CHABLIS

I. Kako lijep dan

Skrenuo sam iz glavne u sporednu ulicu i ugledao njenu siluetu u osunčanom izlogu prodavaonice ploča. Slagala je nove nosače zvuka. Zaustavio sam se s kuhanim kukuruzom u ruci, prišao bliže da mi ne smeta zrcaljenje sunca i pričekao da me primijeti. Osmoredni kukuruz polako je nestajao među mojim zubima, a ona je još uvijek bila prignuta nad CDovima i nije me primjećivala. Obline njene stražnjice kontrirale su oštrim bridovima plastike koju je pokušala što domišljatije posložiti u prilično skučenom prostoru. Za zubom mi je ostala prozirna, tanka ljuskica zrna, pokušao sam je izvaditi pritisnuvši jezik o žlijeb između dva zuba čvrsto povlačeći prema gore, ali ljuskica je i dalje stajala čvrsto među zubima. Ponovo sam pritisnuo jezik o zube, stvorio podtlak i glasno cmaknuo. Ostala je na svom mjestu. Krenuo sam je izvaditi prstom, razjapio sam usta, zario vrh nokta između donje desne jedinice i dvojke. U ustima se nakupilo nešto sline koja je skliznula iz usta u malom curku jer sam radi tehnike zahvata glavu malo nakrenuo u stranu i pognuo prema cesti. Izvukao sam ljuskicu, pljucnuo je i s olakšanjem podigao glavu držeći još uvijek u lijevoj ruci prazan bat kukuruza u vlažnom papiru. Pogledao sam prema izlogu, a Božena se uspravila i mahala široko se osmjehujući. U najnezgodnijem trenutku, pomislio sam. Mahnuo sam joj praznom rukom i doviknuo hoće li sa mnom na kavu. Nisam čuo odgovor pa sam se primaknuo, prislonio uho na staklo i čuo tutnjajuće „nakon posla“. Pogledao sam na sat, imao sam još 40 minuta. Dovoljno za obaviti nešto posla i biti pred trgovinom u točno dogovoreno vrijeme. Već duže je promatram, a što to duže traje to više shvaćam da i ona mene odmjerava poput boce dobro odležanog vina kojemu cijena iz godine u godinu raste.
Božena je stajala pred izlogom i prije nego što su se vrata trgovine pločama za njom zatvorila, a ja sam joj dolazio ususret lamatajući rukama pored vlastitog pogrbljenog tijela što od sreće što od lagane sredovječne nervoze. Zapravo nema razloga za tremu, kolegica mi je već duže vrijeme, ali ipak, osim dosadnih dana koje provodim sa ženom kao i onih stresnih poslovnih, već duže vremena nisam izašao čak ni na kavu s tako zgodnom i, hej, čovječe, tako mladom djevojkom. Ubio me posao. Postao sam stroj koji ustaje ujutro i odmah nakon tuširanja spušta se na prvu u nizu jutarnjih kava te pravac ured. Stres, pa stres, pa stres za stresom. Zatim povratak kući u koloni gmižući 30 na sat, kasni obrok, nešto između ručka i večere, ista žena, isti tv program, malo sporta, svakodnevne obvezujuće monotone prisnosti koje ponekad završe za nju nježnošću, a za mene kontinuiranim trenjem o njeno spolovilo kako bismo održali privid zadovoljnog, uspaljenog ljubavnog para. Kad bi i vrapci o tome pjevali, u pola cvrkuta, od dosade mrtvi bi na travu popadali.
Prošetali smo do centra, a zatim do Gornjeg grada drvenim štengama. Nekoliko puta me laktom slučajno dotakla po ruci. Sjeli smo na terasu Taverne i naručili piće, a ja sam joj kroz osmijeh nudio i svu svoju požudnu muškost koja se na moje vlastito iznenađenje naglo probudila. Popili smo piće. Pitao sam hoćemo li na ručak. Nije bila gladna. Popili smo po još jedno. Ni tada joj se nije otvorio tek. Pričali smo o poslu, sve me manje gledala u oči i sve češće spuštala svoje duge tamne trepavice. Nekoliko puta sam kažiprstom i palcem podizao njene naočalice za koje sam pretpostavio da su skliznule malo niže. Iako, čvrsto su stajale na svom mjestu, čak se ocrtavao i mali crveni natisak s obje stane nosa, ali ja o tome nisam razmišljao. Godila mi je ta igra koju je i ona otvoreno prihvaćala. Nakon trećeg pića malo sam svoj stolac približio njenom, pod izlikom da ću joj ispričati nešto povjerljivo. Ona je svoj stolac približila mome kako bi me bolje čula. Ispričao sam joj nekoliko opće poznatih poslovnih stvari, ispod glasa, kako bih svemu dao na značaju. Povremeno bih pogladio njen tamnocrveni konjski rep. Pravila se da joj je neugodno pa je dugačkim bijelo lakiranim noktom svog kažiprsta prolazila karama žuto-zelenog stolnjaka gornjogradske Taverne.
