|
…al na kraju je ipak sve dobro ispalo.
Mužić se vratio prošli utorak sa krcatim gepekom korčulanskih divota  : maslinovo ulje, crno vino, rakija (to smo odmah proslijedili svekrvi, nismo mi za to), trešnje, raštika, bob , neko zeleno lišće, zaboravila sam kako se zove, nije samoniklo nego raste kao blitva, a sprema se na salatu (skuha, ohladi , pomiješa sa kuhanim jajima i začini kvasinom i maslinovim uljem) i 3 paketa suhih kolačića iz jedne dobre pekarne u Blatu. I tako smo uživali u dalmatinskoj spizi nekoliko dana  .
Navečer smo pokušali napraviti plan, pa ustanovili da od 6 dana (ja sam uzela dodatna 2 godišnjeg) jedan moramo voziti Vitu baki i dedi, jedan moramo otići u banku izvan Zagreba predati papire za stambeni kredit, jedan mora mužić sa svekrvom kod javnog bilježnika i kad se sve zbrojilo i oduzelo, ništa od Toskane  .
Pa smo mislili otići u Beč, pogledati koju operu. Pogledam u srijedu repertoar, ništa atraktivnog nije bilo ali bi i to pogledali da je barem i u Volks Operi bilo nešto zanimljivo, a ne američki mjuzikl  . Sa hotelima slična priča, onaj u kojem obično odsjedamo je pun, drugi na prihvatljivim mjestima i po prihvatljivim cijenama isto tako , a ona kišurina u srijedu me bacila u totalnu depru i nije mi bilo ni do kakvih putovanja prema sjeveru, samo jug, jug, sunce, sunce.
Pa smo na kraju odlučili da Vito ostaje s nama i da ćemo svi zajedno ići na izlete. A u međuvremenu nas je i svekrva pozvala na rođendanski ručak tak da smo i to uklopili u novi plan..
I tako smo u subotu otišli do Italije, u Grado, zgodno ljetovalište 50-tak km udaljeno od Trsta. Vito je odmah čim je ugledao more vikao „moje,moje, kupa, kupa“, pa smo mu objasnili da je sada još hladno i da se ne možemo kupati nego kad bude toplo i vruće.
Iako je na plaži, dugačkoj , pješčanoj , bilo puno ljudi, uglavnom su se sunčali no bilo je i onih koji su se kupali. Nije to more kao naše, to stalno govorimo ali je sve jako lijepo uređeno od plaže nadalje. Sve su zgrade iste visine u istom stilu, a opet nije jednolično ni monotono.
Pješačka zona je velika pa se Vito do mile volje natrčao i našetao, bez da se stalno mora paziti na automobile, a kad ima slobodu kretanja onda je naravno jako dobar. Čak je i ručak u restoranu prošao bez nekakvih ekscesa, valjda zato što je bio gladan, pa je jeo malo tatine ribice, malo mamin raviola, svoje maneštre najmanje. Al zato je zdušno prionuo sladoledu poslije toga, u slastičarni. No čim on završi krene „ e ga, goto, pati, idemo“ (evo ga, gotovo, platiti, idemo)  ,
Ima tamo i zgodnih dučančića, o da, da, pa je pao jedan par lakiranih bež sandala. Vito se cijelo vrijeme motao oko mene, neće biti s tatom vani pa pričekati, šetati, skakati, ne, stalno svi moramo biti na okupu, jedva uspiješ otići na wc od njega, jer odmah počne vikati ili mama, mama ili tata,tata. Dok sam plaćala već na natezao za suknju.
Dobio je i on svoju vrećicu u drugom dućanu, sandale, majicu, bermude, pa ju je ponosno nosio okolo.
Koliko se nahodao, naskakao , natrčao i nauživao morskog zraka , mislili smo da će spavati sve do Zagreba al ništa od toga. Dremnuo je pola sata kad smo krenuli nazad i nakon što se probudio nezaustavljivo pričao sve do doma.
Slijedeći dan smo išli na rođendanski ručak u restoran kod Tomeka (Tomislava Špičeka) u Zaprešić. Fina domaća hrana ali usluga mu se već pokvarila u odnosu kako je bilo kad smo bili prvi put  . Preko vikenda uvijek ima neka veća slavlja, pa se valjda pripremi za to, a ostalim gostima ponudi zapravo gotova jela, purica i patka s mlincima, teleće pečenje i to je to, a naplati kao da je a la cart. Najbolji od svega su bili zapečni štrukli, stvarno besprijekorni.
Svekrva je došla sama, a mi smo usput pokupili njenu prijateljicu, pa sam se poslije zezala sa mužem kako smo se na (bivši) Dan Mladosti „fino“  proveli sa dvije + 70-godišnjakinj koje stalno veslaju po nekim pričama iz davne prošlosti. Al i to s mora ponekad.
Drugi dan opet u inozemstvo, ovaj put u Graz. Vito je stalno govorio da idemo na moje (more) u Italiju pa smo mu objasnili da ne idemo,nego negdje gdje nema mora al ima puno tramvaja. A to je njemu dovoljno, samo da ima tamvaja. Volim otići do Graza, barem na kavu i kolače, a obično ima i neka zgodna izložba, no ovaj put je bio ciljani šoping. U Zagrebu se ako nisi mršav malo teže obući, a da nije bapski ili prilično skupo. A u Grazu sam prošle godine u samom centru naišla na zgodan dućan, lijepo uređen, kvalitetna roba, normalne cijene (npr haljina 70,00 EUR-a) , brojevi od 34-50.
Mislim da nikad u životu nisam kupila toliko stvari odjednom. Presvlačila sam se i oblačila unedogled  , Vito je ulazio i izlazio iz kabine, nešto kroz vrata, a nešto ispod njih, rekla sam mužu da prodavačice valjda još nisu imale takav prizor u dućanu, a možda i jesi, tko zna. Uglavnom, na kraju sam izašla sa vrećicom u kojoj su bile 2 haljine, jedan komplet (suknja i jakna), 3 veste, jedna tunika i torbica. A račun uopće nije bio grozomoran mego barem duplo manji nego što bi bio u Zagrebu.
Mužić je odnio vrećicu u auto, jer smo bili blizu parkirani, pa smo poslije sjeli na ručak, pa šetali, pa sjeli na kolače i sladoled, pa opet šetali . Tu se i u pješačkoj zoni moralo paziti na Vitu, jer ima jako puno biciklista.
Otišli smo još samo u Zaru kupiti Viti majicu i opet nam se potvrdilo kako Zara u Zg po kvaliteti nema veza sa ovom, u Grazu je roba puno kvalitetnija.
Na izlazu iz Graza smo se na kratko zaustavili u Ikei, samo kupiti posteljinu, a i Vito se naigrao na dječjem odjelu i to sa igračkama koje ga doma uopće ne interesiraju. Ugledao je nekakve minijaturne platnene životnije pa dograbio cijelu hrpu ali smo mu rekli da može samo jednu, a poslije još neku igračku za koju nemam pojma čemu zapravo služi ali on se pravi da je to volan i da vozi auto.
Jučer opet na put, on kod bake i dede, mi u banku, sve smo relativno brzo sredili. Jako su susretljivi i sve se može dogovoriti, a kredit bi mogli realizirati za 14 dana, dok u Zg stambeni krediti idu puno, puno sporije.
Valjda sam podsvjesno nakupovala odjednom garderobu za cijelo ljeto, jer kad krene otplata kredita....
|