Filozofskog Fakulteta:


smijeh koji me uhvatio ugledavši taj natpis potrajao je nekoliko minuta. Zaradila sam desetak pogleda i komplimenata u razini zdravog ukusa od svojih kolega sa prijemnog.
Vjerojatno su ljudi pomislili da me strest puknuo i da se ispucavam.

*za neupućene - ovo “Jurkoviću” se odnosi na dekana FF.
E da mi je znati kada je ovo nastalo i tko je autor da ga počastim sladoledom.


Chantal

Upravo uzeh šalicu mlijeka sa čajnom žličicom
kraš-ekspresa (hehehe - budimo kroativni !).
Jedan od glavnih razloga zbog kojeg sam upisala pripreme
za fakultet u poslije podnevnom terminu je bio taj da mogu
kao i inače - noću raditi što želim i do kad želim, a da se
ujutro naspavam kojiko me volja.

Nisam jutarnji tip. Iako nit to nije baš istina. Tijekom školske godine
sam se svaka dva tjedan redovno dizala u 5:50 i to bez prevelikog
gunđanja, došla u školu, pila čaj, čitala stare časopise i čavrljala
s domarom i pridošlim ranoraniocima.

Ipak - ja najbolje funkcioniram od 23:oo do 3:oo. U ta četiri sata mogu
svašta napraviti. Napisati najbolje postove za blog (potvrdila statistika),
shvatit redoks jednadžbe, ali i najbolje se zabaviti. To je naime
vrijeme kad moj braco pava pa je internet veza koju inače dijelimo -
prepuštena samo meni. Tada se pale sva čuda i napajanje. Skidam sve
audio i e-knjige i sa velikim zakašnjenjem ih baciti na ipod, odnosno
papir.

Trenutno se čita "Faktopedija" i "Junaci antičkih mitova",a najbolji
web site je onaj www.answeres.com koji rješava sve dileme.

Prije spavanje - pokušam loša predviđanja što se upisa tiče ukloniti
nekim fora filmom - tipa "mickey blue eyes" ili "četiri vjenčanja i jedan sprovod".
Hugh Grant jednostavno zna samnom. Dovoljan je jedan njegov "right" i pogled
izgubljena psića i ja sam gotova.

U san me otpraća Elgar i Dvorak na strunama moje nesuđene mentorice (ali ga sad serem...)
Jacqueline du Pré. Nadam se jednom sakupiti dovoljno hrabrosti i strpljenja,
napisati nešto konkretno o toj nevjerojatnoj umjetnici, čiju sam glazbu prvi puta
čula na radiju 19. listopada 1987., kada je svijet obišla vijest i njezinom preranom odlasku.



* * * chantal