Žena me kod kuće čekala s ručkom, ali tko bi u ovim novim povoljnim okolnostima pomislio na povratak u sivu svakodnevnicu. Ručak, svjež, čekat će me i sutra. Dileme nema.
Uz malu ispriku otišao sam na wc i od tamo nazvao ženu te uz nekoliko teških uzdaha radi tog neproduktivnog sastanka s direktorom koji se grozno odužio, a koji sam već nekoliko puta otkazao, rekao sam joj da me ne čeka, neka pojede sama i uz neizostavno „jedva čekam da dođem doma“ nisam mogao dočekati da prekinem vezu.
Vratio sam se mojoj ljupkoj kolegici i nastavio ugodno ćaskati. Treće piće još mi je više razvezalo jezik, a i ona je prestala noktićem vući po otisnutom uzorku stolnjaka.
Sunce je već bilo nad Trešnjevkom i osjetio sam vučju glad svake vrste. I ona je rekla da bi mogla nešto pojesti, a kad se ustala lagano je desnim bokom udarila o stol što sam ja protumačio kao previše alkohola koji se reflektirao kao slabost u njenim nogama. Vratili smo se onim istim drvenim štengama, ponudio sam joj svoju ruku kako bismo ih što sigurnije prošli. Nije odbila, pogledala me kroz kristalno čiste naočalice i zahvalno razvukla usne u smiješak dok su dva bijela očnjaka malo odudarala od ostalih savršeno poredanih zubića, kao da mi prijete „gricnut ćemo te, gricnut ćemo te“. U tom trenu nije mi ništa drugo palo na pamet pa sam je pohvalio kako je lijepo uredila izlog, rekla je hvala i od sreće se malo jače privila uz moju ruku.
Sjeli smo u moj auto parkiran u gradskoj garaži i predložio da odemo u Samobor. Putem sam se zapitao pod kojom sam to sretnom zvijezdom rođen. Pomislih da ju je privukao moj šarm, onda se malo štrecnuh da to ipak nije moj položaj i moj novac pa zaključih da time ne treba razbijati glavu, glavno da je ona ovdje. Za vrijeme večere bole su me ravno u oči njene okrugle grudi dobro zaštićene bijelom majicom koja joj je savršeno pristajala uz preplanuli ten. Osjećao sam kako slinim nad njom, ali toliko me okupirala njena izazovna mladost da sam još jednom iskoristio ispriku odlaska na toalet kako bih supruzi rekao da ne brine, da samo legne i čita, da ću ja već doći jer sad kad sam krenuo to s direktorom rješavat, riješit ću to do kraja, pa da više zbog tih gluposti i tako dugačkih sastanaka u kojima on, direktor, ne kaže ništa suvislo i pametno, ne gubim naše zajedničko vrijeme.
Sa ženinim blagoslovom i podrškom za još malo strpljenja i izdržljivosti večeras, otrčao sam natrag do Božene. Hrana je bila ukusna, iako ne i vrhunska, ali nismo mi ovdje radi vrhunskih kulinarskih užitaka. Nazdravismo crnim vinom našem ugodnom druženju.
Božena je svoje okruglice sve češće naslanjala na moju ruku dok mi je potiho govorila o nekim njoj zanimljivim pojedinostima vezanim uz njen život. Ja se nisam odmicao, samo sam poželio da su malo teže kako bih ih što bolje osjetio kroz njenu bijelu majicu. Uzeo sam ubrus da obrišem usne i ispustio sam ga kako bih se mogao sagnuti i podižući ga dotaknuti glatku kožu njenih nogu. Pričao sam joj o mnogim marginalnim stvarima iz mog života, a povremeno bih je uhvatio rukom za natkoljenicu kao da želim svojim riječima dati posebnu važnost i težinu. Uskoro su se ruke ispreplitale i ona je svojim rečenicama pokušavala davati značaj kuckajući srednjakom i kažiprstom po mojoj nozi.
Nakon večere vozio sam je kući pa me pozvala na piće, da još jednom nazdravimo ovom ugodnom danu.
