CHABLIS

Neki ljudi
u naše živote
ulaze kroz naše srce.
Zadrže se koliko im paše
pa odu.
Neki ljudi
u naše živote
ulaze kroz našu dušu.
Zadrže se koliko im paše
pa odu.
Neki ljudi uđu,
razruju dušu
poput krtica u vrtovima.
Tim tunelima
tada kola nemir
i nikad ne znaš
koliko vremena treba
da duša zaraste.
Neki ljudi ostanu,
ali oni su rijetki.
Neki ljudi ne ulaze.
Neki s razlogom,
a za neke je šteta
što su bili tako plahi.
Ili im možda
nismo dozvolili da uđu?

Plamtećom energijom
zračim,
jer znam koliko ti
značim.
Ulazim u dan
i u tvoj san.
Dodirom te milujem,
pjesmom smirujem.
Stiskom te budim,
od poljupca ludim.
Zelene livade zovu nas.
Zaplešimo tango.
Ples strasti.
Zaplešimo životu
koji živimo.
U zbilji i u snu
zajedno.
Zaplešimo na livadi.
Pod oblacima,
ispod jasena.
Zaplešimo,
jer znamo
ovo je naš dan,
a sutra što će doći
obogatit će nam san.

Tamo gdje se dodiruju more i planina odlično je provesti prvomajske praznike! Kanjonske doline Velike i Male Paklenice usječene su od mora do najviših vrhova i mame na aktivan odmor. Nacionalni park Paklenica penjački je centar poznat i izvan granica Hrvatske. Sve je tako dobro organizirano i lijepo uređeno da me ne čudi da spada u sam vrh europskih penjališta. Još davne 1930 Dragutin Brahm nije mogao odoliti izazovu ljepote i rizika i pokušao je ispenjati Anića kuk, na žalost pri tom pokušaju smrtno je stradao. Danas postoji preko 400 smjerova opremljenih i uređenih, različitih težina pa se za svakog može naći ponešto, kako za profesionalce tako i za amatere. Oprema je modernija i sigurnija, a postoje i osiguranja na stijenama. Zaljubljenici penjanja započinju sezonu u proljeće i penju do kasne jeseni. Kako vrijeme nije bilo za ljenčarenje na plaži mislila sam da ću samo hodati i voziti bicikl, no okolnosti i atmosfera odveli su me u drugom smjeru. Vertikalnom. Baš se održavao 8. međunarodni susret penjača „Mammut BWSC“ ili natjecanje u brzom penjanju velikih stijena.

Bilo je zanimljivo gledati natjecatelje koji stvarno poput pauka osvajaju naizgled neosvojive stijene. Postojala je i mogućnost besplatne posudbe kompletne opreme (penjačice, pojas, kaciga…). Malo sam gledala, a onda me uhvatila neka ugodna nervoza, nešto me tjeralo da posudim opremu i krenem. Budući da moj životni suputnik mene ne uzima za ozbiljno, on je penjao s „pravim“ penjačima, imala sam dilemu da li da krenem sama ili ipak ne. Ali želja je bila jača od dileme. Mala koncentracija pred stijenom i pokret! Ne mogu ni opisati ugodu koju sam osjetila u rukama dodirujući stijenu! Kao što ozbiljni penjači ne mogu opisati ugodu kad nakon silaska izuju penjačice koje im vraški gnječe stopala.







1949. Paklenica je proglašena nacionalnim parkom. Ulaz u Nacionalni park plaća se 30 kuna za jedan dan, ali postoje i višednevne ulaznice koje se više isplate. To je najvjerojatnije najniža cijena ulaznice u neki nacionalni park, ali vjerujte da pruža neizmjerne mogućnosti za uživanje.
Flora je također fantastična. Još uvijek cvatu narcisi i tulipani,



nađu se i ljubičice i encijan. Eh, taj encijan! Prilikom odlaska na Bojinac netko od prisutnih reče kako neće padati kiša jer encijan ima rastvorene latice! Tog smo dana pokisli do kože! Uhvatila nas je prilikom silaska s Bojinog kuka, posred stijene i padala preko sat vremena. Srećom, kretali smo se prilično žustro i nismo navukli nikakvu prehladu. A da i jesmo, tko bi mario za to?! Fauna također nije za zanemariti, iako bjeloglavog supa nisam vidjela, ali slavuji su noću toliko pjevali da nisam mogla usnuti. Naučena na buku automobila nije ni čudo da se u prirodi nisam mogla prepustiti pjevu ptica! Tako nekako uz hodanje, penjanje i vožnju biciklom prošao je i prvomajski odmor, i sad opet po starom, svakim danom nešto novo, jer život je neuhvatljiv, stalno traži i pruža nove izazove, a ja ne mogu izdržati sjedeći mirno pa trčim, trčim, trčim ne bih li stigla iskoristiti što više.