srijeda, 28.05.2008.

Ništa prema planu....



…al na kraju je ipak sve dobro ispalo.

Mužić se vratio prošli utorak sa krcatim gepekom korčulanskih divota cerek : maslinovo ulje, crno vino, rakija (to smo odmah proslijedili svekrvi, nismo mi za to), trešnje, raštika, bob , neko zeleno lišće, zaboravila sam kako se zove, nije samoniklo nego raste kao blitva, a sprema se na salatu (skuha, ohladi , pomiješa sa kuhanim jajima i začini kvasinom i maslinovim uljem) i 3 paketa suhih kolačića iz jedne dobre pekarne u Blatu. I tako smo uživali u dalmatinskoj spizi nekoliko dana njami.
Navečer smo pokušali napraviti plan, pa ustanovili da od 6 dana (ja sam uzela dodatna 2 godišnjeg) jedan moramo voziti Vitu baki i dedi, jedan moramo otići u banku izvan Zagreba predati papire za stambeni kredit, jedan mora mužić sa svekrvom kod javnog bilježnika i kad se sve zbrojilo i oduzelo, ništa od Toskane cry.
Pa smo mislili otići u Beč, pogledati koju operu. Pogledam u srijedu repertoar, ništa atraktivnog nije bilo ali bi i to pogledali da je barem i u Volks Operi bilo nešto zanimljivo, a ne američki mjuzikl rolleyes. Sa hotelima slična priča, onaj u kojem obično odsjedamo je pun, drugi na prihvatljivim mjestima i po prihvatljivim cijenama isto tako , a ona kišurina u srijedu me bacila u totalnu depru i nije mi bilo ni do kakvih putovanja prema sjeveru, samo jug, jug, sunce, sunce.
Pa smo na kraju odlučili da Vito ostaje s nama i da ćemo svi zajedno ići na izlete. A u međuvremenu nas je i svekrva pozvala na rođendanski ručak tak da smo i to uklopili u novi plan..

I tako smo u subotu otišli do Italije, u Grado, zgodno ljetovalište 50-tak km udaljeno od Trsta. Vito je odmah čim je ugledao more vikao „moje,moje, kupa, kupa“, pa smo mu objasnili da je sada još hladno i da se ne možemo kupati nego kad bude toplo i vruće.
Iako je na plaži, dugačkoj , pješčanoj , bilo puno ljudi, uglavnom su se sunčali no bilo je i onih koji su se kupali. Nije to more kao naše, to stalno govorimo ali je sve jako lijepo uređeno od plaže nadalje. Sve su zgrade iste visine u istom stilu, a opet nije jednolično ni monotono.
Pješačka zona je velika pa se Vito do mile volje natrčao i našetao, bez da se stalno mora paziti na automobile, a kad ima slobodu kretanja onda je naravno jako dobar. Čak je i ručak u restoranu prošao bez nekakvih ekscesa, valjda zato što je bio gladan, pa je jeo malo tatine ribice, malo mamin raviola, svoje maneštre najmanje. Al zato je zdušno prionuo sladoledu poslije toga, u slastičarni. No čim on završi krene „ e ga, goto, pati, idemo“ (evo ga, gotovo, platiti, idemo) rofl,
Ima tamo i zgodnih dučančića, o da, da, pa je pao jedan par lakiranih bež sandala. Vito se cijelo vrijeme motao oko mene, neće biti s tatom vani pa pričekati, šetati, skakati, ne, stalno svi moramo biti na okupu, jedva uspiješ otići na wc od njega, jer odmah počne vikati ili mama, mama ili tata,tata. Dok sam plaćala već na natezao za suknju.
Dobio je i on svoju vrećicu u drugom dućanu, sandale, majicu, bermude, pa ju je ponosno nosio okolo.
Koliko se nahodao, naskakao , natrčao i nauživao morskog zraka , mislili smo da će spavati sve do Zagreba al ništa od toga. Dremnuo je pola sata kad smo krenuli nazad i nakon što se probudio nezaustavljivo pričaonaughty sve do doma.

Slijedeći dan smo išli na rođendanski ručak u restoran kod Tomeka (Tomislava Špičeka) u Zaprešić. Fina domaća hrana ali usluga mu se već pokvarila u odnosu kako je bilo kad smo bili prvi put namcor. Preko vikenda uvijek ima neka veća slavlja, pa se valjda pripremi za to, a ostalim gostima ponudi zapravo gotova jela, purica i patka s mlincima, teleće pečenje i to je to, a naplati kao da je a la cart. Najbolji od svega su bili zapečni štrukli, stvarno besprijekorni.
Svekrva je došla sama, a mi smo usput pokupili njenu prijateljicu, pa sam se poslije zezala sa mužem kako smo se na (bivši) Dan Mladosti „fino“ zuboproveli sa dvije + 70-godišnjakinj koje stalno veslaju po nekim pričama iz davne prošlosti. Al i to s mora ponekad.