U glavi sam smislio mali plan, dosta smo popili pa ću se onako slučajno malo popiknuti i nasloniti na nju, ali, ili je njen plan bio sličan mome, ili je ipak previše popila no ona se spotaknula po tepihu i naslonila malo žustrije na mene tako da sam pao na krevet koji mi je bio iza leđa, povukavši je za sobom, ispustivši neki starački krik od kojeg se ona nije ni sledila niti zabrinula. Njoj se oteo jedan dugačak mmmmm, a onda smo tako jedno napola na drugom ležali nekoliko trenutaka dok ja nisam rekao „oprosti, baš sam nespretan“. Ona se nije upuštala u razgovor, nije se ni pomaknula. Pomislio sam da joj je slabo, nastojao sam ležati što mirnije osjećajući njen topli vinski dah kraj svog nosa i tog mi je trena glavom proletjela misao da će mi zbog laži ženi nos postati još duži, ali nemir u preponama poništio je i tu misao. Osjetio sam kako mi se penis propinje, a očito ga je osjetila i ona jer se nekoliko puta se lagano pritisnula o moje kukove kvrčeći i pružajući u koljenu svoju dugačku glatku nogu koju je prebacila preko mene. Shvatio sam da bi bilokakvo razumno povlačenje bilo nerazumno, gledajući iz ove muške perspektive. Malo sam pomaknuo glavu da je ne bodem pinokijevskim nosom po licu, a ona je iskoristila trenutak da makne naočale. U sljedećem trenu nisam više vidio niti njene sjajne sretne oči, niti duge crne trepavice, žmirio sam i jednom rukom čvrsto je držao za mladu jedru guzu, a drugom pokušavao milovati božanske grudi moje djevojčice. Nije bilo glazbe, samo škripa kočnica nekih neopreznih vozača. Božena je svukla bijelu majicu, a ja neudobne hlače. Moje je spolovila virilo iz gaća, a ona se spustila na mene i svojim me okruglicama draškala po usnama. Liznuh tamno smeđi obruč njene bradavice koje su se ukrutile i stršale poput žira. Kažiprst sam provukao ispod tanke trakice njenih tanga i utorom nježno prolazio sve do skliskih dveri u koje je moj prst tako pohotno uletio. Ona me čvrsto držala za tijelo penisa trljajući se o glavić svojim trbuhom. Misli u mojoj glavi više nije bilo, namah sam se sjetio svoje žene i njenih grubih bedara i debelog mesa teksture narančine kore, ali od samog bljeska te stravične slike osjetio sam da mi ud gubi vitalnost te sam brzo otvorio oči da se uvjerim da se zaista nalazim na ulazu u sam raj. Strgnuo sam gaćice s njenog pohotnog tijela, svukao svoje, ali još nisam želio uroniti u već zaboravljenu mladost. Prebacio sam je na leđa, jednim kažiprstom milovao njen tamni žirić, raširenom šakom prelazio preko njenog ravnog djevojačkog trbuha, razapetog poput kože snarea između kukova. Jezik mi je klizio pored uske trakice crnih kovrčica njenog pubisa i zadržao sam se kružeći njenom nabujalom dražicom. Podizala je glavu od sladostrasti zarivši nokte u moja leđa. Govorio sam malo oštrije, ali još uvije mazno „nemoj, nemoj, imam opekline“ ne znajući kako da spriječim nastajanje utora njenih noktiju, da ne moram spominjati ženu, a da je ne otjeram od sebe izmišljajući neku opaku kožnu bolest. Stisnula je noge oko mog vrata, pomislio sam da ću ostati bez zraka pa sam udahnuo da mi se pluća ispune zrakom. Nježno sam raširio njene noge i s osjećajem pršteće sreće otkliznuo u najvlažniju i najtopliju vaginu. Dahtala je poput žednog i iznemoglog psa, a ja bezbožnik i antikrist zamolio sam svevišnjeg da moje srce izdrži ovaj sladostrasni napor. Migoljila je kukovima i namještala pubis kriveći kralježnicu u luk. Prosuo bih odmah svu svoju muškost u nju, ali bojao sam se njenog razočaranja. Zato sam pomislio na onu na koju sam se uvijek mogao osloniti, srećom ni ovoga puta me nije iznevjerila. Pomislih na male mlohave grudi moje žene i njenu naboranu suhu vaginu. Ispustih lagano dah kao da hučem u zaleđeno staklo i tako zadržah prisebnost. Samo sam je još stigao upitati kakvu kontracepciju koristi, a ona ne odgovori nego samo kričeći mi dade do znanja „možež, možeš, daaaj“ i istovremeno s njenim užitkom moje se sjeme u muku razlilo njenom utrobom.
Nisam čuo ništa doli snažnih otkucaja vlastitog srca. Ostao sam ležati preko nje, poput mokre plahte. Već nakon par trenutaka izmigoljila je ispod mene, a ja sam samo pitao „kamo ćeš?“ i okrenuo se na leđa. Uskoro je božanska i gola sjedila pored mene držeći u rukama dvije čaše crnog vina zvonko govoreći „drž',da nazdravimo!“. Pridigao sam zadovoljeno tijelo u polusjedeći položaj i naslonio se leđima na hladan zid kraj kreveta. Prihvatio sam čašu, gutnuo i ustima punim vina željno je poljubio. Kapi vina niz njene su grudi klizile i ostavile trag na izgužvanim plahtama. „Hajde, pričaj mi nešto“ rekla je veselo, a ja sam je još jednom samo poljubio u obraz i mamurne glave otišao u kupaonicu.
