CHABLIS

Jesen je bila na izmaku i brlog je bio spreman za spavanje. Iskopana jama u zemlji, nadsvođena malom stijenom pružala je prilično sigurnu zaštitu zimskim spavačima mrkog krzna. Mrnjo je čitavog ljeta obilazio šume, sladio se divljim jabukama, šumskim jagodama, kupinama koje su mu pokušavale zabiti svoje bodlje u šape i njušku u samoobrani, sladio se kruškama iz obližnjeg voćnjaka kamo bi odlazio noću dok je djed Marko čvrsto spavao, a pred sam odlazak na počinak dobrano se najeo drenjina. Da je znao pjevati sigurno bi i pjesmom izrazio svoje zadovoljstvo, ovako je samo mumljao oblizujući se čak i pri samoj pomisli na slatke plodove u kojima je često uživao. Razmišljao je poput svih zimskih spavača, morao je stvoriti zalihe za zimu, zlatnu rezervu ako snijeg potraje. Zlatnu rezervu ako se neće moći probuditi iz zimskog sna. Ako će možda nešto lijepo snivati…

Mrnjo se s prvim hladnim danima uvalio u svoj brlog i uskoro utonuo u san. Pred njim je bilo nekoliko mjeseci počinka. Dok ne prolistaju vrbe i dok sunce ne zagrije polja i šume.

Zora je bila tek nešto mlađa i prilično nestašnija od Mrnje. Da, i ona je uživala u voćnim obrocima koje je nudila šuma za toplih godišnjih doba. Voljela se i medom osladiti, ali nakon što ju je izboo roj pčela više se nije približavala dupljama stabala u kojima su pčele punile saća medom.Zora se zaljubila u Mrnju, ali on je usnuo zimski san prije nego što je postao svjestan njene ljubavi. U zadnjim jesenjim danima okupanim suncem smišljala je razne igre kako bi se zajedno igrali, pozivala ga je na zajedničko kotrljanje po šušnju, nudila mu zadnje plodove koje je uspijevala pronaći u šumi. Ali Mrnjo k'o Mrnjo, poznati pospanko nije bio jako zainteresiran za druženje sa Zorom.

Tako je i Zora s prvim hladnim danima legla u svoj brlog. Okretala se s boka na bok i nikako nije mogla usnuti. U mislima joj je stalno bio Mrnjo. Toliko je uzdisala da je proizvodila više buke nego što su kukčići koji su živjeli u njenom krznu i njenom brlogu mogli podnijeti. Konačno je zaspala, ali njen je san bio prilično tanak. Probudila se prije svih ostalih medvjeda. Probudila se jer je i u snu mislila na Mrnju.

Odgegala se do Mrnjinog brloga. Zavukla se unutra i gledala kako Mrnjo spava dubokim, dubokim zimskim snom. Nije se ni pomaknuo dok ga je ona promatrala, samo mu se trbuščić nadimao i spuštao od dubokog disanja. Ljubav je bila jača i od nje i od njenog sna. Gledajući ga tako lijepog i usnulog pomislila je kako jednostavno ne može bez njega. Pala joj je na pamet ideja koju je odmah sprovela u djelo. Ukrala mu je srce, a na njegovo mjesto utisnula je poljubac.

Vrbe su se zazelenile, potočići zažuborili, maslačci ponudili pčelama svoje žute glavice, medvjedi su šetali uokolo u potrazi za prvim plodovima koji će im vratiti snagu potrošenu u dugom zimskom snu, a naš Mrnjo je i dalje spavao. Zora je s nestrpljenjem čekala da se probudi, ali Mrnjo je samo spavao i spavao. I drugi medvjedi su se pitali što li je s njim, nedostajalo im je njegovo društvo, ali budući da je bio poznata spavalica nisu se brinuli. Već je bio sama kost i koža, a iz sna se nije budio.
Zora se zabrinula i zapitala da nije uzrok tome njena mala krađa. No, u zamjenu mu je ostavila poljubac! Vratila se u njegov brlog i drmala ga je i drmala ne bi li se probudio, povlačila ga za uši i stiskala za nos, ali Mrnjo bi u snu samo zabrundao i nastavio spavati.

Što li će sada? -pitala se Zora. Imala je Mrnjino srce, ali nije imala Mrnju. Bila je tužna. Hodajući šumom nije se veselila prvim šumskim jagodama niti toplim zrakama sunca.
Odlučila je Mrnji vratiti srce jer se bojala da bez njega ne umre. Zajedno sa srcem utisnula mu je još jedan poljubac.

