METAMORFOZA
Dani mi postaju sve zanimljiviji, iako sam ušla u dob kad je već sve poznato. Nagomilalo se iskustvo, tako je to. No, još malo i odoh ja u mirovinu, a onda ću ta iskustva prepričavat unucima. Možda.
Puno je posla još za obavit i odlučila sam sazvati roditeljski sastanak u petak na večer. Znam, mnogima to ne odgovara, ali kao da je meni baš gušt. Ionako me njihova djeca guše više nego vlastita, k tome još ih je i petnaest puta više nego moje. Nije to mačji kašalj! Ne znam kako se to dogodilo, ali preko djece sam poručila roditeljima da je sastanak u mom novom stanu. Nije bilo namjerno, naprosto sam više razmišljala o preseljenju i blagodatima koje nudi novi prostor nego o poslu. I tako sastanak bi sazvan kod mene. Možda to i ne bi bilo strašno da ja na isti nisam zaboravila. Baš su se najavili neki gosti, a ja kao dobra domaćica odmah posegla za brašnom, vodom, zamijesila tijesto za pizzu, djecu poslala u dućan po piće i veselila se ugodnom društvu koje će naići. Nekako kao da u zadnje vrijeme ne pamtim baš sve, ali kažu da je to prirodno u mojoj dobi. Nisu to nikakve bitne stvari, jer bitno čovjek ipak pamti do smrti. Prvo se počinju zaboravljat nevažne, pa važne, pa još važnije, ali bitne, ne, bitne se ne zaboravljaju. Da postojiš znaš uvijek, a to je bitak. Postojanje. Stavila sam pizzu u pećnicu i otišla protegnut noge po obližnjem parku. -Odoh ja malo udahnut zraka, rekoh. -Samo se nemoj zaboravit vratiti, odgovorio mi je netko od ukućana, poznajući me odveć dobro. Ako se nekoga uopće može odveć dobro poznavati. Djeca su ostala kod kuće, uživajući u novom, većem prostoru koji su zaposjeli. Dan se bližio kraju, sunce je zapadalo poput narančaste lopte, djelovalo dosta nestvarno, ali toliko toga na ovome svijetu izgleda nestvarno da bi se kasnije dokazalo da je sasvim stvarno. Zato time i ne razbijah glavu, naprosto se prepustih šetnji i nazovimo to nekoj romantici. Kad sam se nadisala dovoljno svježeg zraka i kad mi je povjetarac dovoljno zamrsio smeđe valovite kose, uputila sam se prema domu svome. Već na ulazu osjećao se miris pečena tijesta koji je otvarao apetit. U ulazu me pozdravilo nekoliko ljudi koji tamo nisu stanovali i nekoliko trenutaka sam razmišljala odakle ih znam, ali dosta teško mi je išlo. -Dobra večer ili dobar dan, kako vam drago, uljudno sam im odzdravila i uputila se pješice na prvi kat u moj novi stan. Vrta su bila samo pritvorena i kad sam ih gurnula u dnevnom boravku sam ugledala grupu ljudi kako sjedi po novom kožnom dvosjedu, a neki su stajali sa strane i promatrali slike na zidu. Nikako nisam mogla shvatiti što rade tamo. Dok mi se jedan od njih nije obratio s «gospođo profesor». Tada mi je sinulo da sam sazvala roditeljski sastanak. Pobogu, ali zašto u mom novom stanu? Na to pitanje nije bilo odgovora. Iz kuhinje su se čuli glasovi i glasno mljackanje, gosti su već došli i častili se pizzom. Na mene nisu obraćali pažnju. Možda nisu niti primijetili da sam izbivala, a ako i jesu možda nisu da sam se vratila. No, ipak sam ja gospođa s iskustvom, ne može mene samo tako izbaciti iz takta to što sam nesmotreno sazvala sastanak na krivom mjestu. -Dobro večer svima i dobro došli na ovaj roditeljski sastanak, rekla sam. Baš htjedoh zaustiti neku ispriku što svi nisu imali niti mjesto za sjesti kad li me omete muški glas. -Gdje je moja kava, Boga mu, do kad ću čekati? ,udobno smješten na bijelom kožnom dvosjedu prigovarao je kao da u nekom restoranu predugo čeka. -Valjalo bi nešto i prigristi, dovikne drugi njemu preko glave. Obuzela me neka nelagoda jer neću moći svima udovoljiti, kad li se onaj što potražuje kavu razgoropadi i kaže: –Nisam valjda putovao tako daleko pa da ne budem počašćen kao dolikuje u jednoj profesorskoj kući! Što mu bi, ne znam, ali trenutak iza toga pretvori se u mačku. Seosku, prugastu mačku, boje hrđe i puhne prema meni. Na trenutak sam se uplašila, najviše zbog toga što je gromada od čovjeka postao malo biće, istina, prilično goropadno. Ali nisam ni ja od jučer, prošla sam ja sito i rešeto, pa pred penziju sam, iskustva je u me za dijeliti i prodavati! Ostali roditelji od zaprepaštenja poskakali su uz zidove sobe, jedan je nespretnjaković srušio sliku i okrznuo zid, majke su prekrile rukama usta i ispuštale neke cijuke, sve sam se bojala da ih novonastala mačka ne zamijeni za miša, očevi su šutjeli, iznenađeni, nimalo muški, moram priznati. -Šic, šic, vikala sam nekako intuitivno na drsku prugastu mačku, više nego očekujući da će se stvarno