Kad sam se vratio kući moje krotko žensko biće spavalo je na svojoj strani kreveta grleći mali jastuk.

II. Zimovanje

Skuhala sam ručak. Kelj. Pazim što jedem, što više zelenog, što manje masnog. I s mesarom sam dogovorila da mi odvaja komade krtog mesa. Mirovine su male, ali za zdravlje se uvijek može izdvojiti malo više, bolje to nego davati za cigarete.
Nije jednostavno skuhati količinu samo za sebe, to je kao da važeš na apotekarskoj vagi, ali bolje kuhati svaki dan nego podgrijavati, nikad ne znaš kakvog vraga možeš navući na sebe, kakva bakterija može preživjeti od danas do sutra, i što onda?! U bolnicu, pa plaćaj, kao da nema dovoljno plaćanja i bez toga. Naučila sam, već više od desetljeća sam udovica, već više od desetljeća spremam hranu samo za sebe. Mala je rano otišla od kuće, čim se udala, a kako s onim svojim šmokljanom nije imala djece niti za unuke nisam kuhala. Cijeli radni vijek provela sam u bolnici kao medicinska sestra i kako ne bih znala što je zdravo, a što nije. Moj pokojni čitav je život pušio pa nikakvo čudo da je od cigarete i umro.
A slušajte, kako može živjeti jedna penzionerka. Zapravo, to je samo naizgled pitanje na koje očekujete neki općenit odgovor. Ja sam prvo žalovala. Iskreno. U mome je susjedstvu dosta godina prije nego je umro moj muž živjela žena koju smo zvali „vesela udovica“, oslobodila se napasti njegovom preranom smrću. Opet, preranom, kako za koga. Za nju je i okasnila, ali istini za volju on je bio još mlad čovjek, što je opet relativno, jer kad imaš dvadeset onda ti se tridesetpetogodišnjak čini star, a kad imaš pedeset onda ti se četrdesetšestogodišnjak čini mlad. Ne možeš ostatak života provesti u koroti, pogotovo ako ti nije suđeno da i sam umreš u skorije vrijeme. A ja sam ostala sama u pedesetpetoj. Gotovo da bih se usudila reći, u najboljim godinama. Riješiš se brige o djeci, radiš, imaš vremena za sebe i za druge. Ali nemaš s kime dijeliti veselje. Mene je izvukao moj posao. Iako su oko mene bili uglavnom teži bolesnici, mnogi su mi bili kao obitelj. Ma, mogla bih pričati o poslu medicinske sestre, to je stvarno zanimanje za pisat romane. Svašta se događa, i lijepe i ružne stvari. Kad sam odlazila na posao već sam putem razmišljala kako je koji od njih, odlazi li koji kući, hoće li nekoj bakici doći itko u posjet ili će čamiti sama u svom krevetu u kutu sobe. Nije bilo velike razlike pri povratku kući. Gotovo da mi je to bilo teže, nisam znala kako će tko provesti noć, iako sam imala povjerenja u svoje kolegice, ipak me okupiralo hoće li im na vrijeme donijeti kahlicu ili im pomoći pridići se u krevetu. U početku mog udovištva radila sam i vikendom, samo da što manje budem sama. Nakupilo se slobodnih dana pa sam odlučila s prijateljicom koja je već umirovljena otići na zimovanje.
Nisam ja od nekih zimskih sportova, jedva da znam i bicikl voziti, hoću reći uopće nisam sportski tip, ali moja prijateljica je rekla da se na zimovanju mogu raditi i druge stvari. Da vam pravo kažem, nisam znala ni što ponijeti sa sobom. Da je trebalo otići u kakvu kućnu posjetu, tu ne bi bilo problema, dati injekciju ili previti ranu, ali otići na dvotjedno zimovanje za mene je bila velika zagonetka. Htjela sam je što prije riješiti, unatoč nekoj tremi koja me drmusala.
Vjerovali ili ne, spremila sam i zimske i ljetne stvari, imala sam prtljage kao da se selim. Ni prijateljica nije po količini odjeće zaostajala za mnom. Ne, ne, nismo išle ni s kakvom agencijom. Čule smo da su to prevaranti, da sve rade za svoj račun. Mi smo lijepo odabrale smještaj preko interneta i vlakom se uputile prema našem odredištu. Moja se kćer i dan danas štrecne kad kažem da sam surfala, kao što se i ja stresem kad njoj preda mnom izleti jebiga, ali kako mladi nezaobilazno koriste psovke kao poštapalice tako se i mi stariji rado uključujemo u razne radionice kako bismo se osjećali što više in, a često se pokaže da su itekako korisne.