Drugi dan opet u inozemstvo, ovaj put u Graz. Vito je stalno govorio da idemo na moje (more) u Italiju pa smo mu objasnili da ne idemo,nego negdje gdje nema mora al ima puno tramvaja. A to je njemu dovoljno, samo da ima tamvaja. Volim otići do Graza, barem na kavu i kolače, a obično ima i neka zgodna izložba, no ovaj put je bio ciljani šoping. U Zagrebu se ako nisi mršav malo teže obući, a da nije bapski ili prilično skupo. A u Grazu sam prošle godine u samom centru naišla na zgodan dućan, lijepo uređen, kvalitetna roba, normalne cijene (npr haljina 70,00 EUR-a) , brojevi od 34-50.
Mislim da nikad u životu nisam kupila toliko stvari odjednom. Presvlačila sam se i oblačila unedogled nut, Vito je ulazio i izlazio iz kabine, nešto kroz vrata, a nešto ispod njih, rekla sam mužu da prodavačice valjda još nisu imale takav prizor u dućanu, a možda i jesi, tko zna. Uglavnom, na kraju sam izašla sa vrećicom u kojoj su bile 2 haljine, jedan komplet (suknja i jakna), 3 veste, jedna tunika i torbica. A račun uopće nije bio grozomoran mego barem duplo manji nego što bi bio u Zagrebu.
Mužić je odnio vrećicu u auto, jer smo bili blizu parkirani, pa smo poslije sjeli na ručak, pa šetali, pa sjeli na kolače i sladoled, pa opet šetali . Tu se i u pješačkoj zoni moralo paziti na Vitu, jer ima jako puno biciklista.
Otišli smo još samo u Zaru kupiti Viti majicu i opet nam se potvrdilo kako Zara u Zg po kvaliteti nema veza sa ovom, u Grazu je roba puno kvalitetnija.
Na izlazu iz Graza smo se na kratko zaustavili u Ikei, samo kupiti posteljinu, a i Vito se naigrao na dječjem odjelu i to sa igračkama koje ga doma uopće ne interesiraju. Ugledao je nekakve minijaturne platnene životnije pa dograbio cijelu hrpu ali smo mu rekli da može samo jednu, a poslije još neku igračku za koju nemam pojma čemu zapravo služi ali on se pravi da je to volan i da vozi auto.

Jučer opet na put, on kod bake i dede, mi u banku, sve smo relativno brzo sredili. Jako su susretljivi i sve se može dogovoriti, a kredit bi mogli realizirati za 14 dana, dok u Zg stambeni krediti idu puno, puno sporije.
Valjda sam podsvjesno nakupovala odjednom garderobu za cijelo ljeto, jer kad krene otplata kredita....pjeva





- 17:48 - Tvoje rijeýi ( 14 komentara) - Tvoj papir - #

nedjelja, 18.05.2008.

Ni u Pariz ne možeš kad bi htio

Mužić je 14 dana na godišnjem, starom. Pa smo imali razne kombinacije kuda, kako i kada otići. Na kraju su se stvari zakomplicirale, kolegica koja bi me mijenjala je preko noći završila na bolovanju i baš je u nezavidnoj situaciji.
Pa smo odlučili da će on sam otići na Korčulu (šmrc) , jer mora srediti neke imovinsko-pravne stvari, a preko velikog vikenda idući tjedan + još 2 dana (to bi me mogao ipak netko mijenjati) bi išli u Pariz..
Brus. Nema karata ni za lijek ni iz Zagreba ni iz Ljubljane, a dalje nam se ne ide do aerodroma, a i čisto sumnjam da ima slobodnih mjesta, nemamo dovoljno dana da bi išli autom, jer je samo on vozač, a sve agencije imaju rasprodane sve aranžmane za Pariz i sve ostale atraktivne destinacije. Isti je slučaj sa avio-kartama je za Madrid i Barcelonu.
Putuje se na veliko, očito.
Na kraju ćemo autom do Italije - Venecija, Verona, Firenca i okolica. Zapravo kako će nam ćefnuti u tom trenutku. Takva putovanja mi i jesu najdraža , bez strogo isplaniranog itinerera.

