|
Ponukana ovim postom, a da ne pišem predugačak komentar tamo, sad ću malo o rastrošnosti. Jer spadam u te   . Odnosno imam pre(ležeran) pristup novcu iako sam odrasla baš u obitelji gdje se uvijek govorilo o štednji. A možda upravo zbog toga, tako da ona da je odnos prema novcu onakav kakav smo stekli u roditeljskom domu – ne stoji, jer je ili takav ili oprečan.
Ja sam od onih idealan za sve banke koje nude kojekakve kartice, pogodnosti i tome slično. Uvijek se fino uvalim i doma sveukupno imamo sve kartice osim AMEX-a, a i to su mi nudili al sam rekla „ne hvala“.
Nije da nisam imala perioda prisilne štednje, pri tome ne mislim da sam otkidala od usta, nego sama sebe prisilila na svojevrsnu štednju (stambena štednja, dionice-esop, dakle gdje ti si ulog sigurno vrati itd.)..
Nije ni da ne znam uštedjeti kad imam neki cilj, ooo, uštedila sam u periodu kad nije bilo ni kartica ni minusa na tekućem za avionsku kartu i boravak u N.Zelandu 2,5 mjeseca. Dakle uštedjela sam ne samo novac nego i dane godišnjeg, pa sam radila dva ljeta dok su se drugi brčkali u plavom Jadranu. No, isplatilo se iako sam radila na 2 dodatna posla. Al takav tempo čovjek i onako ne može dugo izdržati, a ni nisam tip koji se voli baš dugo mučiti.
No s druge strane je stvarno bio jedinstveni doživljaj brčkati se u ocenu dok je u Zg bio snijeg do koljena i -10  .
Nakon toga su došli minusi , kartice, pa sam sve više putovala na kredit. Pri tome sam se uvijek trudila barem polovicu svote uštedjeti unaprijed, a ostatak otplatiti. I nije mi žao, ništa me tako ne ispuni kao putovanja.
Naravno, dragi roditleji to ne razumiju i mama je uvijek kvocala da se samo skitam okolo „ a kakvi su mi podovi“. Takvi kakve su oni ostavili, nesređeni, kao i stolariju, kuhinju, kupaonicu. Jer nisu uređivali stan (koji je uostalom kao i svi u socijalzmu dobila od firme u kojoj je radila) nego su gradili vikendicu. Al sada se ne da krstiti i stalno nešto predbacuje, kak oni eto imaju, a mi nemamo jer samo volimo plandovati. A to što smo mi u dvije godine u stanu napravili više nego oni u 20, to nikome ništa.
Je da, svi su tada (ajde dobro, većina) znali da će dobiti stanove, da imaju siguran posao , zdravstveno osiguranje, da su socijalno zbrinuti. „Samo“ je država grcala u dugovima, koje sada na ovaj ili onaj način otplaćuje naša generacija.
Nije baš da tražim uzročnike u okolini, svjesna sam da je „problem“ u meni, a još sam i takvog mužića dobila tj on je još malo gori od mene. Al draži mi je takav nego neki škrtac, škrtost ne podnosim kod muškaraca., a niti šparnost ni skromnost ne cijenim previše u okolini. Vjerojatno zato što su mi bliskiji ljudi koji imaju pristup sličan meni, ostvariti svoje želje, pa se onda nekako snaći (bez posuđivanj od prijatelja ili rodbine) i iskobeljati.
Vodila sam i ja dugo vremena tekicu u koju sam zapisivala svaki trošak i ništa mi to više novaca nije donijelo na račun, samo spoznaju na što trošim. Tada sam najviše trošila na putovanja , odjeću i kozmetiku, a sada najveći dio troškova otpada na stan, hranu i auto.