Hotel nam je bio na samom skijalištu. Prvo smo se hihotale k'o luđakinje, jer budi bog s nama, našle smo se na skliskom terenu, sasvim nespremne za mnoge izazove koji su stajali pred nama. No, Anka, moja prijateljica je rođeni vođa, ona zna što hoće pa često i mene uvjeri da i ja to hoću. Katkad se to pokaže krivim, ali ovaj puta je bilo i više nego dobro. Nismo dugo kroz prozor promatrale ski terene, obule smo buce i hrabro kročile na snijeg. Malo smo prošetale, i našle dosta toga i za nas. Recimo, kuhano vino je potaknulo cirkulaciju u ne odveć toplim bucama iako im je cijena bila paprena. Vidjele smo da osim grupne ski škole i škole snowboadra možeš unajmiti trenera samo za sebe. No, svi redom su ipak bili premladi za nas dvije sredovječne žene, pa smo odlučile okušati se u langlaufu. Ako netko misli da je to mačji kašalj onda se debelo prevario. Drugog smo dana imale takav muskulfiber po cijelom tijelu, rečeno lijepom domaćom hrvatskom riječju, da smo se na jedvite jade spustile u bar na kuhano vino. Da godine nose iskustvo pokazalo se potpuno točno, vrlo brzo smo završile u bazenu i na taj način olakšale si bol u mišićima. A da se i tamo može vidjeti svakojakog svijeta i to je točno. Prevladavaju mlađi, hoću reći, premladi za nas, ali brzo se oko navikne na lijepu stvar. Uživaš u čemu možeš, a do čega ne možeš za tim ne žališ, moje je geslo. Da samo znate kako je brzo prošao naš dvotjedni odmor.
Ali ne žalim se ja, lako sam se i rado vratila među moje pacijente. Ma nema ljepšeg nego kad te bolestan čovjek dočeka s osmijehom na licu. I šef i kolegice su mi se razveselili, a još kad sam im prepričavala dogodovštine sa zimovanja palo je svakakvih komentara. Možda bi se koja na njih i uvrijedila, ali meni su nekako godili uhu, nisam više mlada pa kad čujem od nekog sa strane da dobro izgledam i da bih mogla naći kakvog gospodina za prijateljstvo…sva se ozarim.
Imam u susjedstvu nekoliko prijateljica s kojima redovito popijem kavu i prošećem. Do crkve i natrag, da udahnemo malo zraka i popričamo. Oh, koliko im ja mogu zanimljivih stvari ispričati! Nama u bolnicu dolaze svakakvi ljudi, a dok god radite s ljudima tu se ima što za pričati. Osim tih naših šetnjica znale smo otići i u društvo umirovljenika, ionako nam to jednog dana ne gine, a tamo se subotom itekako dobro zabavlja. To su ludi provodi, živa glazba, pjeva se, i tko zna i tko ne zna, pleše se čitavo poslijepodne i večer. Često se pitam kako ti stariji ljudi to sve tako dobro podnose, u ludoj su formi. Kao da godine ništa ne znače. Manjak je muškaraca pa žene plešu sa ženama, ali tko te za to pita, ples oslobađa i svi poslije toga dobro spavamo.
U bolnicu je došao novi pacijent. Normalno, svakodnevno dolaze novi pacijenti. Točnije, nije on došao, donijeli su ga na nosilima. Imao je prometnu. Izgledao je plavičasto kao utopljenik pa smo se ustrčali oko njega k'o oko pape. A ono samo kontuzija glave, slomljeno rebro i mala posjekotina na nosu. Od početka mi se dopao. Iako je trpio velike bolove taj se smješkao čim je vidio ženu. Ne zbog toga, nego bio je simpatičan, čisto hercig gospodin. Malo jači, sijed i mojih godina. Te sam godine trebala otići u mirovinu i zgriješila bih da ne priznam da sam pomislila da mi se baš i ne ide. Gospodinu je ime Pero, ali ovaj nije spadao u pero laku kategoriju. Obično sama okrenem pacijenta na krevetu da mu prebrišem leđa, a za Peru smo trebale nas dvije sestre. Dok se jednog dana Pero nije nagnuo malo više prema meni i potiho mi rekao da od sutra dolazim sama jer se sad i sam može malo pridići pa nismo potrebne dvije. Nije da sam ja od prve shvatila, ali kad sam navratila kasnije vidjeti je li sve u redu i podijeliti toplomjere Pero mi je čak i namignuo. Prvo sam pomislila kakav primitivac, pa nismo na cesti i nisam ja neka namiguša, a kad sam izašla iz sobe nekako sam stalno mislila na taj njegov mig vražička privezanog za bolesnički krevet. Namjestila sam jako ozbiljnu facu ulazeći ponovo u sobu zapisati izmjerenu temperaturu i pokupiti toplomjere, a kad sam došla do njegovog kreveta rekao je da