povući. Ali, mačka je šmugnula ispod bijelog kožnog dvosjeda i ostala pritajena. Poput krotkog kućnog ljubimca. Prvo su se cijučuće majke vratile na svoja mjesta, zatim iznenađeni očevi, a ja sam potpuno vladajući situacijom nastavila roditeljski sastanak. Jer do sad sam već i zaboravila da nisam u školi već u svome stanu i da su u susjednoj prostoriji gosti prstima trpali u usta posljednje zalogajčiće pizze i salvetama brisali masnoću s prstiju i oko usana. Sve su to olakotne okolnosti za zaboravnog profesora pred odlazak u penziju. Roditelji su sjedili i stajali mirno k'o bubice, skrušeno me gledajući, a zapravo u strahu od hrđave seoske mačke. Ja sam već zaboravila na nju misleći kako su roditelji postiđeni radi velikog broja izostanaka njihove djece i nemalog broja negativnih ocjena, kako se kaju što nisu više vremena posvetili svojim pubertetlijama, ali vraga, nisu me ni slušali ni gledali, samo su tako paralizirani od straha stajali poput bukvi i sjedili poput pacijenata u čekaonicama domova zdravlja. U sobu je bez kucanja, jer ovo je njegov novi dom, ušao moj sin i onome koji je htio nešto prigristi na tanjuru od terakote donio komad preostale pizze. Ovaj je prihvatio uz uljudno hvala, ali ne lezi vraže, mačketina je izazvana mirisom šunke s pizze izmigoljila ispod dvosjeda i u skoku otela ono što ju je privuklo. Gospodin ne mogavši podnijeti takvo ponašanje, ta bio je gladan, a i tko zna koliko je kilometara prevalio radi ovog sastanka, jurnuo je za mačkom ispustivši tanjur koji se na svježe lakiranom parketu prepolovio. Kad ju je dograbio mačka je zamijaukala, a onda prijeteći puhala u njega no kako je on nije ispuštao iz svojih težačkih ruku zarila mu je kandže ispruživši svoju šapu ravno iznad gornje usnice prekrivene brkovima požutjelim od dima cigareta. Ostali su ponovili scenu od ranije, žene su cijukale, očevi su šutjeli, ovo dvoje, ili ova dvojica su se čarupali svatko na svoj način. Onda je ozlijeđenom prekipjelo, zavitlao je histeričnom hrđavom mačkom i fiju, bacio je ravno kroz zatvoren prozor. Tresak je bio tako jak da je staklo puklo, mačka je letjela, iako ne predaleko, samo do obližnjeg parka. Bacač mačke se uplašio štete koju je počinio razbivši prozor te je jurnuo van baš poput svog sina koji je jednako tako u školi razbio loptom prozor pa se pravio da nije (čini mi se da sam upravo zato i sazvala sastanak) kako bi izbjegao naknadu štete. Za njim su potrčali i svi ostali roditelji i moj novi stan uskoro je ostao prazan, razbijenog prozora, strušene slike i prepolovljenog tanjura. Gosti su i dalje sjedili u susjednoj sobi možda se pitajući kad ću im se konačno pridružiti, a možda im to uopće nije ni bilo na pameti. Što dokazuje da se paralelno mogu odvijati stvari koje nas se uopće ne tiču iako smo na neki način povezani. Odahnula sam kad su otišli premda su iza sebe ostavili neopisiv svinjac. I to u mojem novom stanu. Sjela sam na bijeli kožni dvosjed, malo u strahu da me ne zaskoči mačka, i pokušala misli usredotočiti na zbivanja u školi. Prizvala sam u sjećanje događaje u posljednjih nekoliko dana što baš i nije bilo jednostavno jer misli su mi kako u školi tako i sada često bježale na ljepše teme. Prisjetila sam se da je dijete prugaste mačke boje hrđe upućeno na razgovor školskom pedagogu radi razbijanja stakla loptom, tako je barem tvrdilo dijete iz istog razreda a kojemu je otac bio onaj koji je hrđavu mačku bacio kroz prozor. Ili je možda bilo obrnuto, teško je to sada reći. Prisjetila sam se i toga da nije bilo argumenata da se okrivi okrivljeno dijete. Kao niti argumenata da se okrivi bilo koje drugo. Postojala je samo lopta koja je počinila štetu. Ali od nje se nije mogla naplatiti nastala šteta pa se inzistiralo da je netko ipak podmiri. I onda sam zakazala roditeljski na koji sam zaboravila. Na kojemu se zbilo to što se moralo zbiti. Obračun roditelja. Tako je to kad nema komunikacije niti među odraslima niti među djecom. Jer djeca, još uvijek iako se vremena mijenjaju, uče od odraslih. Moj mlađi sin ušao je u sobu i nije se začudio neredu. Pih, takva je njegova soba gotovo uvijek. Ipak, donio je metlu i pokupio krhotine, nije to ništa strašno. Izašla sam iz stana udahnut malo zraka ne rekavši to nikome. Ionako me nisu doživljavali. Onda sam se vratila i posvetila gostima koji su sjedili uz pune čaše pokraj praznih tanjura. Iz daljine se čulo mijaukanje. Nitko se nije obazirao, pravili su se da ništa ne čuju. |
< | srpanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |