CHABLIS

Tražim, tražim, tražim i ne nađem. Pa odlučim sama nešto napisati za zainteresirane i znatiželjnike. Jer mnogi su me pitali kako nema nikakvog izvješća sa „ženskog“ blogerskog čitanja proze, a ja naivna kakva jesam čekam, čekam i nedočekam ništa „službeno“. Onda mi ženske pripadnice ove subkulture obavimo inervju s „Nacionalom“ (istina veći dio teksta je posvećen muškarcima, ali njima su izgleda ove godine zvijezde naklonjenije nego nama nježnim bićima) pa tekst nikako ne izlazi. Ja na fotki imam zimsku kapu, zamislite ako izađe u srpnju!
Elem, dopalo mi se ovo blogersko čitanje poezije. Više nego žensko čitanje proze, „šta jes' jes'“ rekao bi moj Jozo Bariguza. Celeste je to majstorski organizirala, a Mirna to vodi extra ležerno.

Bilo je nas deset autora i jedanaest čitača. Ukupno jedanaest, za one koji misle da nisu svladali osnove računanja u osnovnoj školi. Jer ja ne znam čitati vlastite pjesme pa sam sa sobom povela glas moje duše. Ne, niste zalutali na Sferakon, povela sam Borisa koji je pročitao to što sam ja zapisala otvarajući ujutro oči nakon sna ili uvečer nakon teškog dana. Za one koji teže logici i organizaciji reći ću da je čitanje bilo podijeljeno u 3 kruga po 5 čitača što dalje rezultat od 15 autora i jednog glasa duše u prvom krugu, dok se u drugom krugu sve vrtjelo oko pet gostujućih autora i njihovih pet interpretatora. Ako vam matematika nije najbolja strana, za vas je rezultat i dalje 15 + 1.

Pojavio se ovdje i neki sponzor koji je aktivne sudionike i njihove podupiratelje častio poizborno pivom ili sokom, a na veliku žalost ne mogu vam reći njegovo ime jer ili ga smotana kakva jesam nisam čula ili ga nitko nije spomenuo, u što moja pozitivna malenkost ne vjeruje.

Publika blogerska očito više voli poeziju od proze tako da je atmosfera bila po mome guštu, popunjen kafić, puni stolovi, stolci koji su se unosili iz vrtnog prostora, ljubitelji tekućina za šankom, konobarica koja se porezala na lim frižidera pa sanjala o bolovanju radi povrede na radu, puuuuuno meni nepoznatih koji su djelovali sasvim prijateljski, (istina nitko me ništa nije pitao pa sam morala malo čavrljati sama sa sobom prije spavanja), radili su digitalni fotići i kamere, sve je podsjećalo na neko veliko događanje tipa otvaranja neke izložbe ili snimanja domaće serije, ali kolikO vidim još uvijek unatoč tolikoj tehnici nigdje nikakvog slikovnog traga. Kao ni pisanog…

Što se tiče čitača, eh, tu baš neću u detalje, poimence ili „ponadimče“, ali moram ipak reći da je Porto (koji mi to neće zamjeriti jer ja se radujem njegovom uspjehu ) mahao svojom knjigom pjesama dok smo mi odbacivali isprintane „bankposte“ ili su nam oni u krivom trenutku sami ispadali iz ruku, da je „Poni“ preko ramena imala torbu ili igračku (nisam mogla zadovoljiti vlastitu znatiželju o čemu se zapravo radi) malog ponija, koliko sam uspjela vidjeti rekla bih da je od pusta kombiniran s nekim čupavim materijalom. Da je glasu moje duše bilo preslabo svjetlo pa je imao poteškoća s pronalaženjem mojih rozih, crvenih i narančastih slova po papiru (jer crna tinta mi je presahnula), da je bilo još onih čiji je vid nezavidan, da su neki pisali pjesme na licu mjesta (jer danas se sve može nazvati pjesmom, ako se pročita malo rascjepkano, ili ako ne možeš od prve shvatiti smisao), čula sam i da je neku šumu obasjao crni mrak vjerovali vi ili ne, ali svakako mogu ovako javno reći da čistu peticu dajem jednom ženskom liku, a to je Bijou i jednom muškom a to je Korvin. Od gostujućih ja ću se posvetiti onoj koju sam sama odabrala a to je non' sen ili berlinerica, kako vam drago. Malo sam, par dana prije, bila u panici kako ću je interpretirati kad ne znam baš ništa o njoj, onda je pola sat prije mog odlaska u ITD stigao njen mail u kojem je napisala da je nekad davno svirala violinu i sanjala da će postati slavna umjetnica, slikala, pisala priče i pjesme i nadala se. Sada živi u gradu slobode, istražuje scenu berlinskog podzemlja, voli iskrene i otvorene razgovore o onome čega se boji, voli se izgubiti u gradu (uh, meni to nikad nije problem kad sam u novom gradu) i istraživati nove ulice, puno puši i obožava vodku koja mic po mic nestaje iz boce, voli gorko, voli istinu, voli svoje sijede koje su se pojavile i liječi se od ptsp-ia. Tašta je pa se voli brinuti o svom izgledu (za pohvalu!) voli svog brata koji je napisao knjigu i traži izdavača, svoju sestru i jednog muškarca uz kojeg proživljava i dobro i loše, voli svoju ljutnju i svoj šarm. Ako joj želite ugoditi mrsite joj kosu, vodite je u blizinu rijeke ili mora i natočite joj sekt.
Umjetnost ima veliki značaj u njenom životu i upravo otvara jednu galeriju za prijatelje. Ima 25 godina i ja bih joj mogla biti MAMA. Pročitala sam s puno ljubavi pjesme koje mi je poslala, sasvim sigurno manje uspješno nego što bi to ona sama učinila, a za jednu „dijalošku“ s naslovom „Nakon svega“ koristila sam bijelu krinku kako bi publika što lakše razabrala što koja osoba govori. Nadam se da će neki video zapis doći i do non sen'.
Zaključak: puno zadovoljnih blogera i zalutalih prolaznika koji nisu požalili što su došli i ostali, puno ispijenih boca piva, ispražnjenih šalica kava, pročitanih slova, dim u kosi koji se djelomično izvjetrio dok sam čekala noćni tramvaj kraj Cibone i miran san do jutra koje je ovog puta prerano svanulo i potjeralo me u novi dan pun obaveza.