mi se brk nekako smije. Ja, žena u godinama, sam se zbunila i malo preglasno i sasvim nepotrebno rekla da ja nemam brkove već samo jednu dužu dlačicu koja mi strši iz bradavice na desnom obrazu, a on me uhvatio za ruku i rekao da sam lijepa žena. Nisam znala bih li ruku ostavila u njegovoj ili je izvukla, imala sam osjećaj da svi bolesnici iz svojih kreveta gledaju u naše ruke, ali pustila sam neka traje, onda je on odvojio svoje ruke od moje kao da ništa nije bilo. Svima sam poželjela laku noć i izašla iz sobe. Otišla sam kući i teško sam zaspala. Stalno mi se po glavi motao Pero i dugo sam osjećala toplinu njegovih ruku na mojoj. Drugi dan sam radila jutarnju i nisam baš bila odmorna, noć mi je prekratko trajala. Ipak sam s osmjehom došla u bolnicu, s još većim ušla u bolesničku sobu u kojoj je Pero sjedio na svom krevetu i mahao nogama poput malog djeteta. Znači, osjeća se jako dobro. Zviždukao je neku pjesmicu kad sam ušla u sobu, to me potpuno zbunilo jer do tada je samo ležao poput klade. Rekao je da je usnuo čarobni san u kojem ga neka nepoznata medicinska sestra poljubila u ogrebotinu na nosu i da ga je to ozdravilo. I eto, sad sjedi gotovo zdrav i veseli se novom danu. Znala sam da priča bajke, ipak mi je bilo nekako teško i pomisliti da bi baš sad morao otići iz bolnice. Sva sam se nekako uznemirila, kao da sam se vratila u pubertet, nisam to mogla ispričati niti kolegicama niti prijateljicama s kojima pijem kavu i odlazim u šetnju.
Pero je sav vražji. Možda nije lijepo čuti tu riječ, ali istina je. Kad sam se nagnula nad njegov krevet da poravnam plahtu i jastuk na kojem je ležao privukao me k sebi kao da će me poljubiti. Nije to učinio. Sad znam da me znalački dražio. Ne znam kako su reagirali drugi pacijenti jer su mi svi uvijek bili iza leđa, a kad sam gledala u njih noseći im toplomjere i njegujući ih nisu mi ništa rekli, svi su bili ljubazni kao i ja prema njima. Pero je uskoro ipak morao napustiti bolesnički krevet. Nije mu to teško palo kao ni meni, jer među nama se vrlo brzo razvilo jako nježno prijateljstvo te je on po izlasku iz bolnice sve češće navraćao k meni na kavu i zajedničke poslijepodnevne šetnje. Nekad smo šetali sami, nekad s mojim prijateljicama. Imao je šarma za osvojiti pola naše ulice, a kamoli ne nas par žena. Vodio nas je u slastičarnicu na kolače, na kavu, nasmijavao nas. Znali smo i zajedno otići na ples u klub samaca, iako ja više nisam pripadala toj skupini.
U tim okolnostima mi nije bilo teško niti otići u mirovinu. Priredili su mi malu proslavu, i suze su kapale i vino se pilo i bilo je lijepo.
Pero se uskoro preselio k meni. Nije to bilo tako neočekivano, jer ipak smo se gotovo svakodnevno družili. Zaključili smo da je život u dvoje zanimljiviji i ljepši nego samački. Neću prepričavati sve detalje jer to ne priliči jednoj dami, ali mogu reći da smo dobro podijelili kućanske poslove. Katkada je kuhao Pero, katkada ja. Na plac smo odlazili zajedno, ja sam kupovala on bi nosio cekere. Stvarno je bio dobar. U svemu, i pričala bih vam, ali ne priliči to ženi mojih godina. Imao je on i svojih loših strana i dana, no tko ih od nas nema. Mučile su ga neke staračke boljke, reuma pred promjenu vremena, ali to danas muči i mlade pa zašto se time opterećivati.
Pero je volio društvo. Osim što se družio s mojim prijateljicama nije zanemarivao ni svoje muško društvo. Često je odlazio na šah i tada bi dolazio kući malo nacvrcan jer su poslije šaha odlazili na piće. Lijepo sam mu govorila da to nije dobro, ali barem nije pušio, to mi je već puno značilo. Bio je dobričina, kad bi bio tako pripit bio je još duhovitiji nego inače. Koliko god dobar čovjek i prema meni i prema drugima, nije mi bilo drago što je u zadnje vrijeme sve više vremena provodio za šahovskom pločom. Nedjeljom poslije ručka kad bi moja kćerka odlazila kući on bi se spremio i ravno na partiju šaha. A ta partija se znala protegnuti dokasna. Kad ne bih vjerovala u njegovu starost još bih i pomislila da me vara s kakvom mlađom. Ovako mirno legnem i uz televizijski program dočekam njegov povratak.