Mrnjo se promeškoljio i otvorio oči. Malo ih je protrljao i ugledavši Zoru promrmljao: „Čini mi se da sam te vidio negdje u snu“. Zijevnuo je i rekao „Oh, kako sam gladan“.

Zora se samo smješkala, sretna što se Mrnjo probudio, shvatila je da se srce i ljubav ne mogu zadobiti krađom već samo nesebičnim davanjem pa je veselim mumljanjem pozvala Mrnju na slasni obrok sočnih i mirisnih šumskih jagodica.


"Kloks" listopad 2008

Aux Champs-Elysees...au solei, sous la pluie...itd pjevušila je Fata šetajući Parizom u društvu vlastite mladunčadi. Istina, bijaše to poklon za rođendan starijem i poklon za maturu mlađem. Mujo nas je otpeljao do Trevisa (aviončić mali da smo jedva stali) i jednako tako došao po nas, jer netko mora i raditi.
U Pariz smo stigli u ponoć, pričekali su nas prijatelji kod kojih smo se smjestili. Jedno lijepo poznanstvo iz Vichya koje traje duže od jednog desetljeća. Ona je potpuno crna, iz Južnoafričke republike, a on , Nijemac, sušta suprotnost, bijel i proziran. Još jedan od dokaza da se suprotnosti privlače.
Žive u predgrađu Pariza, zadnja stanica metroa pa par minuta pješice do stana. Imaju svoju crkvu, svoju boulangeri, svoj park i vidikovac St Cloudskim parkom i "pripremom" za Pariz gledajući ga s vidikovca.
Kako slučajno ne bismo propustili najvažniju sporednu stvar prvo smo otišli na Pigalle. Sex shopovi bijahu naša prva meta, jedan obiteljski obilazak...



Naravno da smo svratili i do Moulin Rougea, ali na veliku žalost potomstva nismo se prepustili poput Toulouse-Lautreca zabavi uz apsint i can-can plesačice, neka to učine sami kad se sljedeći put zateknu u Parizu.
Dalje nas je put vodio na Montmartre. Uspinjali smo se ulicama pretrpanim dućanima sa suvenirima prema velebnoj bijeloj bazilici Sacre-Coeur (neoromantizam, 1870-1914) koja se nalazi na samom vrhu Montmartrea.



Njena bjelina me privlači svaki puta kad dođem u Pariz, a pogled na grad u smiraj dana ostaje kao nazaboravna uspomena.



Sjeli smo u jedan od mnogobrojnih kafića i promatrali ulične slikare portretiste, turiste, parižane, mačke, prošetali uličicama pojeli palačinke



(palačinkarac je fan druga Tita!), spustili se do Pigalla te prošetali do stanice St. Lazare. Mlađi sin je neobuzdano škljocao fotaparatom snimajući tračnice.



Da se dan dobro iskoristi, jer sumrak nas je već obavio, prošetali smo do Arc de Triomphe. Nismo se uspinjali na Slavoluk, tek smo iz podnožja gledali bezbrojna svjetla automobila kako se slijevaju iz dvanaest avenija. Bili smo u sasvim dobroj kondiciji te smo šetali Elizejskim poljanama, tom najljepšom pariškom avenijom,točnije nogostupima uz dućane, stapajući se s ostalim turistima. Ovdje kao da baš svi žele biti, od avio do naftnih kompanija, Chanela, Diora...pa tako smo i mi morali barem neko vrijeme biti dio tog svijeta. Zašli smo tek u poneki od dućana da zadovoljimo znatiželju i nastavljali našu sad već noćnu šetnju.
Sljedećeg dana smo odjurili iz stana odmah nakon doručka. Metroom do Opere, a dalje nožicama našim milenim. Prvo smo se uputili u Louvre.




Znali smo da nam nije dovoljan ovaj dan, niti svi dani u Parizu, znali smo da nije dovoljan niti prosječan godišnji odmor da bismo sve obišli, ali to nam nije bio ni cilj. Htjeli smo osjetiti atmosferu. Imali smo puno sreće jer u redu za ulaznice nismo čekali više od tri minute. Niku sa Samotrake obično prikazuju samo s prednje, sad smo je imali priliku osmotriti sa svih strana, šetali smo oko nje i naslikavali je kao da je neka od najtraženijih manekenki, a čini se da je i njoj bilo drago jer se uopće nije bunila, a nije se ni pomaknula.
Mona Lisa k'o Mona Lisa. Već stoljećima ista stvar, mirno visi na zidu, zagonetno se smješka i misli si svoje. Za to vam mogu i garantirati, upravo takvu sam je ostavila kad sam je posjetila prije dvadesetak godina. Ni okom da trepne. Stvarno smo taj dan imali sreće, osim što nismo morali čekati u redu za ulaznice niti pred Mona Lisom nije bilo gužve, a bila su i upražnjena neka izložbena mjesta te je mlađi sin tu odmah udomio i svoju „skeptičnu sovu“ koja je njegov vjerni pratitelj kako na putovanjima tako i na svakodnevnim izlascima.



Dopala joj se slava pa je poželjela ostati u Louvreu no nismo to mogli dopustiti iz čisto obiteljskih razloga.
Iako smo se „napješačili“ već u samom Louvreu i dalje smo koristili osobno prijevozno sredstvo – vlastite noge.
Prošli smo kroz Jardines des Tuileries, oštrog geometrijskog dizajna. Bilo je puno ljudi koji su uživali u zelenilu, a od ptica najsimpatičniji su bili mali galebovi u šetnji po travnatim površinama.
Naš cilj je bio Eiffelov toranj.



Koračali smo uz Seinu, gledali brodove, fotkali , uživali, ali kad smo stigli do odredišta shvatili smo da nas je sreća prevrtljivica malo napustila. Red za ulaznice je na sve četiri strane bio ogroman, čekalo se minimum četrdesetpet minuta. Budući da smo bili gladni pojeli smo nešto iz ne previše bogate ponude podno tornja za prilično novca u odnosu na kvalitetu, a kad smo smirili razgoropađene želuce odlučili smo da nećemo čekati u redu i penjati se na toranj. Možda smo pogriješili, ali prošlo je opasno vrijeme za toranj, srušili ga nisu pa vjerujem da će nas dočekati kad dođemo sljedeći puta. Djeluje zaista filigranski i moram priznati da mi je ipak malo žao da se nismo popeli.



Preko Champ-de-Mars nastavili smo prema Rodinovom muzeju u koji nismo ušli jer se upravo zatvarao.



Popili smo kavu i vruću čokoladu u obližnjem kafiću i natavili prema Cafe de Flore kako bismo vidjeli gjde su to izlazili Simone de Bouvoir i Sartre, a kažu da je tu filozofirao i Guillaume Apollinaire.



Šetajući po Saint Germain des Pres koji je oduvijek bio sinonim za kulturni i inetlektualni život grada, tu su se uglavnom okupljali i družili književnici, pjesnici, pjevači i filmaši, uživali smo u malim knjižarama, antikvarijatima, fotkali skršene, ostavljene bicikle, jeli kolače u nekoj od slastičarnica.



Put nas je dalje vodio do Notre Dame gdje je mlađeg potomka nije bilo moguće spriječiti, a istini za volju nije mi to niti palo na pamet, da odglumi Quasimoda. Esmeralde nije bilo u blizini, pretpostavljam da je bila na večeri. I ovdje je bilo sreće, nikakvog reda nije bilo i ušli smo unutra bez očajničkog turističkog čekanja.



Noge nas nisu upozoravale da je vrijeme za povratak, učinio je to mrak. Prošetali smo ponovo do Louvrea, pa dalje do Opere i konačno se metroom vratili u naš pariški dom.

Novi dan i novi plan. Razdvajanje. Radi različitih interesa. Stariji je odlučio pošto-poto otići u Rodinov muzej gdje je proveo dosta vremena jer je osim razgledavanja i crtao (grižnja savjesti što je dva dana izostao s Akademije), a nakon toga je posjetio Muzej znanosti (Cite des Sciences et de l'industrie) od kojeg se također teško otrgnuo. Kaže da je nakon toga još jedared posjetio sex shopove na Pigallu (!), da nije imao para ni za što više od posjete (!) te je tako šećući gradom pričekao mrak jer je upravo po mrklom mraku htio otići do La Defense, predivno osvijetljenog poslovnog nebodera. Malo se razočarao, jer nije biloživog stvora ni duha, sam je bauljao prema neboderčini koja je blistala u mraku. I onda se vratio.
Mlađi je imao želju posjetiti groblje na kojem je pokopan Jim Morrison pa smo se nas dvoje uputili na istočni dio grada do groblja Pere Lachaise.



Stvarno zanimljivo groblje, iako ja nisam grobljanski tip. Nekoć je vlasnik bio Pere de la Chaise, ispovjednik Luja 14., ali po Napoleonovoj naredbi otkupljeno je i potpuno preuređeno 1803. Mnoge slavne osobe leže na ovom mjestu, ali njihove grobove unatoč dobro označenom planu nije jednostavno naći. Naše traganje bilo je prvenstveno upravljeno za grobom Jima Morrisona i moram priznati da smo i sami zamalo dušu ispustili prije nego smo ga našli. Malo smo morali i predahnuti.



Mislim da smo na groblju proveli oko tri sata. Morrisonov grob, mila majko, izgleda kao rupa u koju fanovi tu i tamo ubace neki živi cvijetak ili plastičnu ružu. Možete ga pronaći samo ako imate sreće ugledati ljude koja se naguravaju u želji da i sami vide grob.



Nakon ta tri sata provedena u potrazi za Morrisonovim grobom Balzac, Chopin, Signoret, Montand...nisu imali šanse da ih posjetimo jer bi to značilo još nekoliko sati traganja. I ogladnili smo u međuvremenu. Pojeli smo nešto na brzinu i krenuli dalje.
Metro je spas, u trenu se nađeš nadrugom dijelu grada. Cilj je bio centar Georges Pompidou



Ovdje je sreće bilo malo manje jer je red za ulaznicu bio užasno velik te smo odlučili zaobići izložbe i zaroniti u stvrani život. Otišli smo s druge strane centra, na veliki trg gdje se okupljaju ulični performeri, gdje ljudi naprosto sjede na podu i čitaju ili tko zna što razmišljaju. No, dogodio se za mene pravi performans, stvarni. Na cesti je bio vatrogasni auto i neki kombi s liječnicima. Kako nas je policija zaustavila na jednoj strani ceste, na pločniku nisam znala što bih nego fotografirala. A nisam znala što se događa.



Naime, vatrogasci su na ljestve montirali nosila i kroz prozor ušli s nosilima u stan na prvom katu. Zatim su čovjeka zamotali u foliju i sigurnosnim pojasevima osigurali na nosilima te ga spustili na cestu gdje su ga preuzeli liječnici. Nigdje dima, nigdje vatre, samo hrpa prolaznika, vatrogasci i liječnici. Kasnije sam od naših domaćina saznala da bolesnik ima pravo zvati ili hitnu ili vatrogasce, ali da su vatrogasci u pravilu brži. Jedino što mi nije jasno zbog čega su morali ući baš kroz prozor kad je stan bio na prvom katu. Dobro, možda imaju preusko stubište. Ali idemo mi dalje u usvajanje Pariza.



Pronašli smo famozni Au pied de chochon, staru, ali dakako sjajno uređenu gostionicu iz koju su nekoć gospoda uživajući u hrani i razgovoru gledala radnike na tržnici Les Halles. Danas to nije obična tržnica s voćem i povrćem, tu su razni moderni dućani na 7 hektara. Pa tko voli nek' izvoli.
Crkva st. Eustache. Vezana je uz mnoge poznate osobe od kardinala Richelieua, Madame Pompadour do Berlioza koji je ovdje izveo svoj Te Deum 1855, a List 1866 Messe Solenelle.



Skulptura koja predstavlja ogromnu glavu zaklonjenu rukom prava je meta turistima koji se poput mog mlađeg sina penju po njoj, staju joj na nos, sjedaju na uši, uspinju na vrh glave i fotografiraju. Pronašli smo i jednu super slastičarnicu sa super kolačima koje smo onda pojeli vani na cesti tako da možemo promatrati ljude. Nećete vjerovati, ali još jedan želja je bila da se ponovo vratimo na željezničku stanicu St Lazare. Vratili smo se, ušli u nutra, prošetali, razgledali vlakove i onda smo mogli u miru ići dalje. Još jedna noćna šetnja Elizejskim poljanama i povratak kod Xoliswe i Sebastiana. Starije dijete se još nije vratilo, bauljao je onim mračnim predjelom u potrazi za avanturom (La Defonse).
Xoliswa i ja slikale smo se u njenoj tradicionaloj odjeći, uz smijeh i prepričavanje dogodovština dočekali smo i "avanturista"



Ostalo nam je samo još jedno prijepodne do povratka. Proveli smo ga u razgovoru s prijateljicom i u nekom užurbanom traženju, u zadnji tren (stil mog starijeg sina) nekog pomagala za bušenje papira ili nečeg sličnog što se navodno ne može kupiti u domovini (čista izmišljotina, rekla bih) i koje na kraju konca nismo našli ni kupili.
U zadnjoj vožnji metroom nisam mogla odoljeti i morala sam slikati jednu mamu s bebom, ali prethodno sam je pitala za dozvolu.



Karte za autobus do aerodroma Beauvais kupili smo na vrijeme, no pred sam ulazak u bus starijem je iz ruke ispala karta koju je vjetar nemilosrdno nanašao uokolo, ali ovaj ju je ipak uspio uhvatiti. Ostalo je sve išlo k'o po žnorici, tako da smo se sretno spustili u Tarviso. Mujo nas je izljubio i izgrlio, strpao u auto i put do kuće je uz prepričavanje doživljaja prošao prilično brzo.