Ma vidi ti njih, došli dečki na studij u Zagreb, smjestili se u potkrovlju i misle da su najvažniji na svijetu. Brus. Ne bi Slavica bila Slavica da ih barem ne pokuša naučiti pameti. Ako već ne pameti, onda barem pristojnosti, jer ruku na srce, nije svakoga moguće naučiti pameti.
Slavica je dane provodila kod kuće. Uglavnom kuhajući i peglajući. Da je bila uredna žena to nitko nije mogao poreći. Katkad je znala popričati sa susjedima da ubije dosadu jer je živjela sama. Navečer bi gledala dnevnik, ipak mora znati što se događa i izvan susjedstva.
Ove je godine snijeg padao kao za okladu. Slavica je prikupila novac od stanara u njihovoj maloj zgradi i kupila lopatu. Ujutro prije odlaska u dućan uhvatila bi se lopate i očistila snijeg. Susjedi koji su se vraćali iz dućani ili odlazili na posao govorili bi «Ooo, kako ste vrijedni», ili «vidi se tko ima snage», ali niti jedan od njih nije nikada uzeo lopatu u ruke. Kao da je bilo dovoljno što su dali po desetak kuna da se ista pribavi. Naravno, Slavica je išla po lopatu, tramvajem, jednako tako se tramvajem vraćala nakon kupovine. Odložila ju je u haustoru, da svakome bude pri ruci, kad zatreba, kad padne snijeg.
Već joj je pomalo bilo dosta i snijega i lopate, ali nikako se nije mogla odlučiti reći «pa dajte susjede, uhvatite se i vi lopate, neće vam kruna s glave pasti» kad bi joj se koji susjed obratio s «dobar dan Slavice, kako ide čišćenje?», ili kad bi još malo pričekao na stubama ispred ulaza da Slavica počisti do kraja, da joj ne smeta dok struže lopatom. Samo bi rekla «ah, netko mora», prignula se i nastavila gurati lopatu pred sobom. Zatim bi pokleknula i nagnula se naprijed kako bi prikupila snagu i s obje ruke podigla lopatu punu snijega te je odbacila sa strane.
Kad bi legla uvečer, redali su se u njenoj glavi razni dijalozi sa susjedima, izmišljeni i hrabri, na dobrosusjedsko «tko je to tako vrijedan rano u jutro» odbrusila bi «ni vama ne bi škodilo da se malo razgibate», ili «kad biste vi više držali u ruci lopatu, a manje žlicu lakše bi vam trbušina prošla kroz vrata», a onda kad bi im sasula što ih je išlo utonula bi u zasluženi san. I tako iz dana u dan. Snijeg bi padao, a Slavica bi čistila. Snijeg bi padao, a susjedi bi gledali kako pada. I onda je jednog dana Vlaho naletio baš kad je Slavica zadnji puta zamahnula lopatom. Tko zna što joj je bilo da se odvažila reći «sljedeći put je tvoj red da čistiš snijeg», a Vlaho je samo začuđeno pogledao i klimnuo glavom u znak pristanka. E, tu večer je Slavica bezbroj puta u svojoj glavi preokretala svoju hrabru rečenicu, nešto je teže zaspala, bilo je to tako puno uzbuđenja za nju. Sljedećeg jutra padao je snijeg. Slavica nije izlazila iz stana. Vlaho je spavao. Onda je otišao na fakultet. Kad se vratio snijeg još nije prestao padati, a Slavica još uvijek nije izašla iz stana. Predvečer je otišla i pozvonila na Vlahina vrata, ali Vlaho nije otvarao. Vratila se u svoj stan. Umorna od tamnih misli kao da je čitav dan bacala snijeg. Ujutro kad se probudila snijeg je prestao padati. Počeo se topiti. Lopata je stajala u ulazu. Vlaho u svome stanu u potkrovlju. Susjedi su gacali kroz bljuzgu. I Slavica je obula čizme i kroz snijeg u dućan. Samo je molila Boga da je ne sretne koji od susjeda, bojala se da je ne upita kako to da nije snijeg očistila. Vlaha je srela kad snijegu više nije bilo ni traga. Osilila se i rekla «i ti si mi neki, ni snijeg nisi sposoban očistiti, kako ćeš onda s curom…», a Vlaho je zavlačeći odgovorio «a, kod nas u Dubrovniku snijeg nikoda ne poda, nisam ja nikoda držao lopatu pa sam pustio da se sam otopi, tako to radimo mi gospari».

Uspavana ljepotica na ulazu u manastir sveti Jovan Bigorski



- 20:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Nema slikice :( (RiLady 04.03.2006. 21:35)

To je krastaca, a? (xiola bleu 04.03.2006. 22:21)

ni ja ne vidim sliku... (kocka 05.03.2006. 14:17)

sad vidim .. baš je ružna... (kocka 05.03.2006. 14:18)