III. Šahovska ploča

Često sam noći provodila sama, grleći mali jastuk i čekajući da se moj muškarac vrati s posla. Nerijetko bih usnula prije njegovog povratka, a još češće sam pribjegavala uspavljivanju. On je previše vremena provodio na poslu i kad bi se našao pokraj mene u postelji nije pokazivao nikakvu želju za zajedničkim ljubavničkim trenucima. Nekako sam i imala razumijevanja za njega, ustajao je rano, radio do kasno, onda još sastanci i poslovne večere. Ja nisam imala taj tempo, iako nisam bila dokona. Moje zanimanje bankovne službenice ipak mi je garantiralo samo osmosatni radni dan nakon čega sam se mogla posvetiti sebi i svojim zanimacijama. Zato bih liježući sama često osjetila nemir od kojeg sam se vrtjela u krevetu tražeći dragog. Osjećala sam neko draškanje u rodnici, pritiskala sam bedra pa ih opuštala tražeći mir, ali te kontrakcije samo su pojačavale moju žudnju. Legla bih na njegovu stranu kreveta i zamišljala ga na sebi, ali njegovo bestežinsko stanje tjeralo je moje ruke da pritišću vlastite grudi i vlastiti trbuh kao privid njegove blizine i postojanja. Jednom bih rukom grlila smotuljak pokrivača na sebi, a drugom ponirala pohotno u vlastitu utrobu umišljajući da sam njegova. Milovala bih se nježno, potom grubo dok mi trzaj izmamljenog olakšanja ne bi potresao tijelo, te bih tako usnula sanjajući plave snove.
Moja majka je već godinama udovica i pred sam odlazak u mirovinu ulovila je dobrog muškarca. Njenih godina, šarmantan i drag. Upoznala ga je na svom tadašnjem radnom mjestu, u bolnici. Neko vrijeme ga je njegovala, jer ona je medicinska sestra po struci, a onda se rodila ljubav. Ili prijateljstvo, ne znam što se rađa u tim godinama. U svakom slučaju, moja je majka ponovo propupala, prolistala, zablistala, pomladila se i sijala radost oko sebe. Otac je umro prerano pa niti majčin seksualni život u vrijeme očeve bolesti i brze smrti nije bio završen, mislim, onako prirodno. Hormoni su još radili, organizam je tražio svoje, a s očeve strane nije bilo mogućnosti da joj podari još pokoji sretan trenutak na koji je bila navikla. Bolest, opaka je to stvar. Legneš u krevet i ne znaš hoćeš li, ili nećeš ustati. Majka je na sve bila navikla budući da je radila u bolnici. E, kakvih se ona pacijenata nagledala. Da sam ja bila u njenoj koži mislim da bi mi se mnoge stvari ogadile, ali ona se nije dala. Ne samo da je to nije smetalo nego kao da joj je davalo još više volje za životom i onime što sve život može donijeti.
Taj njen Pero bio je vrlo zgodan čovjek. Viđala sam ga nedjeljom kad bih dolazila k mami na ručak, sama, jer moj muškarac je vikendom obično imao team building. Pomagao je Pero mami u kuhinji, katkad je vješao rublje, brisao prašinu, pomislila sam kako je mami pala sjekira u med. Pero je redovito sa svojim društvom igrao šah. Kad bih odlazila s nedjeljnog ručka on bi me otpratio do tramvaja. Pričao mi je priče iz svog života, sve jedna zanimljivija od druge. Zanimao se za moj posao, za moje hobije. Primijetila sam da mu se oči uvijek cakle kad priča sa mnom, a grudi nadimaju. Poput morskih valova zapljuskivala me ugoda za vrijeme naših susreta. Moja majka nije ništa primjećivala. Bila je sretna. Jedne nedjelje majka je poslije ručka otišla prijateljici na rođendan, a ja sam rekla da ću oprati suđe te potom otići kući. Dok sam istiskala kapljice deterdženta na spužvicu za pranje Pero me promatrao i govorio „ma pusti sad to, dođi tu do mene, da još malo provedem u mladom društvu“, a sjedi mu se brk smiješio. „Popit ćemo još jednu kavu, a ako hoćeš i odigrat partiju šaha, ako hoćeš sa mnom amaterkom“ odgovorila sam mu. Stišćući spužvicu osjetila sam tugu jer od kad nisam stisnula spužvasto muško spolovilo koje bi se od mog stiska napunilo željom i promijenilo svoj obujam i kakvoću. Nježno prođoh spužvicom po rubu dubokog porculanskog tanjura zamišljajući bijele grudi koje žele