Champs-Elysees

Nisam zapustila blog nego sam čekala kad će se više srediti ovo st/r/anje sa komentarima. Niti sam mogla do komentara na svom blogu niti sam mogla komentirati pročitane postove na drugim blogovima i tako gotovo mjesec dana.

A u tom smo periodu svašta odradili. Baš nam je intenzivan mjesec. Bili smo nekoliko dana na Korčuli al nismo ni prst umočili u more jer je bilo puno pravnih i obiteljskih obaveza. Doduše , ni vrijeme nije bilo baš za kupanje, to je bilo u onom kišnom periodu kad more ni nije bilo toplo.
Najeli smo se fine ribe (što na gradele što na lešo) , raštike, blitve, mladog krumpira, sve iz vrta obrađivanog na starinski način (danas bi rekli – ekološki), bez upotrebe bilo kakvih kemikalija.
Po prvi put sam poželjela ostati barem još malo , drugačiji je to ritam, sve usporenije i ležernije . Idealno za otići 1.6. i ostati do kraja rujna npr.
Usred pakiranja sam shvatila da se uopće ne znam spakirati za par dana . Ljeti. Zimi nema puno filozofije al sad, pa trebaju mi ove sandale za ovo i one natikače za ono, jedva sam posložila nekakve suvisle kombinacije odjeće i obuće, a da na sve paše samo jedna taška.

A u Zagrebu čim smo se vratili puna kuća majstora. Promijenili smo prozore u preostale dvije sobe tako da sad taj dio stolarije imamo kompletno sređen i mirni smo barem 20 godina.
U nekoliko je navrata u ta dva dana koliko su trajali radovi bilo 6 muškaraca u kući, 3 majstora, muž, moj tata i Vito. Najviše me u cijeloj toj testosteronskoj energiji raspigala svekrva koja se nenajavljeno pojavila na vratima, jer joj je baš tak bilo zgodno da malo svrati, a ja u pogonu od ranog jutra, u sred čišćenja gomile prašine i kojekakvog smeća, a još sam i Vitu morala odvesti otorincu na kontrolu. Našla sam privatnog jer mi se nije dalo ponoviti maltretiranje sa Rebrom .
Pristup je naravno potpuno drugačiji, sa vrata u ordinaciju pa Vito nije ni stigao biti nervozan i plačljiv iako se za vrijeme pregleda deraoooo al ni ne tako dramatično kao prošli put i kao kod svoje pedijatrice.
Dr vrlo ugodan i realan, bez zastrašivanja i naručivanja na neke nepotrebne kontrole.
Naravno da takav tretman košta, no više živaca i energije košta čekanje od 2,5 sata na Rebru gdje smo se još i svi međusobno posvadili.
A iskustvo sa Rebrom prošao je mužić još i sa svekrvom. Čuvala je Vitu kod nas i stalno joj je bilo loše. Ne može jesti, sva je malaksala, čim bi se netko od nas pojavio doma ona je otišla spavati. Nakon 2 dana sam joj rekla da ako joj je naporno i ako se loše osjeća da ćemo pozvati mog tatu (Vito još nije bio za jaslice) al ona da ne, ne, nije on njoj naporan al zato smo nas dvoje padali s nogu (3 put više posla kad ga netko čuva) i nema više, Vito je sad u jaslicama ,a idući tjedan ide baki i dedi.
Umjesto doma (30 km od Zagreba) mužić ju je odvezao na hitnu na Rebro, pa su opet došli doma posvađani ( kao i nas dvoje) ne zato jer ju je vozio nego zato što se uopće ne brine o sebi. Nije bila kod doktora 7 godina ! Ni ne treba ići, ja sam protivnik obilaska liječnika za svaku sitnicu ali da osoba od 71 godine ne ode jednom godišnje na kontrolu osnovnih stvari (tlak, krvni slika itd) to je stvarno neozbiljno.
Meni ju je bilo žao ovaj put ali nakon par dan sam shvatila da je trebao i više vikati na nju. Uz povišen tlak (iako ništa dramatično) ima nekakav urino-infekt za što joj je dr na hitnoj napisao koji treba antibiotik i kakav je tijek liječenja.
Krvna slika besprijekorna, EKG jako dobar.
Treba samo otići svojoj doktorici (ni ne zna gdje joj je karton ?!) po recept iako sam joj predložila da joj sa nalazom sa hitne odem drugi dan u apoteku po antibiotik. Košta 100 kn al nije ona bez novaca pa da joj svaka kuna nešto znači, a kako je bio vikend, bolje je početi liječenje odmah,a ne čekati ponedjeljak. Da ne, ne, bude ona otišla svojoj doktorici (ne zna se kojoj doduše).
Nazove je u ponedjeljak navečer mužić i pita da li je bila kod dr (dakle prošla su 3 dana od hitne), da nije, da cijeli dan leži. Pa kad joj je počeo objašnjavati koje loše posljedice neliječenog urino-infekta mogu biti i da zašto je tak neozbiljna, rekla mu je nek je ne zajebava , da nije ona blesava i spustila mu slušalicu ?!
Na kraju je ipak otišla sama u apoteku i kupila antibiotik i nije njoj ništa kaže, eto je danas na izletu na Brijunima.

U nedjelju smo odveli Vitu na izlet vlakom. Nije se nikada vozio. Nismo išli daleko, samo do Savskog Marofa i nazad istim vlakom. Imali smo sat i 15 minuta fore do povratka al nemaš u Marofu što vidjeti, barem ne na onom dijelu gdje je stanica. Nedjeljom čak ni kafić tamo ne radi, nego smo po žarkom suncu hodali neko vrijeme dok nismo naišli na jedan otvoreni.
Sviđa mu se u vlaku al' tramvaj je i dalje najveća ljubav. Da može vozio bi se cijeli dan valjda.

A jučer je po prvi put bio u zološkom vrtu. Koji nam je naravno pod nosom, desetak minuta hoda od kuće al nekako nikad nije to došlo na red, pa sam već imala laganu grižnju savjest. Bespotrebno , jer ga se nije nešto posebno dojmilo, najviše mu se u ZOO svidio sladoled, vuk, bambi , voden konj, vidra, patkice i labudovi na jezeru,.
Zoo je jako lijepo uređen ali životnije su im nekak jadne, a ja sam bila razočarana već na ulazu. Ulaznica više nije razglednica sa nekom životnijom kao nekad , nego običan račun ko' u dućanu.
Poslije smo morali i na veliko igralište gdje su djeca uživala , a roditelji (uključujući i mene naravno) krepavali od vrućine i iskušavali razne tehnike uvjeravanja da se krene doma.

Trenutno smo u odabiru ljetovanja. Ja imam kolektivni u najgorem periodu (najveća gužva i najskuplje) tak da sve što izaberemo ispadnu cifre boli glava. Ove godine pucamo na inozemstvo , a što ćemo upucati na kraju – vidjet ćemo