Trošimo i na dijete, naravno. Po mami i svekrvi peviše na „marke“, ma koje crne marke, ima 3 Benettonove majce ( i jaknu + 1 Zarinu) koje jedine izgledaju identično i po boji i po modelu kao kad su kupljene, sve se ostalo malo rastegne , malo ofuca iako se pere na niskoj temperaturi sa finim detergentima. Žali Bože trenirki koje smo mu kupili u Konzumu, pa sve su se smanjile u pranju i počele parati po šavovima dok si reko' keks. A kao nisu skupe, ma na kraju je i tih 80 ili 100 kn preskupo za tu (nekvalitetu) . Uz to je u Hrvatskoj roba (pogotova ona za djecu) uglavnom lošije kvalitete od istih dućana u inozemstvu. Majice iz zagrebačke Zare nisu iste kao one koje smo kupili u Austriji. Traperice koje smo mu prije godinu dana kupili u H&M-u u Munchenu su još uvijek savršene; ono kaj kupim u domaćim dućanima je tak-tak. O dječjoj obući da ne pričamo. Frodo, Ciciban, Bambi, sve domaći proizvođači, cijene do neba. Najniža cijena cipelica br 24 bila je 360,00 kn ! A što da mu kupim u Pitarellu, duplo jeftinije, od umjetne kože , bez ortopedskog uloška ? Pa da mu se nožica znoji i deformira. Papuče, dakle obične papče sa ortopedskim uloškom , 100 kn minimum.
Na igračke (još) ne trošimo puno iako je mužić imao par izleta u glupe kupovine al je čak i on shvatio da su dobre i jeftine igračke u fazi dok je Viti veći štos trgati i rastavljati. Naravno da gledamo gdje je proizvedeno, no danas je jako teško izbjeći nešto što nije sa istoka.
Iz okoline vidim da oni koji nešto uštede, paze na hrani. Hm, hm, hm  . Neki tako da se ništa ne baci, pa se jede i staro 3 dana jer je šteta baciti  , drugi broje svaku kunu.
Sjećam se kako sam prije par godina bila sa frendicom (novaca imaju ohohohoho) i njenim tada 1,5 godišnjim blizankama u Maksimiru. Jedna je bila kao gladna, ona joj otvori onaj mini jogurt, mala uzme 2 žlice i neće više, frendica baci uz komentar „sad smo bacili 2 kn“ Ja sam se samo zagrcnula .
Kod druge se isto ništa ne baca, ako ostane za jednu osobu onda se drugoj napravi nešto drugo, valjda isto od nekih ostataka i to je ručak. Kod nas ako ostane za jednu osobu 8Nekog mesnog jela), stavimo u frizer za psa i mačke (na vikendici).
Svekrva pak ima izjave „pekla bi krafne al to ulje je tak skupo“ ili da ne prži ribu , jer joj je šteta maslinovog ulja, to joj je preskupo. A ima (njemačku) penziju kao ja plaću i stalno je sva ponosna kaj ima novaca. Za vino joj zanimljivo nije šteta dati novac .
Mi definitivno bacamo previše hrane  . Najčešće se previše skuha ili se kupi previše kruha ili pak (ne znam kak ne gleda na etiketu) mužić kupi nešto sa kratkim rokom trajanja.
Samo se slatko nikad ne baci, to plane , ne stigne se protvan sa kolačima ni povlačiti 2-3 dana.
Muž puno troši na komociju, bez auta nikud, ja pak puno na kozmetiku. Oduvijek. I kad sam za vrijeme rata imala plaću 200 DM, četvrtinu sam dala za kremu za lice. Ma još kao srednjoškolka sam si od đeparca kupila fini puder sa česticama svile od H.Rubinstein (kao da mi je to onda rebalo, pih, uvijek sam imala dobar ten .
Jednostavno uživam u lijepim bočicama i prividu luksuza kad je kozmetika u pitanju. Al imam i manje luksuznu, jer danas je tržište preplavljeno kvalitetnom kozmetikom pristupačnih cijena. No, da imam dovoljno novaca, kupovala bih samo skupu i ne bi mi to bilo bacanje novaca,jer uživam u pogledu na sve te lijepe bočice i kutijice. Plaća se ime, etiketa i ambalaža, znam al nema veze.