dodir. Pero kao da je čitao moje misli, ili ih je odavao moj izgubljen pogled ili neki pokret tijela, približio se, prišao mi s leđa i položio svoj dlan na moj vrat. Meni je tanjur iskliznuo iz ruke, ali nije se razbio. Ni sama ne znam zašto, ali okrenula sam se prema Peri i mokrim rukama obujmila ga oko struka. Čitava mi se situacija činila apsurdna, za razliku od Pere ja sam samo kruto stajala dok se on trbuhom pripijao uz mene i pritiskao me uz sudoper. Nisam micala ruke s njegovog struka, samo sam govorila „moja mama, moja mama“, a on je stavio prst na moja usta, propiskao „pssst“, uhvatio me za bokove i podigao na sudoper. Bojala sam se da ne upadnem u korito s tanjurima od ručka, da ne smočim suknju, da guzicom ne zdrobim tanjure, da se mama ne vrati po neki zaboravljeni predmet no unatoč svemu nisam se opirala. Glava mi je bila stiješnjena između zidnog ormarića iznad sudopera i Perine glave koji je jezikom tražio moj. Gurnuo je ruku ispod moje suknje i preko gaćica zahvatio busen mojih razigranih kovrča, vukao ih sad lijevo, sad desno. Više radi reda govorila sam „ne, ne“, a dahtala sam požudno jedva čekajući da se sjedinim s njim još uvijek ne vjerujući da je to moguće. Pero je bio crven u licu, oči nije micao s mog tijela. Povukao me natrag sa sudopera i u hipu smo se našli na kauču. Kleknuo je na svoja staračka koljena i ne svlačeći hlače prodro u mene samo odmaknuvši moje gaćice malo sa strane. Ne, nitko nije pozvonio, nije se začula vatrogasna sirena, ništa spektakularno, samo je moj ljubavnik ejakulirao prije nego što smo se nekoliko puta ritmički pokrenuli. Pušući poput ježa izustio je „jaaaaoo, oprosti“ , ali me nastavio milovati svojim muževnim prstima, nježno i blago poput morske pjene. Htjela sam da traje što duže, ali užitak me preplavio vrlo brzo. Svjesni uloge koju smo upravo odigrali, ustali smo i popravili odjeću. On malo teže, ja malo lakše. Pomislila sam ponovo „blago mojoj mami“, a odmah zatim „za ovo ne smije doznati, jer što ne znaš to ni ne boli“.
Nijedno od nas nije bilo zbunjeno, ali i njemu i meni je bilo malo neugodno. Nisam znala kako da mu zaprijetim, da ga zastrašim kako slučajno ne bi majci odao ovaj događaj. Vjerovala sam da ima dovoljno godina i iskustva i da se neće ponašati poput tinejdžera koji je upravo prvi puta u životu penetrirao te se odmah mora pohvaliti cijelom razredu. Završila sam pranje suđa i htjela krenuti kući. Pero me pratio, kao i obično, do tramvaja. Nismo pričali, ipak osjećala sam neko savezništvo među nama. Ovo je bilo prvi puta, ali nikako ne i zadnji da je Pero završio među mojim butinama. Prvog puta sam osjećala sram, svaki slijedeći on je nestajao.
Pero nas je lijepo poslagao na šahovskoj ploči i kao iskusni igrač točno je znao kad će povući pijuna, a kad kraljicu. A pijun i kraljica nastavile su svoj uobičajen život. Jedna je lakše podnosila team building vikendom i dugačke radne dane začinjene poslovnim večerama, a druga izbivanja zbog partija šaha u kojima sam ja imala glavnu ulogu iako to nitko osim nas dvoje nije znao. Barem smo oboje tako mislili.
Jedne je nedjelje majka poslije ručka, kao uostalom i svakoga dana, natočila čašu crnog vina, jer to je navodno dobro za krv, i otpila gutljaj. Napravila je grimasu, raširila nosnice, krajeve usnica spustila prema bradi i razrogačila oči. Ustala je, otšepesala do zahoda i nekoliko puta pljunula te pustila vodu iz vodokotlića kao da će ona isprati odvratan okus u njenim ustima. Vino je predugo stajalo i gotovo se pretvorilo u ocat. Strpala je u usta komadić kruha i dobro ga prožvakala. Vratila se k nama u kuhinju i rekla da su muškarci kao i vino. Pokvarljivi. Nastao je muk. Pero je pokušao s par iskušanih štoseva. Nije urodilo plodom. Meni je bilo neugodno i krenula sam prati suđe, vodu sam otvorila da što jače teče iz slavine kako bi buka bila što veća. Niz njeno lice kotrljale su se suze.