Ovih dana nam je nekoliko majstora prošlo kroz kuću, sve poznata ekipa, svi sa kojima smo bili zadovoljni. Mijenjat ćemo prozore i radijator eu preostale dvije sobe i onda smo s tim kompletno završili.
Bio je vodoinstalater promijeniti pokvarenu pipu u kupaoni koja me izluđivala nekoliko mjeseci al' mužića ne. A prema feng-shuiju ništa pokvarene pipe i sve što je loše postavljeno a vezano uz vodu odnosi novac iz kuće.
A Vito i onako stalno viče „ oto, bingo, dobi noce“ (dobit ćemo novac na Lotu i Bingu).
Najbolji mi je bio majstor za bojler. Ima dućan tehničke robe malo izvan Zagreba, a kak je mužić sve kod njega kupovao prije, tako smo i mi nastavili, jer dopremi robu kad nama odgovara i obavi sve sa priključivanjem.
Došao je prekjučer u cik zore, ne baš ali skoro, ja taman odlazila na posao (20 do 7) jer je i rekao da će doći prije 7, a novi bojler je već bio postavljen dok sam još bila u busu.
Još čekamo stolara za jednu intervenciju u kuhinji i to bi bilo to, osim ako mužić nema još kakvu ideju. Jer on kad krene ne zna stati, pa kad ga vidim sa metrom u ruci diže mi se kosa na glavi (kad pretjera , naravno).

Hit mjeseca nam je Marin portugalski kolač, već sam ga 3x radila i već smo se skoro posvadili kad me pilao zašto ne napravim odmah duplu smjesu, kao, da imamo za više dana. A znam da bi otišao jednako brzo u duplom kao i jednostrukom omjeru.

- 15:05 - Tvoje rijeýi ( 14 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 06.05.2008.

proljetne aktivnosti

Još prije nekoliko mjeseci sam za rođendan dobila poklon bon jednog kozmetičkog salona – kompletna regeneracija lica .Frendica je jako zadovoljna tim tretmanom , a bogme se i vidi, nekako blista još tjednima nakon njega.
Bon vjerno nosim sa sobom u torbi, ali nikako da se naručim, uglavnom zbog nedostatka vremena .
Kako je Vito ovaj tjedan na čuvanju kod bake i dede, popodneva su mi slobodna, pa sam jučer napokon krenula u akciju . Ali termin sam jedva dobila (petak kasno popodne) jer su očito mnogi pohrlili na razne tretmane, kako to već biva u pred-ljetnim danima.
Na kozmetiku kao što znamo trošim puno ali u salone ne odlazim iako je početak 40-tih idealno vrijeme za malo pojačane tretmane. Da se ne bi dogodilo kao drugoj frendici koja je u kasnim 50-tima, smršavila 15 kila, ali koža nikako da se stisne, pa si je sada uplatila valjda 20 tretmana svega i svačega. Doslovno od glave do pete. Nisu joj obećali holivudsku figuru ali poboljšanje situacije svakako da.
Dobar izgled zahtjeva prvenstveno puno vremena, ne poznajem nikoga tko dobro izgleda a da se na bilo koji način ne bavi sobom.
Neki po meni i pretjeruju. Nedavno sam čitala kako jedna naša poznata (mlada) voditeljica svaki tjedan ide na elektrostilumaciju lica. A ima čini mi se 28 godina.
Jednu su manekenku pitali (mislim da ima 25-26 godina) što joj je jutarnji ritual – dakle ona svako jutro stavlja neku masku na lice i drži je 20 minuta.
Pa što će one raditi sa 45 godina ?

Moj zadnji luksuz koji sam si priuštila bio je novi Gucci parfem, bezobrazno je skup i ko za vraga jedan je od rijetkih kojeg moja koža pojede (miris nestane jako brzo) ali nisam mu mogla odoljeti. Vjerojatno zato što si dugo nisam sama izabrala parfem, jer sam ih nekoliko dobila od muža.
A kad je bal nek' je bal , trebao mi je i iluminator, pa sam na kraju završila na skupom La Prairie ali stvarno je jedini koji se ne uvuče u borice oko očiju (koje su mi pojavile prije godinu dana, šmrc) i toliko je fine teksture i tako dobro navlaži kožu da ne treba ni kremica oko očiju (barem ne preko dana) A kako se u pakiranju dobije i dodatni uložak, na kraju cijena ispadne manja od onih koje sam do sada kupovala (YSL i Kanebo)..
U toj parfumeriji uvijek dobijem i puno testerića , čemu se jednako veselim kao i kupljenom „blagu“.

Danas je otvoren V. Sajam knjiga u knjižari Profil Megastore. U pola 5 popodne nisu imali još ni sve police posložene, hm. No svejedno je bilo puno, puno toga za izabrati, pa sam na blagajni završila sa 3 knjige iako nije isključeno da do kraja tjedna skoknem po još koju :-).


- 18:40 - Tvoje rijeýi ( 15 komentara) - Tvoj papir - #