Kak bi rekli .- svaki bedak ima svoje veselje .
Uvijek sam voljela potrošiti na tečajeve jezika i razne seminare, sada na žalost za to nemam vremena, dok dijete malo ne poodraste.
Kod zubara još od srednje škole idem privatno, kao i kod ginekologa. Košta ali se na kraju uvijek više isplati, obaviš sve odjednom (pregled, ultrazvuk i papa test čiji su nalazi gotovi za par dana, a ne mjesec), platiš i priložiš račun u poreznu prijavu pa ti se pola vrati. Za razliku od socijalnog gdje jednom dođeš na pregled, pa te za mjesec dana naruči na ultrazvuk, pa se naručuješ u bolnicu na color-dopler ako treba. Ma da, nemam ja vremena za tako nešto, jer sve moraš obavljati prijepodne, što znaći da bih trebala uzeti dan godišnjeg ili izostati s posla.
Kad sam trebala jednu pretragu za dijete prije jaslica, odnjela "materijal" u privatan labos 10-tak minuta pješke od kuće, platila 150 kn i za dva dana imala rezultate koji su mi poslali faksom. Procedura bez plaćanja je odnjeti u bolnicu, čekati nekoliko dana, otklipsati opet do bolnice al samo u vrijeme kad izdaju nalaze.
Doma sam alergična na gašenje svijetala, jer ne volim bauljati po mraku . Grijanje ne možemo kontrolirati jer imamo kotlovnicu u zgradi, pa koliko nafrlje-nafrlje, meni često previše al bolje i to nego da je zima, ne volim biti u više od jednog sloja odjeće doma, osjećam se sputano ako preko majice moram imati još i vestu.
Dok sam bila na porodiljskom, nastojala sam uključivati veš-mašinu kad je jeftinija struja, sad mi je to prekomplicirano, previše veša, a ja preumorna navečer. Ne mogu čekati do ponoći da se izvrti mašina , pa onda još prostirati veš itd. Uključim kad stignem, peglam isto tako.
Dakle mi smo jedna nadasve rastrošna obitelj, a oboje proizašli od šparnih roditelja. 
|
). Za jednu sam znala da će biti, za drugu sam samo pomislila da bi možda mogla biti jer je prije 3,5 mjeseca postala mama, no organizirala je svekrvu za čuvanje bebe. 
!“ (košulja je naime lagano strukirana, stara 3 godine, rijetko se nosi i stvarno sam bila uvjerena da mu je mala)
? A kam ću ja staviti svoj novčanik i mobitel ?“
. 
i po novom (od kad smo bili tamo) portugalsku kuhinju 
. 
, stvarno mi nije bilo fino, a sada uglavnom kuham na njemu. Više mi ne smrdi, vjerojatno zato što nabavljamo od njegovih rođaka sa Korčule. Salatu ipak još uvijek jedem sa običnim suncokretovim ili bućinim uljem. 
. Neće ni ići dok ne prođu sve te pomrčine (ništa prije ožujka) ,a bogme je to i najlošiji period za bilo kakve velike odluke i promjene, pa bi po meni bilo najbolje čekati.
, ma šta torte, ništa slatko nismo imali doma, nego smo krali Viti čokolade iz ladice, dok su svi već spavali.
, pa sam je sprašila i dobro oplela, bez podizanja tona, samo resko
. Jer njena je parola da mu se da sve što on hoće, da se malo zadovolji. A mi onda samo čistimo zašarana vrata, zidove i rješavamo kojekakve gluposti. Jer lakše je ležati na kauču i gledati kak dijete šara vrata nego se baviti s njime. 
, sutra pomrčina Sunca, 21.2. pomrčina Mjeseca. Veselo. 
i svaki put se baš dobro provele bez muškaraca.