CHABLIS

Đaku prvaku školska se zgrada čini velika kao planina. I razred je prilično prostran za to malo biće. Srećom, lako će naći svoje mjesto u klupi i prijatelja kojeg će povremeno bockati olovkom ili gađati kuglicama plastelina.
Školska je torba šarena i teška. Prepuna je knjiga i bilježnica. U školi su brojke iskakale iz torbe, trčkarale po ploči, legle u bilježnicu, dotakle vrh olovke, koja ih je odmah zalijepila na čistu stranicu. Ponekad je gumica znala zeznuti stvar. Samo bi uskočila među dječje prste i nagovorila ruku da brzo pokoji redak izbriše. Neke su brojke uskočile djeci u glavu i nikad više neće izaći. Za toliko je glava teža, a torba lakša.
Početnica je jako lijepa, prepuna je slova. I velikih i malih, i tiskanih i pisanih. Neka su se silno jogunila i nisu dozvolila Martinovoj ruci da ih napiše. Posebno krasopisno veliko G. “Gledaj me i divi se”- šaputalo mu je. Ali gledanjem Martin nije naučio pisati. Morao je puno olovaka potrošiti dok su slova postala nalik sebi samima. Oh, kako li su se tek teško čitala! Bila su tako nestašna da su naprosto mijenjala svoje mjesto u nekoj riječi. Tako je “špageta” postala “pašgeta”, “televizor” je bio “letevizor” . Neka su se pak slova topila poput sladoleda na podnevnom afričkom suncu te je naš lijepi grad postao “gad” , a od jabuka je ostalo bezbroj “jauka”. Martin se zaista namučio sa slovima. Bila su neukrotiva. Kako bi pomogao sinu, tata ga je upisao u knjižnicu. Tamo je Martin našao pravo pisano carstvo.
Rodilo se veliko prijateljstvo između knjižničarke i Martina. Družili su se i u igraonici i u čitaonici, ali ta slova iz slikovnica se jednako bezobrazno nisu dala čitati, kao što se ona iz juhe nisu dala pojesti. Odluka je pala. Martin, milo i poslušno dijete, odlučio je organizirati trening za slova. Svakoga dana u isto vrijeme i na istom mjestu sva su se slova poredala ispred Martina. Prvo su stala sva velika , zatim sva mala. Pristojno su se predstavila, a zatim na Martinov znak razbježala, dok im nije rekao da stanu. Pregledao je jesu li velika slova zauzela položaj na početku rečenice i je li Maja velika ili mala. Zatim ih je na glas i redom počeo prozivati. U prvo vrijeme slova su bila nemirna, poskakivala su i jedva čekala da trening završi. Onda su se polako smirila. Pripitomila. Postala su poslušna. Na prozivci su milozvučno sklizila iz Martinovih usta.
Kao nagradu za poslušnost Martin ih je subotom i nedjeljom oslobodio treninga. U to vrijeme krotitelj slova bezbrižno bi, zajedno s ostalom djecom, trčao parkom. Znao je da je to vrijeme za igru i odmor, a slova su postala tako krotka da je bio siguran da više nikada neće biti neposlušna.