CHABLIS

Gledam vlak kako prolazi
kroz grad,
ostavljajući za sobom zvuk
koji se raspline
nakon nekoliko dugih trenutaka.
Zvuk
za kojim ostane
samo sjećanje.

Mislila sam da ćeš se
nekim drugim vlakom
vratiti po mene,
da će za nama ostati miris vlaka
koji nas je odveo
u zajedničku budućnost.

Mislila sam
da će susjedi pričati
«kako je sretan što je s njom».
Mislila sam
da će prijatelji reći
«kako je sretna
što je s njim».

Mislila sam tako.

Ni prijatelji
ni susjedi
nisu ništa rekli.
Nisu imali što.

On se nije vratio
ni istim ni drugim vlakom.
Samo je u zraku ostalo sjećanje
da je tuda jednom prošao vlak
koji je izbrisao nečiju nadu.

Krmeljava i sretna
budila sam se jutrima.
Magle su već bile nad Zagrebom
i jesen je visjela u zraku.

Osmijeh i pogled tvoj
bili su u meni
i kad te nije bilo.
Jer...znala sam da me želiš.
Kao što želiš kolač nakon ručka.
Ili sunce poslije kiše.

Bila sam tvoj kolač i tvoje sunce.

Onda je došlo do
globalnog zatopljenja
i do promjene u prehrani.
Radi zdravlja.
Nisi više jeo kolače.

Zbog ozonskih rupa nestala je ljubav,
trebalo se skrivati od sunca.

Ima još na svijetu onih neopreznih.
Tako da nisam morala umrijeti.
Hrane se kolačima s previše šećera
kao što je i moja ljubav preslatka
i grije ih opasno sunce moje ljubavi.